Andjelko nagrada skracena

Anđelkova tišina jača od glasnoće mnogih

Ova nedjelja nije svanula kako treba. Napustio nas je dragi, skromni, tihi čovjek. Anđelko Stjepčević.Mnogo toga je radio u životu. Bio je zanatlija, predsjednik opštine, direktor Centra za kulturu, partijski sekretar, fotograf, pčelar, bućar. I sve što je radio, radio je časno, pošteno, udarnički.

Bio je moj prvi direktor. Te daleke 1985. Radio Tivat je poslovao u sklopu INDOK centra. Ja sam završavao novinarstvo na FPN u Beogradu. Ponudio mi je honorarni posao dok ne završim fakultet. Čim sam dobio diplomu, primio me je za pripravnika, skratio pripravnički i dao stalni posao. Nepoznatom golobradom mladiću koji je imao samo jednu želju – da bude novinar.
Nikad se nije miješao u rad redakcije. Samo on zna kakve je pritiske trpio zbog radija, koji je i tada pokušavao da bude istinski servis građana. Šta su mu u opštini i Komitetu zamjerali zbog radija, nama nije pričao. Pustio je Nevena i njegovu ekipu da rade svoj posao.
Podsjećao me je na mog oca. Imali su slične životne stavove i principe: poštenje, istina, iskrenost, korektnost i nadasve rad, rad, rad.
U smutnim devedesetim bio je principijelan i dostojanstven. I kad smo svi, na pravdi Boga, ostali bez posla, nije klonuo duhom. Znao je da smo u pravu. I to mu je jedino bilo važno.
Tiho je otišao u penziju, boreći se za afirmaciju njegove Gornje Lastve. Kako će tek njoj nedostajati ovaj blagi, skromni čovjek. Nečujno je išao kroz život, a trag mu je veliki. Njegova tišina je jača od glasnoće mnogih. Takvi ljudi izgradili su onu Jugoslaviju. A to je bila jaka država.
Već mi nedostaje. Ove proklete nedjelje koja nije dobro svanula.

Dragan Popadić