Zagrobni humanitet „Linkolna u bardu“

Kad neki roman dobije Bukerovu nagradu, samo po sebi razumljivo je da je u pitanju štivo visoke literarne vrijednosti. Roman Džordža Sondersa  Linkoln u bardu  tu nagradu dobio je, potpuno zasluženo, 2017. godine.- kaže se u autorskom članku dr Miomira Abovića.

U redovima koji slijede pokušat ću pokazati i zbog čega te, moguće, motivisati nekoga da taj roman i pročita.

Već Sondersov izbor hronotopa (ako se bardo- prelazna oblast između smrti i ponovnog rođenja- uopšte može podvesti pod pojam hronotopa) obezbijedio je piscu specifičan narativni okvir i semantički plodnu narativnu poziciju. Naime, likovi  Linkolna u bardu– ne bivajući u potpunosti svjesni činjenice da su pokojni i imajući (i dalje) svijest imanentnu živom čovjeku- kroz svoje monologe otkrivaju nam činjenice o njihovim ovozemaljskim egzistencijama: društvenom položaju, karakteru, seksualnosti, strastima, sujetama, grijesima, poniženjima, patnjama, srećama, tugama. U toj romanesknoj polifoniji- u kojoj svaki od likovâ traži i/ili otkriva istinu o bîti svog bića, bîti, (be)smislu i značaju svôg života (ili makar o onome u čemu on/ona vide bît svog bića i života) – raskriva se kosmos raznovrsnih ljudskih sudbinâ i životnih putevâ. Sonders zapravo, na jedan literarno osebujan način, pozicionirajući dešavanja u romanu u prostor tzv. zagrobne geografije- perspektivu konačnosti iz koje je pogled na život cjelovit, jasniji: samim tim i istinitiji nego iz pozicije života koji (još uvijek) teče- ostvaruje, sa jedne strane, dublji uvid u ljudsku prirodu i u suštinu ljudske ličnosti, a, sa druge, transformiše svoj roman u pozornicu na kojoj se Život i Postojanje reflektuju u svôj svojoj punoći.

Kao što je svojevremeno Šekspir njegove drame zasnivao na istorijskim činjenicama, tako je i Sonders  Linkoln u bardu  utemeljio na klici, nagovještaju jedne istorijske istine: na priči da je američki predsjednik Abraham Linkoln, nakon smrti svog sina Vilija, obilazio njegovu grobnicu da bi držao u naručju sinovljevo tijelo. Američki građanski rat u svojoj je prvoj godini trajanja; Linkoln je na čelu snagâ Unije u odsudnom trenutku za budućnost i opstanak Sjedinjenih Američkih Država; usred tog ratnog meteža koji je pritisnuo SAD jedan od dvojice Linkolnovih sinovâ- Vili- obolio je od groznice koja prerasta u tešku upalu pluća. Roman počinje zabavom koju u Bijeloj kući za zvanice visokog ranga organizuje bračni par Linkoln. Dok se gosti provode u prizemlju Bijele kuće, teško oboljeli Vili u spavaćoj sobi na spratu provodi posljednju noć svog zemnog života. Zabavu prate komentari od strane različitih likovâ i iz različitih izvorâ: jedni su kritični prema raskalašnom prijemu koji se organizuje u ratno doba, drugi se ograničavaju na to da ga samo opišu. Već ovdje- dakle na samom početku- nalazimo nagovještaj jedne od bitnih temâ ovog romana: u pitanju je relativizam i subjektivnost ljudske percepcije te skepsa u mogućnost postizanja apsolutno objektivnog (sa)znanja. U petom poglavlju, npr., različiti komentatori govore o izgledu Mjeseca u noći zabave u Bijeloj kući: dok jedan izvor tvrdi da je Mjesec jako sijao, drugi kaže da Mjeseca uopšte nije bilo i da je nebo bilo pokriveno oblacima; treći da je na nebu lebdio veliki zeleni polumjesec, a četvrti da je pun Mjesec te noći bio žutocrven. Isti motiv- subjektivnost (i nepouzdanost) ljudske percepcije- Sonders varira i u 62. poglavlju, u kojem različiti izvori i likovi daju međusobno potpuno oprečne opise vanjskog izgleda Abrahama Linkolna.  Relativizam percepcije srećemo opet u 73. poglavlju, samo što se ovdje piščev fokus pomjera u pravcu relativizma istorijske istine: dok jedan autor- Stregner- tvrdi da je Abraham Linkoln poslušao savjet ljekara kad je u pitanju mogući uticaj zabave u Bijeloj kući na pogoršavanje Vilijevog zdravstvenog stanja, drugi autor- Spajser- suzdržaniji je i tvrdi samo da se Linkoln nije oglušio (naglašavanje je moje, M.A.) o mišljenje ljekara; treći- Hedžes- tvrdi da pošto je riješio da nema potrebe za opreznošću, predsjednik je donio odluku da se od veselja ne odustaje, a četvrti- Čejs- navodi da se proslava odvijala uz blagoslov predsjednika, dok je dječak na spratu strahovito patio. Lako je uočljiva lepeza različitih mišljenjâ koja ide od apologije Abrahama Linkolna do implicitne osude istog. Subjektivnost u opažanju činjenicâ stvarnosti, opiranje cjelosnosti istine objektiviteta jednostranim opažajima i binarističkom modelu mišljenja, te diskretno naglašavanje nemoći i nepouzdanosti rasuđivanja i ljudskog uma motiv je bitan za Džordža Sondersa, koji on svjesno provlači kroz cijeli roman.

Nemoć ljudskog uma da spozna suštinu i istinu nije vezana samo za žive ljude nego i za duhove u bardu, gdje se i odvija najveći dio radnje ovog Sondersovog romana. Tako velečasni Everli Tomas, jedan od tri najznačajnija pripovjedna protagonista  Linkolna u bardu, ne može dokučiti zašto mu je na Strašnom sudu presuđeno da ide u Pakao jer, po njegovom mišljenju, nije u životu učinio ništa toliko loše da Svevišnji tako procijeni ukupnost njegove zemne egzistencije; on i dospijeva u bardo baš zbog toga što bježi sa Strašnog suda i od jezivog prizora Pakla koji se ukazuje pred njim (Sondersova slika Pakla i barda uopšte na tragu je imaginativne genijalnosti Danteove vizije zagrobnog svijeta). Druga dvojica glavnih protagonista romana su Rodžer Bevins III- homoseksualac koji je život okončao samoubistvom prerezavši sebi vene- i Hans Volman. Jedino što njih trojica- kao i ostali likovi koji obitavaju u bardu- žele jeste da po svaku cijenu ostanu u tom svijetu koji je (još uvijek) u vezi sa zemnom egzistencijom. Grčevito u tome ustrajavaju, a njihov najveći strah je strah od onoga što nazivaju materijasvijetlocvjetanje: fenomen koji periodično pogađa bardo i koji duhove iz barda definitivno odvodi u svjetove koji nemaju dodira sa zemnim životom. Pri tome, jedan broj duhovâ- a prije svega velečasni Everli Tomas, koji je najsvjesniji od likovâ obitavajućih u bardu- odlično znaju da vječni ostanak u tom prelaznom svijetu između zemnog života i nekih drugih svjetovâ nije moguć i da jednom moraju otići u neke druge dimenzije. Štoviše: istrajavanje na ostanku u bardu protivi se kosmičkoj Nužnosti, a to, pak, rezultira implikacijama kako na etičkoj tako i na estetičkoj ravni- kosi se i sa Dobrim, i sa Lijepim, čineći od duhovâ u bardu nedostojne i groteskne kreature. Paradoks se zrcali u sljedećem: ljubav likovâ koji egzistiraju kao duhovi u bardu prema (ovozemaljskom) životu, njegovim nebrojenim ispoljavanjima i bližnjima sama po sebi nešto je prirodno i afirmativno; sa druge strane, njihovo odbijanje da prihvate činjenicu da su umrli te istrajavanje na što dužem ostanku u bardu- pogotovo upokojene djece- je kobno po njih. A kobno je zbog toga što- u Sondersovoj jezivo sjajnoj imaginaciji- djecu koja ne žele otići iz barda obmotavaju i u čauru pretvaraju demonizovana ljudska bića iz najnižeg kruga Pakla, što za posljedicu ima njihovu regresiju na ontološkoj razini i pad u nižu vrstu egzistencije u narednoj inkarnaciji. Vili Linkoln žrtva je upravo tog paradoksa: očeva neutaživa tuga zbog Vilijeve smrti i njegovi dolasci na groblje neposredno po sinovljevom upokojenju kako bi držao Vilijevo tijelo u naručju rezultiraju intenzifikacijom Vilijeve emocionalne povezanosti sa ocem (što otac, naravno, ne može znati). A ta ljubav prema ocu, još uvijek veoma vitalan kontakt sa njim i ovozemaljskim životom, te apsurdna nada da ga otac možda može vratiti u ovozemaljsko bitisanje, istovremeno i paradoksalno, najveća su opasnost za Vilija Linkolna. U toj tački- tački susreta želje Vilija Linkolna da ostane u bardu i u dodiru sa ocem, sa jedne strane, i znanja velečasnog Everlija Tomasa, Rodžera Bevinsa III i Hansa Volmana da je ta njegova želja pogubna po njegovo biće, sa druge- roman dostiže svoj estetsko-etički vrhunac. Naime, u trenutku kad demonizovana ljudska bića dođu da učaure Vilija Linkolna, najprije velečasni Everli Tomas, a onda i Rodžer Bevins III i Hans Volman- tako što otimaju Vilija od demonskih silâ i donose ga do kapele, u kojoj je već njegov otac- omogućavaju Viliju da- nakon tog, posljednjeg, kontakta sa ocem- shvati i prihvati da je njegov put da ode iz barda u neke druge kosmičke sfere. Sva četvorica- Vili Linkoln, velečasni Tomas Everli, Rodžer Bevins III i Hans Volman- na kraju romana predaju se fenomenu materijasvijetlocvjetanje, gube oblik koji su imali u zemnom životu, nestaju i odlaze iz barda u dimenzije kosmosa koje nemaju dodira sa zemaljskim bitisanjem, nalazeći tako svoj spas i smirenje. Krug je zatvoren, inkarnacija četiri ljudska bića zaokružena i smisao tih inkarnacijâ ostvaren.

Linkoln u bardu  zanimljiv je i sa čisto književnoteorijskog aspekta. Radnju romana, te datosti o svom karakteru i društvenom položaju koji su ih odlikovali u njihovoj zemnoj egzistenciji pripovijedaju- kroz svoje monologe- sâmi likovi koji obitavaju u bardu. Time se postiže efekat brze smjene pripovjednih sekvenci  i kadrovâ, što doprinosi dramatičnosti i dinamizmu dešavanja, a, sljedstveno tome, i intenzifikaciji zanimljivosti romanesknog svijeta i njegove tematike u percepciji recipijenatâ romana. Monolozi Sondersovih likovâ stilski su vrhunski uobličeni. Upravo jednom takvom sekvencom: smjenom monologâ velečasnog Everlija Tomasa, Rodžera Bevinsa III i Hansa Volmana i zaokružiću ovaj esej:“Nemojte nas pogrešno razumeti, molim vas. Bili smo majke, očevi. Bili smo mnogo godina muževi, ljudi od značaja, koje su ovde, onog prvog dana, ispratile velike i žalosne mase koje su, pošavši napred da čuju govor, nepopravljivo oštetile ogradu. Bile smo mlade žene, upućene na ovo mesto na porođaju, naša nežna priroda nestala je samim bolom te okolnosti, ostavile smo muževe toliko zaljubljene u nas, toliko izmučene strahotama tih poslednjih trenutaka (ideja da smo propale kroz tu odvratnu crnu rupu u bolu odvojene od sebe samih) da više nikada nisu voleli. Bili smo glomazni muškarci, zadovoljni u sebi, koji smo u ranoj mladosti osvestili svoju neizvrsnost i, radosno (kao da smo se nesvesno prihvatili teškog tereta) promenili svoj životni fokus; ako već nećemo biti veliki, onda ćemo biti korisni; bogati, ispravni, stoga u mogućnosti da činimo dobro: s osmehom i rukama u džepovima, posmatrali smo svet koji smo u prolazu blago popravljali (tu sakupljen miraz; tamo potajno plaćeno obrazovanje). Bili smo predusretljive, šaljive sluge, zbog svojih toplih reči prirasli smo za srce našim gospodarima dok su oni gurali dane ispunjene važnošću. Bile smo bake, strpljive i iskrene, kojima se odaju mračne tajne, čije je slušanje bez osude prećutno davalo oproštaj, i koje smo unosile svetlost u tuđe živote. Ono što pokušavam da kažem jeste- bili smo važni. Bili smo voljeni. Ne usamljeni, ne izgubljeni, ne čudni, već mudri, svako na svoj način. Naš odlazak izazvao je tugu. Oni koji su nas voleli sedeli su na krevetima s glavom u rukama; spuštali su glavu na sto i ispuštali životinjske krike. Bili smo voljeni, kažem, i, kad nas se sete i posle mnogo godina, oni se nasmeše, nakratko obradovani tom uspomenom. velečasni Everli Tomas  Pa ipak  Rodžer Bevins III  Pa ipak niko se nikad nije vratio da nas drži i govori nam nežne reči.  Hans Volman  Nikad.  Rodžer Bevins III“ (Džordž Sonders, Linkoln u bardu, Geopoetika, Beograd 2019., prev. Lucy Stevens, 79-80). Jedan od, u svjetskoj književnosti, svakako najdirljivijih motiva tragizma ljudske prolaznosti i, istovremeno, roditeljske ljubavi koja nadvladava i pobjeđuje ljudsku ograničenost i smrt – kaže su autorskom članku dr Miomira Abovića