Vremevidac Stevana Lutovca zaintrigirao tivatsku publiku

Otvarajući multimedijalnu izložbu Tivćanina Stevana Lutovca „Vremevidac, vrijeme-prostor, snovi „direktor CZK Neven Staničić je podsjetio na misao Aurelija Avgustina: „Kad me pitate što je vrijeme, ne znam. Kad me ne pitate, znam.“

Staničić je obrazložio:

„Baš kao što od konteksta zavisi tumačenje odnosa kojima se akonto vremena opredjeljivao Sv. Avgustin, a zabilježene su i njegove sasvim jasne odrednice o „sadašnjosti“ pamćenja, gledanja i očekivanja; tako i od metodologije i pristupa „opredmećivanja“ istog, sa filmom kao nosiocem interdisciplinarnog projekta, čemu je pristupio autor doktorskog umjetničkog projekta Stevan Lutovac, zavisi i naš odnos, prema Vremevidcu, filmu ambicije i zadatka da bude dio istraživanja fenomena koji predstavlja jedan o glavnih konstitutivnih elemenata naših života.

Dakle pod pretpostavkom da je autor temom opredijelio  da nam materijalizuje vrijeme, razloživši ga prostorom, zvukom i pokretom, ne možemo nego saglasiti se oko izbora medija, obzirom da upravo film pruža mogućnosti interakcije onih naših čula na koja se oslanjamo i koja mogu presudno pomoći u realizaciji zadatog. Tu je naravno i san, kao alat i način pripovijedanja, koji dopunjava glavni napor autora da priči upriliči značenje. Kako je to divno primijetio istaknuti režiser Goran Marković u svom eseju „Priča i san“, iz njegove poslednje zbirke eseja o filmu; da „ideju-zagonetku“ priče, rješava „alegorijom“ sna.

Upravo filmska umjetnost, zna to Lutovac, je mjesto gdje se ova dva fenomena, direktno susreću, stvarajući novo uzbudljivo i čvrsto jedinstvo. Film u snu ili  čak film o snu, ispričan jezikom sna, da ne spominjemo žanrove (…sve do fantastike), uvijek su upućivali ka odgonetranju značenja. Jezik filma, najbliži  je onome kako se izražava san, i zbog svog vizuelnog asepekta, koji se ne objašnjava riječima, nego utiskom, film je najbliži snoviđenjma.“

„Prema našim saznanjima, proširenog filma je bilo tokom 70-ih godina u susjednim zemljama – Hrvatskoj i Srbiji, ali ne i u Crnoj Gori. Večeras, po prvi put u našoj galeriji, imamo priliku da pogledamo prošireni film“, kazala je teoretičarka i istoričarka umjetnosti Marija Saičić. Naglasila je da Stevan Lutovac, baveći se fenomenom vremena, otvara nove prostore umjetničke spoznaje, otkrivajući nove mogućnosti u filmu koji osluškuju moderne tokove u umjetnosti, ali najavljuju i neke nove, antologijske:

“U svom umjetničkom istraživanju, on na neki način testira percepciju recipijenta; umjesto dosadašnjeg gledanja na jedan ekran, posmatrač ovoga puta gleda film na više ekrana – konkretno na četiri, i time doprinosi proširenju filma u prostoru, vremenu, narativu i značenju. Kroz fenomen fantazije u umjetnosti, odnosno kroz san, on dolazi do višeg obilka saznanja, kojim pojašnjava fundamentalna egzistencijalna pitanja, poput vremena i antivremena, prostora i sna, vječnog i prolaznog i na kraju života i smrti. .. Umjetnost za autora je intimna i intelektualna igra, u kojoj se, kroz film, umjetnik ne obraća samo oku, već i svim drugim čulima… Kako i sam umjetnik govori „za proširen film, potrebna je i proširena svijest“, ali i strastvena znatiželja, uzvišeni duh, umjetnička vizija i stvaralački dar – zapravo sve ono što Lutovac posjeduje, i što dijeli sa nama…

Na jedan virtuozan, avangardan i nekonvencionalan način razmišljanja, ali i  djelovanja, pokušava i uspijeva ono što mu je i bio primarni zadatak a to je da „opredmeti“ vrijeme.“

Lutovac je zahvalio publici, Muzeju i galerija, kao i ljudima, koji su doprinijeli da njegov film bude takav kakav je: Dragan Vujović Ćila, Jelena Zec, Milan Klikovac i Slavica Milošević.

Za naš Radio, on je pored ostalog rekao: „Večeras se lijepo osjećam jer sam među publikom grada Tivta, odakle i sam potičem, tako da je ovo za mene posebno veče i posebno zadovoljstvo, kao i odgovornost posebna, naravno. Ovo što su posjetioci imali prilike da vide večeras, je moja samostalna višemedijska izložba, moj doktorski umjetnički projekat, koji sam radio nekoliko godina, film koji je proširen u vremenu, prostoru, semantički i narativno. Predstavlja neku novu vrstu filmova, filmova budućnosti, koji su bili radjeni za posebnu publiku. Većim djelom je sniman u tivatskoj opštini i glumci koji su igrali većinom su iz Tivta, gdje bih htio posebno da zahvalim mladoj Jeleni Zec, koja igra glavnu žensku ulogu.“

On je zaključio da je čar njegovog djela u tome što pripada ne samo filmskoj, već i likovnoj, dramskoj, te muzičkoj umjetnosti.