TIVAT- o imenu mjesta

Toponim Tivat budi našu maštu već sam po sebi, a i po svojoj neobičnosti. Kao lingvistički pojam ne stvara nam asocijacije na neki određeni izvor: nismo u stanju poseći za provjerenim rješenjem u etimološkome smislu. Naime, brojni nazivi i imena na tivatskom području slavenske su provenijencije; međutim, tu su se događali i dodiri autohtonog ilirsko-romanskog stanovništva s grčkim. U primorskoj je toponomastici također dolazilo do stvaranja naziva po fauni i flori (Mrčevac, Vrijes i dr.), po izvorima sakralne provenijencije (Brdo sv. Anđela), ili metaforama (pas, glava, kuk itd). U slučaju toponima Tivat, razni autori su ga različito objašnjavali- povezivali su ga s povijesnim i kulturološkim prilikama ovoga kraja.

Sve što ćemo od poznatih pretpostavki navesti, ili, pak, pokušati povezati s određenom povijesnom prilikom iz srednjega vijeka, ostat će zasad u domeni nedokazanih ,,istina“.
U srednjevjekovnim dokumentima ime Tivta pojavljuje se u više oblika: T(h)eudum, Teueto, Tiuetum, Teodum. U daljem izlaganju oslonit ćemo se na već poznate pretpostavke koje nama osobno ipak ostavljaju dojam legende:poznato je da je ilirska kraljica Teuta, sa sjedištem u Risnu, imala ljetnikovac u Tivtu. Stoga su autori raznih članaka i knjiga povezivali naziv mjesta s njezinim imenom. Pretpostavku da je Tivat dobio ime po kraljici Teuti mogla bi pojačati činjenica da se dio tivatske obale u prošlosti, kao i danas, naziva Pine (u srednjevjekovnim dokumentima Pin), što opet koincidira s imenom Teutina sina (odnosno pastorka) Pinesa. Stoga nije bilo teško stvoriti i sačuvati ovu općepoznatu legendu; zasad svakako legendu jer do sada nismo nigdje naišli na uporište kako bismo tu priču mogli prihvatiti kao ozbiljnu. Ipak, osvrnut ćemo se na riječi peraškoga opata Timoteja Cizile koji je 1624. godine u baroknom zanosu zapisao: ,,I najzad, neki ga zovu Theudo ili Theuto po Teuti, risanskoj kraljici, čiji su se prekrasni vrtovi ovdje nalazili, kao i sve raskoši kraljevskog dvora u doba Rimljana, na ravnici blizu obale mora, između crkve Sv. Roka i rta koji gleda prema zapadu.“ Autor je, sudeći po godini pisanja svoga djela (1624.), mogao više znati, što opet ništa ne dokazuje, napose jer je Cizila u jednom drugom pasusu, pisavši o staroj kotorskoj plemićkoj obitelji Bolica, iznio još jednu svoju pretpostavku o imenu Tivta: ,,Theudo ili theda je jedna vrsta drveta koja se dobija od stabla divljeg bora , pomoću kojega ribari običavaju noću da svijetle (luč), po čemu je dobila ime ova ravnica koja je radost, svijetlo i sjaj svih drugih koje su u ovom Zalivu.“ Naveo je još i mišljenje da je naziv ravnice Theudo nastao od riječi theodos, zajedničke složenice grčke i latinske riječi koja znači miraz udijeljen od Boga. Cizila se, dakle, u svojim digresijama, nije opredijelio ni za jednu tvrdnju o nazivu Tivta.
Don Ivo Stjepčević, nekadašnji dobar poznavatelj arhivske građe, navodi stare nazive za Tivat – Teudo, Theudo, Theodo . Smatra da je naziv predslavenskog podrijetla i kaže: ,,Dovađanje naziva u vezu sa kraljicom Teutom izgleda plod fantazije“. Povjesničar Simo Rutar iznio je svoje razmišljanje: ,,Tivćani pričaju kako je njihov lijepi Tivat njegda bio gizdavom gospoštinom kraljice Teute, tvrdeći da Tivat po njojzi nosi starinsko ime. Akoprem je moguće i vjerojatno, da Tivat bi u istinu ljetni dvorac Teutin, ipak iz te priče zaudara da ju je puk izumio samo poradi toga, da bi raztumačio postanak spomenutog imena koje se ima bez dvojbe izvađati od grčko-romanskog Teodo što ne spominje baš mnogo na Teutu.“
Dr. Ilija Sindik (doktor povijesnih znanosti rodom iz Tivta) spominje čak keltsku riječ touto s našim značenjem ,,grad“ i dovodi je u vezu s imenom Tivta. Naime, po Strabonu, grčkome povjesničaru, Kelti su prodirali na Balkanski poluotok iz istočnih Alpa i Panonije i pomiješali se s Ilirima. U III. stoljeću su se naselili s lijeve i s desne strane rijeke Morave. Đelčić tvrdi da su na Balkanu ostavili značajnih tragova. U biskupskoj palači Zmajevića u Perastu čuva se znak ,,sub ascia“ (tesarska bradva, kao lokalizam: jaška), urezan na nečitljivu natpisu; riječi ,,sub ascia“ mogu se pročitati i iz natpisa u zidu dvorišta biskupovoga stana u Kotoru.
Ime grada još se povezuje s Poljem sv. Teodora koje se nalazilo u Tivatskoj ravnici: kotorski biskup Blaž njime je obdario kotorskoga trgovca Matiju Bonašu (Bonascia, Bovalis) za njegov trud i troškove oko otkupa glave sv. Tripuna, koju je iz carigradskog predgrađa donio u Kotor 20. prosinca 1227. godine: ,,…darovaše mu dogovorno s biskupom i svećenstvom, znatno polje koje je pripadalo crkvi, oslobodiše ga svih daća i dozvoliše mu grob ispod trijema katedralne crkve sv. Tripuna, pokraj glavnih vrata.“ Pišući o kršćanstvu u Boki kotorskoj, dr. Lenka Čelebić, dobar poznavatelj klasičnih jezika, paleografije, time i arhivske građe srednjevjekovnoga Kotora, iznosi da je biskup donosioca relikvije Matiju Bovalisa u znak zahvalnosti darivao poljem ,,u blizini već krajem srednjeg vijeka nepoznate crkve sv. Teodora…“ .
Neka nam još bude dopušteno iznijeti razmišljanje kojim smo pokušali povezati naziv Teodo s pojavom Sasa, germanskoga plemena, čiji su se pripadnici kretali i ovim krajevima: Sasi, rudari za vrijeme vlade kralja Stefana Uroša I. (1243.-1276.), iz Slovačke i Ugarske su stigli u Srbiju, kamo su oko 1234. godine bili pozvani od kralja Radoslava i brata mu Vladislava, kako bi kopali rudu i prakticirali oprobane rudarske tehnike poznate još iz predromanskoga doba. Sasi su stigli i na teritorij današnje Crne Gore za vrijeme istoga kralja Uroša kako bi iskapali značajne naslage rude u Pljevljima, Brskovu itd. Kotorani i Dubrovčani su trgujući rudama s navedenim rudnicima i trgovima u njihovoj blizini ekonomski bili usko povezani. Povjesničar Jiriček tvrdi da su Dubrovčani Sase nazivali Theutonicima (Teutonci, Tevtonci, odnosno Germani, Nijemci). Treba istaći da su pregermansko pleme Teutonce već grčki i rimski autori spominjali u svojim spisima. U XIII. su stoljeću Teutonci bili jedan od redova vitezova križara. Zašto bi Dubrovčani Sase nazivali Teutoncima ako im ime toga plemena nije bilo poznato već i prije dolaska Sasa? I ako se nisu s Teutoncima već susretali kada su, možda baš ovuda, jugom Balkana, prolazili s istim ciljem kao i Sasi, a antički ih autori u tom smislu i spominjali?! Konačno, naziv Theudo tako je očit u terminu Theutonici . Kako ćemo vidjeti dalje u tekstu, najstariji spomen današnjega Tivta pod nazivom Teodo javlja se na samom kraju XII. stoljeća.
Neki povjesničari idu tako daleko da termin Theudo smatraju zamjenom za feud(o), odnosno feudum – imanje u srednjem vijeku koje je vladar davao primjerice vitezovima na uživanje uz obvezu vjernosti vladaru i pomaganja u ratu.
Koliko nam je poznato, zasad nitko nije otkrio pisani trag ili naveo znanstveno uporište za bilo koju prethodno iznesenu hipotezu za nastanak imena Tivta. Sve navedeno su samo tuđi navodi ili naša slobodna razmišljanja. Realna znanstvena dostignuća bit će samo na osnovi konkretnih dokumenata, ,,van uobičajenog rašomonski iskrivljenog ogledala“ (dr. Miloš Milošević).
Što se tiče najranijih notarskih spisa sačuvanih u Istorijskom arhivu Kotora koji se odnose na Tivat, 1326. godine se po prvi puta spominje termin Theodo (lat. Theudum). Riječ je o dokumentu koji predstavlja oporuku Pavla Dabronova kojim on svoje vinograde u Tivtu zaviješta crkvi sv. Tripuna: ,,Vinee vero de Theodo sint ecclesie sancti Triphonis…“ (Neka vinogradi u Tivtu, pak, pripadnu crkvi sv. Tripuna…) Termin najbliži današnjemu nazivu Tivta je Tiueti: ,,Vinea de Cornese …..confinat ad latus Tiveti….“ (1331. g)

 

Anita Mažibradić „Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara“, Donja Lastva 2015.

(Projekat Hrvatskog nacionalnog vijeća, finansiran od Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore)