Tivat je s pijacom izgubio dušu, a Tivćani naviku da iju ribu

Brojni su Tivćani saglasni da je naš grad, izgubivši svoju pijacu na otvorenom, ostao bez duše. Bez mjesta susreta, odakle je svakoga jutra kretao život grada. Pijaca u podzemlju, pored parkinga pod Trgom magnolija, kod većine domicilnog stanovništva izaziva tugljanje, a sa posljedicama toga što su Tivćani izgubili naviku odlaska na pijacu najviše se suočavaju trgovci. Dok je za nakupce to problem plasmana proizvoda, ribari trpe još jednu tužnu istinu- Tivćani gube naviku da jedu ribu.

„Došla sam sa Njeguša, udala se u Krtole. Muž mi je bio autoprevoznik, a i ja sam željela da nešto doprinosim u toj kući. Tako smo se davne ’80. godine odlučili da odemo za Italiju i kupimo ribomaterijal. I 1981. godine počeli profesionalno da se bavimo ribarstvom. Oduvijek smo legalno poslovali. Muž se nakon 25 godina penzionisao, a ja sam nastavila da se bavim ovim poslom do dana današnjeg. Naravno, registrovana sam kao privredni ribolovac. Iako su se okolnosti promijenile, ja i dalje prodajem samo svoju ribu i borim se da ostanem u poslu. A vjerujte, ribarima u Crnoj Gori nije lako,“ kaže za naš radio Vjera Raičković, jedna od maloprojnih žena- privrednih ribolovaca u našoj zemlji.

Kada je gospođa Vjera počinjala sa se bavi privrednim ribolovom, Tivat je bio mali gradić, brojao je manje od šest hiljada stanovnika. Uprkos tome, po njenim riječima, na tivatskoj pijaci se svakodnevno prodavalo preko tone plave ribe.

„U Boki Kotorskoj je tada bilo više od 20 potegača. Hvatalo se toliko ribe, da je pored odličnog plasmana na našim pijacama, po ribu iz Boke dolazio tamićem i Ante iz Molunta. Istim takvim tamićem dolazio je i Ante iz Stona. Sve što bismo iznijeli, do 11 ura bismo prodali na našoj pijaci. Dosta je razloga što je prodaja ribe do danas ovoliko opala. Ali, kad je Tivat u pitanju, najveći razlog tome je što je naš grad izgubio dušu kad su napravili pijacu onakvu kakvu su je napravili,“ sa nostalgijom ističe gospođa Raičković.

Pijace su duša mediteranskih gradova. Kada doputujete na neku destinaciju, najbolji način da osjetite gdje ste došli je da prije svega posjetite lokalnu pijacu. Jer, pijaca nije samo markat, pijaca je i mjesto susreta, druženja, mjesto odakle kreću i gdje se vraćaju lokalni škerci.

Na tivatsku pijacu su, svjedoči Vjera Raičković, nekada po ribu dolazili vlasnici restorana od Bara do Herceg Novog. Domaći narod je imao naviku da jede ribu, i umio kupit ribu. Odilo se rano, da se uhvate najbolji komadi. Arsenalci, aerodromci, vatrogasci, Elektrodistribucija- nabavljali su ribu za nezaobilazne marende koje su pripremane na nivou kolektiva.

„Ribari su bili značajni kupci. Znali bi ujutro kupit po 30-40 kila ribe, jer se odilo vanka na parangale. Na pijacu bi se ujutro skupljao narod iz različitih preduzeća, svi najbitniji poslovi su se baš tu dogovarali. S pijace je sve kretalo, na pijaci se sve završavalo. Danas je pijaca u podrumu, i najveći broj domaćih ljudi, kad nam je oduzeta naša stara pijaca, nikad nije stvorio naviku da po ribu i drugu provištu odlazi u podrum,“ s tugom konstatuje Vjera Raičković. „Objekat na Turkovoj poljani se mogao napraviti i tako da pijaca ostane kakva je bila, mogao se objekat graditi na stubovima, tako da pijaca ostane na otvorenom.“

Gospođa Raičković tvrdi da 80 posto Tivćana nikad nije otišlo na pijacu u podrumu Trga magnolija. Naviku dolaska na tivatsku pijacu imali su i ljudi koji tradicionalno ljetuju u Tivtu. Upravo je to bilo mjesto njihove primarne interakcije sa domaćim narodom, a sad tu pijacu, ističe Vjera, ni domaći narod ne doživljava niti na nju zalazi, a ne gosti. Ima lokalaca čija je rabija na novu pijacu tolika da iz principa ne žele u nju ući, pa im ribari, kako objašnjava gospođa Vjera, ribu iznose i dodaju preko ograde kod ulaza u dio pijace gdje se prodaje riba, mliječni i suhomesnati proizvodi. „Znaju đe smo, ali iz principa neće da uđu.“

Stoga je gospođa Raičković pokrenula inicijativu za koju se nada da će dobiti podršku kolega ribara, koji su ujedno i prodavci svog ulova, ali i lokalne samouprave.

„Za sad nas je ribara koji plasiramo ulov u podzemlju samo troje. Nadam se da bi nas pokretanjem rješavanja našeg problema bilo više. Nama ne treba previše prostora, 30-40 kvadrata, ali nam treba prostor na otvorenom gdje bismo izjutra mogli ponuditi ulov. Mjesto gdje bi lokalni narod, ali i turisti, mogli svratiti na kratko, pogledati ponudu, trgovati ako žele, a da to ne podrazumijeva da moraju platiti parking i sići pod zemlju.“

Gospođa Raičković ističe dugu ribarsku tradiciju našeg grada, koju ne smijemo zaboraviti i na koju možemo osloniti put budućeg razvoja. Zahvalna na poticajima koje Direktorat za ribarstvo Ministarstva poljoprivrede obezbjeđuje našim ribarima posljednjih godina, kao i permanentnom podrškom stručnjaka sa Instituta za biologiju mora, Vjera vjeruje da je neophodno i da Tivat, kao lokalna samouprava, odradi svoj dio posla. Sasluša ribare i obziljno shvati njihove potrebe. Bolji uslovi za plasman ulova bi, po njenim riječima, mogli privući mlade ljude da se posvete ovom zanatu. Koji nije lak, ali donosi mnogo zadovoljstva.

„Tivat je vazda bio poznat po dobrim ribarima, isto kao što se na tivatskoj pijaci vazda tražio komad dobre ribe. Tivćani ribaju i znaju da ribaju. Šteta je, šteta je što ne jedemo više ribe, šteta je i da riba propada. Jer riba nije krtola, da neprodato ostaviš za drugi dan.“

Na pitanje gdje bi po njenom mišljenju bila adekvatna pozicija za riblju pijacu na otvorenom, Vjera odgovara:

„Izašli smo sa idejom da se za prodaju ribe postave štandovi na vrh Kalimanja, gdje je bio šank Mai Tai. Ali ne mora to biti najbolje rješenje. Neka o tome odlučuje Opština Tivat, ali neka nas ozbiljno shvati i prepozna da je rješavanje problema ribara na koje ukazujemo za dobrobit cijele zajednice. Riba je danas jedina hrana koja je pouzdano zdrava. Nama ne treba puno prostora, bitno je da nas namjeste tako da nam ljudi mogu prići. Bilo gdje gdje procijene da je pogodno, ali na Otvorenom, dostupnom mjestu. Gdje mogu doći autom, kupit ribu i odit ća. Da ne moraju platiti parking, ili brinuti da će im auto odnijet pauk. Ili, što je čest slučaj sa našim penzionerima koji nisu izgubili naviku da jedu ribu- da na pijacu moraju dolaziti taksijem.“

 

Naslovna fotografija: Izgradnja pijace u Tivtu 50-ih godina 20.stoljeća

Izvor: Foto, kino i video klub Mladost Gornja i Donja Lastva