Svadbena grana i solijere

Piše: Mašo Miško Čekić

Druge neđelje u oktobru je svadba!

Toga ljeta ta se rečenica čula, po ko zna koliko puta dnevno. Udaja moje tetke bila je glavna tema razgovora među ukućanima, gostima, bližoj i daljoj rodbini, a  niko ko je makar samo kročio u dvorište đedove kuće nije ostao uskraćen za babinu priču o broju stolova, stolica, piruna i ožica koje treba nabaviti. Evo će juli, ponavljala je svakodnevno od početka juna, a Stanica Radova još nije niti jedan sir donijela. Kad će se prosušiti, a treba i siru da kiša malo duže u salamuri – govorila je poluglasno, a onda da svi čuju: svasreća da sam sir u ulje stavila na vrijeme, a nebih da sam slušala Stanicu koja je zborila da ima vremena, daleko je oktobar.

Spisak poslova bio je podugačak, pa ih je stalno glasno ponavljala svim članovima familije, da niko ne bi zaboravio svoj zadatak u tom velikom, predstojećem događaju. Moja uloga u pripremi svadbe bila je da dondu Matu ponesem sve kuhinjske noževe na oštrenje i donosem dva njegova noža z arezanje pršuta, a od donda Marinka cvijeće za dekoraciju stolova.

-Tri dana prije svadbe nemoj se micati iz avlije, ko zna što će mi sve trebati, upozorila me baba.

Ljeto je proteklo u brojanju, pranju i štirkanju tavalja i tavaljula, sačinjavanju spiskova ( potrošena cijela sveska) gostiju za subotu i neđelju posebno, a početkom septembra baba je okupila sve domaćice iz familije i susjedstva kako bi pozajmicom obezbijedila dovoljno pošade, gvantijera, supijera, pijadela i ostalog posuđa neophodnog za doček svatova i gostiju. Utvrđen je raspored i broj učesnica u parićavanju slatkoga i slanoga jela, a izabrane su i traverse koje će nositi žene poslužujući goste. Svaka učesnica ovog skupa donijela je svoju najljepšu, obavezno bijelu, traversu. Pobijedile su one rekamane Toledo bodom . I kad se trebalo počinuti uz kafu i ćakule, teta Franica je pitala babu ima li dovoljno solijera. Babu zamalo nije strefio šlog!

– Franica, kućo moja, svaka ti se sreća veselila, da nije tebe ostala bih zapriču i ruglo jer sam potpuno zaboravila na solijere, a kupila sam, tako mi svega, najfiniju so i mljeveni papar !

Da se još nešto ne bi zaboravilo, gospođe su se preslišale nekoliko puta i zadovoljno razišle. Baba je je bila kontena .

– Malo je falilo da Franicu ne zovem danas pošto ne zbori sa Ankom, pa nisam htjela da se gledaju ispod oka, a vidiš koliko mi je Frane valjala. Na kraju se pomirila sa Ankom, Bogu hvala.

Odluku o dvodnevnom jelovniku i načinu posluženja baba je donijela sama. U subotuće se okupiti tetkine prijateljice,rodice i susjede. Biće to đevojačko veče uz dosta pjesme i zabave, raznih likera i kolača, a poslužiće se i slana zakuska. Na pijatima, odredila je baba, biće pršut, po feta mladog sira i sira iz ulja, fete kuhanog i pečenog svinjskog košeta, masline i kiseli krastavci. Nakon zakuske, poslužiće se torta od oraha i kafa.

Za svadbeni objed pripremljen je poseban jelovnik, isti koji je poslužen trideset godina ranije, na dan udaje moje babe. Predjelo se sastojalo od pršuta, tri vrste sira, kuhanog svinjskog košeta, fileta slane ribe(da vino bolje prija ), fete obarenog košeta kaštradine, jaja punjenih majonezom i kaparima, maslina i kiselih krastavaca. Nakon predjela, goveđa juha posuta gratanim slanim sirom, pa kuhana govedina sa dinstanim bijelim zeljem. Slijedi teleće i jagnjeće pečenje sa krtolom, a uz to i mlada zelena salata. Za svatove je određena dobrotska torta. Vino bijelo i crno, sa Hvara.

Kuhalo se u babinoj i još četiri kužine u susjedstvu, za pečenje mesa zadužen je dondo Milenko, inače pekar, a i zdvije kafane stigli su stolovi,stolice, pijati i čaše. Za svatove su bili posebni pijati i pošada – iz babine prćije. Dvije kamare su ispražnjene, stolnjaci i tavaljuli odvojeni za subotu i( ljepši ) za neđelju. Subota je protekla u veselju i dobrom raspoloženju, a do kasno u noć đevojke su razgledale pristigle poklone. U zoru je počela dekoracija svadbene trpeze postavljene u obliku velikog ćiriličnog slova P. Stolice su postavljene sa vanjske strane dok je unutrašnja strana stola bila slobodna, zbog ljepšeg izgleda trpeze i lakšeg posluživanja. Ta unutrašnja strana ukrašena je malim buketićima sitnijeg cvijeća, pričvršćenih za tavalju. Baš kada su đevojke postavile pitare sa cvijećem, u sobu je ušla baba i naredila da se pitari uklone. Svi su bili u čudu, negodujući. Baba je sišla u konobu i vratila se noseći poveliku granu masline okićene šarenim papirnatim i svilenim trakama i malim papirnatim cvjetovima. Iz kužine je stigla velika pogača koju je baba postavila na sredinu trpeze, a zatim pažljivo u pogaču zabola maslinovu granu.

– Ovo je svadbena grana, rekla je. Drugih ukrasa za trpezu ne treba. Ako baš hoćete, po trpezi rasporedite sitnije cvjetove. Ovakva grana je krasila i mojusvadbenu trpezu. To je starinski običaj i ja hoću da on traje u mojoj kući.

Većina nas je prvi put vidjela svadbenu granu koju je baba, u osami konobe, sama pripremala, blagosiljajući svaki ukras i list masline, moleći Boga da podari njenoj kćeri bračnu sreću i zdravu djecu. Nada da će novi život koji donosi čin vjenčanja, novi dom u koji mlada odlazi, njena nova porodica, bračna zajednica i djeca koju će izroditi biti pod zaštitom i okriljem božije svetosti utkana je u maslinovu granu i svaki šareni ukras na njoj. Maslina, majka hraniteljica i svjetionik u tami za primorce, nezaobilazni je pratilac svadbenih veselja u Boki Kotorskoj. Taj običaj se ukida organizovanjem svadbi u ugostiteljskim objektima i danas je skoro zaboravljen. A svadbena grana je imala značaj žrtvi koju su naši predci prinosili bogovima. Njeno porijeklo nije utvrđeno niti do kraja objašnjen značaj, mada je običaj bio rasprostranjen u mnogim krajevima Evrope. U nekim seoskim zajednicama Bugarske, Mađarske, Hrvatske, Bosne I Hercegovine, Makedonije i Srbije nalazi  se idanas, češće u folklornim prikazima običaja nego na svadbama. Ukrašava se šarenim trakama, voćem, cvijećem, kolačima, obojenom vunenom pređom i dugim ukrasima. Svako selo ima svoj način ukrašavanja, svoje drvo koje se koristi kaos vadbena grana, a ima i drugih specifičnosti koje sve povezuju simboli blagoslova i plodnosti. Te simbole u Boki Kotorskoj povezuje maslina, a svadbena grana krasila je svadbene trpeze u mnogim bokeljskim mjest.Tamo gdje se nije ukrašavala maslinova grana, maslina je bila prisutna na drugi način. U Grblju se trpeza svečano ukrašavala maslinovim grančicama i ruzmarinom, a trpezu su ukrašavale male pogače ukrašene grančicama ruzmarina. U Risnu se nekada, kako je zabilježeno i u narodnim pjesmama, ispred svatova nije nosio barjak nego grana masline, a veza pogače i maslinovih grančica prisutna je u brojnim obrednim radnjama u Boki. Kićenje grana stabala vezuje se za još jedan stari običaj koji se do danas zadržao samo u Perastu. Riječ je o kićenju Mađa, svakog 1. Maja na peraškom trgu. Flašicama mlijeka, vina, raznobojnim trakama i kolačima mladi kite Mađ, u slavu proljeća, s nadom da će donijeti bolji i ljepši život. Simboli blagoslova i plodnosti, kao veza između šarene okićene svadbarske grane i mladenaca, prisutna je i kodkićenja Mađa, jer granu hrasta koji se kiti ubere poslednji mladoženja iz mjesta. Mađ kao žrtva koja se prinosi uz molbu za dobru i rodnu godinu i zdravo potomstvo mladog bračnog para.

A svadba moje tetke protekla je ‘’prelijepo i kako Bog zapovjeda ‘’ rekla je baba. A ti porani jer mi trebaš, rekla mi je kasno u noć, uz poljubac. Rano ujutru sam zakucao na vrata kuće donda Mata noseći noževe za pršut I botilju vina.