Španović: Sociolozi da daju definiciju- što se desilo sa našim narodom?!

Grbaljsko i Krtoljsko polje vjekovima su hranili Boku Kotorsku, a plodna zemlja ovoga kraja plaćala se zlatom i ljubomorno čuvala. Polje je tokom posljednjih decenija zapušteno i pretvoreno u industrijsku zonu, ali i dalje ima potencijala za proizvodnju visokokvalitetne organske hrane. Kad bi imao ko da kopa. Tivćanin Vladimir Španović, koji u svom posjedu nema niti jedan kvadrat obradive zemlje, danas je najveći poljoprivredni proizvođač našeg kraja. U Đuraševića polju, na lokalitetu Lokve, obrađuje 3000 kvadrata povrtnjaka i 4000 kvadrata voćnjaka.

“Sve je krenulo potpuno spontano. Ja sam neko ko je odrastao u centru Tivta, u soliteru i na asfaltu, kao neko ko sa zemljom nikad nije imao kontakta. Ali, boravkom u Grblju s obzirom da tamo držim tepih servis, rodila se ideja da, kad već cijeli dan provodim na tom području, a plodna zemlja je svuda oko mene, da se krene u neke poslove koji su do tada za mene bili potpuno strani. Počeo sam sa kakama nosiljama, tovnom piladi, držanja svinja. Bile su tu i krmače, i prasile se krmače, i prodavala mala prasad. Sada imam i voćnjak i baštu na blizu tri hiljade kvadrata,” objašnjava Vladimir kako je krenuo njegov poslovni poduhvat, za koji kaže da nije imao šanse da ne uspije, iako kada je počinjao ništa nije znao o ovom poslu.

Nisam imao apsolutno nikakvog iskustva, osim što su moji porijeklom iz Gradiške kod Banja Luke i djed i baba su se bavili poljoprivredom i stočarstvom. Danas se stric bavi stočarstvom. U principu, mene je to uvijek privlačilo, ali nikada ranije zapravo nisam radio na zemlji niti nekome pomagao u poljoprivredi.”

  • Danas je ovo što radite gotovo atrakcija. U vremenu kada smo mi odrastali, svi koji su imali okućnicu bavili su se pbradom zemlje, makar za svoje potrebe.

Pogotovo u Grblju. U Grblju se narod primarno bavio poljoprivredom i stočarstvom. Imam veliki broj prijatelja moje generacije, koji su bukvalno živjeli od poljoprivrede. Prvenstveno je bila u pitanju grbaljska pamidora i grbaljska praska, ili breskva. Tih breskvi danas više nema. Ne tih, nego nikakvih. U cijelom Grbaljskom polju danas nisam siguran da sve skupa ima 500 stabala breskve.”

Vladimir Španović je pola godine krčio ustupljeni plac, kako bi pristupio njegovoj obradi,

Foto: Privatna arhiva

 

  • S obzirom da se dosta družite s Grbljanima, da li se ikada komentariše što su razlozi tome? Većina grbaljskih sela još uvijek je nasljena, ljudi žive u svojim kućama koje imaju okućnice, imaju posjede u polju.

Prije 30 i 40 godina, kada su aktivno obrađivali zemlju, oni su bili djeca. I normalno je da im je teško padao odlazak u polje, zato što se u polje išlo dva puta dnevno. Obično na malim motokultivatorima, tako da je samo put iz Lješevića do polja trajao pola sata i više. Pa onda cjelojutarnje zalivanje pamidora bez motornih pumpi koje danas imamo, nego su latama, laminama kako kažu u Grblju, zahvatali vodu iz bunara, a niko tada nije imao ispod 2000 strukova pamidore, plus svo ostalo povrće. U to vrijeme je taj posao bio jako naporan i iscrpljujući, pogotovo za omladinu koja je željna mora i kupanja, a ne rada u polju. A onda su došle ratne godine i sve se obezvrijedilo i taj rad više nije bio isplativ. Do rata- poljoprivreda je bila jako isplativ posao.

Evo jedan podatak od čovjeka koji je živio od zemlje, koji je meni ustupio zemlju na korištenje- njegova mati je subotom sa tivatske pjace, gdje bi bila od sedam ujutro do ure popodne, donosila doma tri očeve plate. Ostalim danima po jednu. Govorimo o periodu do početka rata. A onda su se pojavili nakupci, cijene su drastično pale i svi su izgubili interesovanje za tom rabotom. Pomogli su i uvoznički lobiji.

Druga je stvar da su ljudi koji su tad vukli svu tu rabotu vremenom starali. Mlađe generacije su se zapošljavale po firmama i samo vikendom uskakale da pomognu svojim roditeljima. Kako su roditelji starali, tako se polje zaboravilo i obrađivalo se samo ono malo oko kuće za svoje potrebe. A kad su roditelji umrli, djeca više nisu htjela rabotat ni za svoje potrebe. Zato danas imamo Grblajsko polje, koje je zaraslo kao Amazon.”

Iskonska radost kada u rukama imate plodove svog rada, Foto: Privatna arhiva

 

  • Grbaljsko polje je danas prije svega industrijska zona. Ipak, Grbalj je veliki.

Sigurno. I Kovačko polje se može obrađivati, i Krtoljsko polje, koje nije devastirano u smislu gradnje. Jeste zaraslo, ali se sve to da iskrčiti. U Donjem Grblju, ispod sela Kubasi, takođe imamo veliko polje. Isto tako u Glavatičićima. Sve je to danas samo šuma.

  • Zemlje ima i toga smo svi svjesni. Vi ste u posao krenuli bez jednog kvadrata u svom vlasništvu. Da li vaš primjer može i treba da posluži ostalima? Pitam ovo posebno s obzirom na aktuelnu situaciju i činjenicu da ćemo već ove jeseni svi biti do srži svjesni da se stanje privrede neke države prije svega ogleda u stanju njene poljoprivrede?

“Volio bih kad bih imao komšiluk kojem bih dao ruke i koji bi sutra meni dali ruke. Međutim, čisto sumnjam da će se neko uhvatiti te rabote, jer naš narod u posljednje vrijeme biježi od posla. To bi trebali sociolozi da daju definiciju- što se desilo sa našim narodom? Imam osjećaj da su se svi pokondirili. Mnogi su prodali zemlju. Ali i oni koji nisu, a ne žive dobro u posljednje vrijeme, ne žele da rade.

Generalno- mi smo jedna pokondirena nacija. Svi smo plave krvi i smrdi nam posao. Već deset godina držim tepih-servis. Ne možeš naći radnika. Ima mladih momaka koji dođu na kratko da rade, ali da će se porodični čovjek prihvatiti takvog posla- to ne dolazi u obzir. A u pitanju je rad sa radnim vremenom, gdje ne možete zaraditi manje od 500 eura. Ali, takvog radnika ne možeš naći. Druga stvar je da bi svi da budu menadžeri, da zarade milione, trilione. Ne daj Bože da vas neko vidi da nosite prljav tepih iz nečije kuće.”

Pumpe zamijenile late i lamine, danas je posao poljoprivrednika mnogo lakši nego ranije,

Foto: Privatna arhiva

 

  • U današnje vrijeme i posao poljoprivrednika je mnogo lakši. Ipak, ima tu posla. Kako izgleda jedan vaš radni dan?

Radni dan mi počinje oko sedam sati ujutru, nahranim životinje, zatim se pozabavim tepisima, a oko 13 sati kokoške treba pustiti kroz voćnjak. Kad malo popusti vrućina, i jarići stižu u voćnjak da brste. U popodnevnim satima se životinje sa ispaše polako povlače u svoje obore, onda ide novi krug hranjenja životinja, a onda dostava tepiha.”

Vladimir se vraća kući s posla oko 21 sat. Vraća se umoran, ali i prezadovoljan, jer, kako kaže, živi od svoga posla.

“Sam sam svoj gazda. Kad tako odlučim, mogu id a ne radim nekoliko dana. Naravno, to se ne odnosi na poljoprivredno gazdinstvo, tu uvijek morate biti prisutni. Ali tepih servis mogu da zatvorim na nekoliko dana kad kog imam potrebu da se odmorim. Ono što je još i bitnije- znam šta jede moja porodica. Hrana koju kupujemo u prodavnicama i na pijacama je mahom hemisjki tretirana.”

„Bolancane su dobro rodile, ova je zemlja rudnik para,“ Vladimir Španović,

Foto: Privatna arhiva

 

Ovaj ponosan i vrijedan domaćin odlučio se za organski uzgoj hrane.

“Od 500 strukova pamidore, 200 je već neupotrebljivo jer ih je napala plamenjača. Postoje sredstva koja su dozvoljena u organskoj proizvodnji, ali ja jednostavno nisam stigao time da se pozabavim. Za moju porodicu će biti dovoljno,” zadovoljno će Vladimir, ističući da nema problema sa plasmanom viška proizvoda.

I da imam 10 hiljada kvadrata za uzgoj, svo bih povrće prodao. U pregovorima sam da uzmem u zakupa još osam hiljada kvadrata, kako bih proširio voćnjak i mogao da gojim veći broj životinja.”

Od voća, Vladimir trenutno nudi kruške, jabuke, trešnje, višnje, smokve, divlji i pitomi šipak, breskve i nektarine, a od povrća čuvenu grbaljsku pamidoru, ali i običnu-hibridnu, kao i sve vrste paprika, krastavac, bolancane, rokulu, pitomu žučenicu i lubenicu.

Vladimir sretan jer svojoj djeci obezbjeđuje zdravu hranu, sve što poizvede nalazi svog kupca,

Foto: Privatna arhiva

 

Zećani i Ulcinjani su poznati po lubenicama, ali to nije ni primać ovoj grbaljskoj, što se tiče sladora. Grbaljsko polje je rudnik zlata, koje niko ne koristi jer niko neće da rabota,” s tugom konstatuje Vladimir Španović.

Vladimir o svom gazdinstvu brine sam, a kad je sezona sadnje ili berbe angažuje prijatelje koji dođu da mu pomognu. Kaže da bi rado angažovao nekoga da mu stalno pomaže u poslu, ali nema zainteresovanih, čak ni sada kad je sve izvjesnije da će zdrava hrana uskoro biti najveći luksuz za sve nas.

Porodično gazdinstvo familije Španović trenutno je najveći je poljoprivredni proizvođač u Grblju.  Vladimir kaže da je to tužno.

Do prije 30 godina svaka je famelja u Grblju radila ovo što ja radim, čak i više. Danas sam zanimljiv kao “poslednji Mohikanac”, a čak i nisam  Grbljanin. Žalosno je na šta liči Grbaljsko polje. Ja sam pola godine krčio plac na kojem danas sadim. Nisam bio spreman nekome da platim za tu uslugu, pa sam čitave zime, koliko sam mogao od drugih poslova, polako krčio plac koji mi je dat na korišćenje bez ikakve nadoknade.”

Vladimir naglašava da bi mnogi Grbljani dali svoja poljoprivredna imanja na korišćenje, ali zainteresovanih nema. On bi, da može, cijelo Grbaljsko polje uzorao, s uzbuđenjem ističe.

Kuke pomažu u održavanju voćnjaka,

Foto: Privatna arhiva

 

U želji da inspiriše druge da krenu njegovim stopama, Vladimir nam za kraj našeg razgovora donosi još jedan podatak, koji, kako kaže, nije on izmislio nego ga je dobio od čovjeka iz Grblja koji se cijelog svog života bavi držanjem koza.

“Sa samo deset koza imate zagarantovanu mjesečnu platu od minimum 500 eura, podrazumijevajući da osim mlijeka prodajete i sir i jareće meso,” kroz šalu zaključuje Vladimir:

“U pitanju je jako težak posao. Ujutro morate dva sata izvesti koze na pašu, pa opet popodne. Dok koze pasu svježu travicu, vi odmorite u hladovini uz novine ili knjigu. Jako težak posao.”