Slobodan Slovinić : Jednako se razotkrivam i slikom i riječju

Diplomirani arhitekta i slikar, Slobodan Slovićić, došao je u Tivat sa svojim „Pariskim reminiscencijama“ donoseći nam dah grada svjetlosti sa svim njegovim savremenim promjenama, a takođe je bio i gost Radio Tivta .

Svoj bogati unutrašnji život artikulišete savršenim prepoznatljivim crtežom i dobrim kompozicijama . Da li se nekad desi da Vam ta sredstva izražavanja ne budu dovoljna da adekvatno oslikaju Vaš duhovni svijet ?

Sve ono što se dešava oko mene ima reakciju u mojoj nutrini, što me dalje podstiče da o tome pričam mojim likovnim jezikom, ali takođe istovremeno i nešto zapišem. I to je taj sublimat. Zato ja odavno i pišem, jer je pisanje prosto u mom krvotoku. Moj otac Ante Slovinić, je bio među najstarijim crnogorskim novinarima , bio je urednik i direktor lista Pobjeda. Uz njega sam puno naučio o pisanju i radu na tekstu .

Nakon mojih knjiga o Parizu i o likovnoj umjetnosti “Ars libris”, gotovo da sam izjednačio pisanu riječ i četkicu za slikanje. To su moja dva paralelna instrumenta izražavanja . Kad pišem, imam osjećaj kao da slikam jer se i tako otkrivam i šaljem poruke. Tako sam i shvatio čuvenu Miljkovićevu misao -Ubi me prejaka riječ.Velika istina, jaka riječ može da posiječe, ubode, povrijedi , likvidira , izvrši veliki atak nekoga. Boja i crtež nemaju tu snagu.

Kad već govorimo o moći riječi , podjetimo se i Vašeg rada na likovnoj kritici za crnogorske Vijesti , za beogradski stručni list “ Umetnički život”. Kako je to kada se jedan likovni stvaralac profesionalno bavi još i analizom i procjenom umjetničkih djela? Koliko to može da pomogne a koliko da inhibira Vaša dva stvaralačka kolosjeka ?

Likovna kritika je meni bila važna kao prilika za upoznavanje sa likovnim stvaralaštvom mojih kolega slikara. Prvo sam analizirao svoje, pa radove mojih prijatelja a onda i drugih umjetnika . Interesovalo me je kako te slike nastaju , kako to oni stvaraju, a ne šta oni slikama žele da kažu jer to zapravo niko ne može da zna sem umjetnika a sve drugo su velike improvizacije. Moja je obaveza bila da “omirišem” , pipnem sliku , da zagrebem te radove, proučim tehniku a tek kasnije da razmatram šta je tematska potka . Taj moj period je bilo otkrivanje suštine samog slikarstva.
Napisao sam preko hiljadu likovnih kritika a u mojoj knjizi Ex libris sam dao izbor od 350 tekstova tog mog rada. Nakon 15 godina rada shvatio sam da je ipak najbolje da se vratim samom sebi i svom slikarstvu. Ostavio sam se pisanja o drugima a nastavio da pišem samo za sebe, svoje nezavisne tekstove i vratio se svojim slikama . Jer sam shvatio da poslije čovjeka ostaje samo ono što je napisano i naslikano, samo ono što je materijalizovano.

Da li Vam je ta neophodna analitičnost u likovnim kritikama odmogla u Vašem ličnom procesu stvaranja i kreativnosti? U smislu da, želeći da postignete određene kvalitetne i poželjne efekte na platnu a znajući proces verifikacije jednog umjetničkog djela, izgubite na spontanosti likovnog izražavanja ?

Ne, nije. Jer sam ja na taj način , otkrivajući proces stvaranja drugih umjetnika, upoznavao i samog sebe. To je bila prosto vrsta avanture i otkrovenje . Likovnu kritiku sam izjednačio sa stvaralaštvom, doživljavao je kao veoma kreativni čin . Zato moje paralelno bavljenje slikanjem i likovnom kritikom, nije bio moj hendikep, već nadgradnja.

Nakon Vaših dvadesetak ciklusa , ponudili ste nam novu likovnu priču . Po čemu je ona autentična i posebna i koliko Vam znači ?

Kada sam prije par godina obilježavao 50. godina umjetničkog stvaralaštva i kada je Narodni muzej priredio moju retrospektivnu izložbu i izdao veliku monografiju, ja sam takođe boravio i u gradu svjetlosti.
Boraveći u Parizu, obilazeći taj grad u koji sam ja zaljubljen kao u neku mladu ženu , uočio sam kako se on dosta promijenio a i dalje se mijenja. To nije Pariz moje mladosti, to više onaj bajkoviti grad koji svakog privlači i oduševljava . On je sada postao uzavrelo grotlo gdje svi negdje žure, novac je postao glavna mjera svemu, sve se prodaje i sve kupuje. Ja sam ovim ciklusom želio da suprotstavim ta dva kontrapunkta- mirni, fini Pariz sa uzavrelim megalopolisom i napravio asocijativni miks. To je tih 30 gvaševa nastalih tokom mog boravka u Parizu koji je trajao mjesec dana.

Da li su zato te Vaše reminiscencije u stvari priče i o nastajanju i nestajanju Pariza ?

U stvari jesu jer govore o pretvaranju Pariza u nešto novo. Jer sve se mijenja, i ljudi i gradovi . I ja više nisam mlad, već sam sada jedan vremešan čovjek na kraju svog životnog puta, koji eto ipak još uvjek radi i stvara. Ni Tivat nije grad kakav je bio prije 20 godina. Prisustvujemo neminovnim promjenama a ja sam pokušao da napravim jedan miks u korelaciji ta dva punkta. Kao sjeverni i južni pol pa da se nađem na polutaru, da nekako izjednačim te promjene. To su moja likovna razmišljanja na ovu temu .

Da li postavka u Tivtu ima neku posebnu dramaturgiju i režiju ?

Ima, samim tim što su svih 30 radova nastali u Parizu, onda sam ih ovdje samo opremio i uramio i ništa više . Inače, sve ono što mi se zanimljivo dešava u životu tokom nekih 4-5 godina , ja pretočim u novi ciklus. Tako su nastali radovi o budvanskom Školju ili pak ciklus “Budvanske metastaze”o teškim građevinskim promjenama u mom gradu koji je ugušen neboderima i betonom. Moje reagovanje na to užasno stanje je proizvelo jedan ciklus od 30-40 slika. Sve ono što se dešava oko mene ima reakciju u mojoj nutrini, što me dalje podstiče da o tome pričam mojim likovnim jezikom, ali takođe istovremeno i nešto zapišem. I to je taj sublimat.

Koliko tehnika gvaša zastupljena na izložbi u Tivtu , slijedi Vaše unutrašnje impulse i koliko Vas odražava ?

Kao što ste i vi prmjetili moje kompletno slikarstvo počiva na dobrom crtežu a kompozicije su mi veoma dobro procrtane skicirane, izmjerene. Gvašna tehnika je inače bliska crtežu, koristi se kreon u boji, kreda, malo tempere , malo akvarela i ona je praktična jer ne zahtjeva veliki radni prostor niti veliko vrijeme a rezultati se brzo vide. Ovo je veoma privlačna i brza tehnika, mobilna je, dozvoljava naknadno mijenjanje , stuganje i pravljenje kolaža.

Dugo godina ste se bavili i dizajnom enterijera pa kako sada gledate na ciklus promjena zakonitosti u ovoj oblasti ?

Završio sam Akademiju primjenjenih umjetnosti u Beogradu ,odsjek Unutrašnja arhitektura i prvo zaposlenje mi je bilo u Republičkom zavodu za urbanizam i projektovanje i unutrašnjom arhitekturom sam se bavio 35 godina i od nje sam se izdržavao. Kada sam se 1966. vratio iz Beograda u Crnu Goru bio sam pionir unutrašnje arhitekture i prvo sam morao da edukujem investiture i izvođače sa pojmom dizajna enterijera, dok su me svi oni gledali sa čuđenjem i nerazumjevanjem.

70-tih godina sam bio jako tražen i radio sam punim tempom, iza mene je puno objekata , 20-tak banki, muzeja idr. Stilovi su se, naravno, mijenjali ciklično i tako će uvjek biti . Kao i u dizajnu odjevanja, namještaja , tako je i u arhitekturi i dizajnu enterijera. Ja sam brzo uvidio da je unutrašnja arhitektura nešto što je podložno promjenama . Kad investitor uđe u neki postojeći prostor on ga vrlo brzo i lako preimenuje u nešto drugo, od banke nastaje kafić, od restorana poslastičarnica i onda se mijenja i sav enterijer. Nestaju zgrade, objekti , čitavi kompleksi da bi se došlo do praznog terena i građevinskih parceli. Novac čini čuda i mi tu ne možemo ništa.

Shvatio sam da unutrašnji dizajn ne može dugo da opstane u bazičnom rješenju i izvođenju , dok slikarstvo kojim sam se sve vrijeme paralelno bavio ipak ostavlja vječnije tragove . Zato sam se i okrenuo likovnoj umjetnosti i pisanju, jer to je ono što će sigurno ostati iza mene.