Sjećanje na Špira Guberinu

U 88. godini u Zagrebu je preminuo još jedan velikan glumišta, Špiro Guberina. Rođen je 1. marta 1933. godine, a proslavio se ulogom Joze u serijalu „Velo misto“.

Evo sam doša, a ne znam šta ću vam pričat

Ima podosta godina, možda se na njih pozove. Ili će da kaže kako turneja dugo traje i da su mu novinari već „ uzeli“ dušu ? Ima još bezbroj varijanti pogodnih da se iskoriste kao izlika za šutnju, ali sve su nestale u trenu. Uz širok osmijeh i malo šale na svoj račun Špiro Guberina, velikan glumišta još iz vremena danas nepostojeće zemlje, pristao je na razgovor: „ Moram, znači, malo da glumim. Da se predstavim boljim i mudrijim nego što jesam. Ljepote i godina se neću kačiti, fotografije će reći svoje.“

I krenulo je ugodno ćaskanje. Tik uz more. Po volji Šibenčanina koji je radni vijek proveo u Zagrebu. „ Volim ležernost sa kojom se živi uz obalu, mašta mi drugačije radi uz more, sam pogled na pučinu mi je dovoljan za odmor. Godinama sam bio vezan za Hrvatsko narodno kazalište i teško mi je padala odvojenost od mora, ali, moram priznati, i Zagreb sam zavolio.“

Vrlo brzo se ispostavilo da razgovora na tivatskoj obali ne bi bilo da je Špiro  poslušao rođake. „ Mnogo moje rodbine me je odgovaralo od turneje sa Teatrom Rugantinom: Di ćeš Špiro, govorili su mi, veliki je to štrapac. I jesu u pravu, štrapac je ogroman. Krenuli smo iz Osijeka, poslije Vinkovaca i Virovitice skoknuli smo na otoke. Sa Brača smo potegli do Banja Luke, a iz nje ponovo na more, na Krk. Tako, gore- dole i evo Tivta i Festivala mediteranskog teatra. Sinoć smo poslije predstave računali i, ako se nismo zabrojali, dvadeseti je po redu. Slijedi nam Budva, pa ponovo Hrvatska, sve u svemu, u mjesec dana treba da stane dvadeset i osam igranja. Moram priznati, nije primjereno mojoj dobi da igram svako veče, da se svakog jutra budim u drugom krevetu. Onda tu bude i malo konfuzije. Sve su hotelske sobe nekako iste, sa malim televizorima visoko u kutu i kada se probudim jedino znam da nisam u svom krevetu. Onda odgonetam šta sam za taj dan kome obećao, jesam li sa vama danas u šest ili je to trebalo da bude juče. Ali, sve u svemu, jako sam zadovoljan sa ovom mojom kontrolom završnog računa. Vidim da mogu još igrati, a čini mi se da ni publici još nisam dosadio. Ipak, sve ima svoj rok trajanja,  možda još godinu ili dvije da igram, pa da se onda povučem u mirniji život. Lagano pristižu i boljke, sad već imam probleme sa skalama.“

Sudeći kako je pred tivatskom publikom Špiro Guberina igrao Fabijana u predstavi  „ Sa će Božo, svaki čas“ nema ni jedan razlog da razmišlja o povlačenju sa scene. Dobru kreaciju opravdava svojim porijeklom i ulogom lika sa mediteranskom aromom u kakvim se ponajbolje snalazi: „ Sklon sam da se identificiram sa likom i najsretniji sam ako je lik koji tumačim jači nego što sam ja, Špiro Guberina privatno. Pokojni kolega Mirko Vojnović, pošćer iz Velog mista, mi je rekao nakon što sam u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja odigrao Mačka da sam stopostotni Mačak, a da Špiru Guberinu glumim nekih sedamdeset, osamdeset posto. I to mi je najveća pohvala u životu. Ali, takvih je uloga u cijelom vijeku koliko i prstiju na ruci. U glumi ne važi pravilo da se sve vraća, koji puta uložiš mnogo truda, ali ne bude one svete vatre i od uloge ne bude ama baš ništa.“

„ Božo“  je rađen po Beketovom Godou, a naslov u originalu je bio „ Sa će Špiro, svaki čas“. „ Nije imalo smisla da sam sebe čekam, kazuje Špiro, pa su me zamijenili sa Božom. A čekanje nam je svima suđeno. Čekamo da se privatno sredimo i da imamo nekakav uredan život, da dođe prava žena koja će nas spasiti… Uvijek nešto čekaš, a kroz život shvatiš da je to teško dočekati. Zato ja sada ništa ne planiram, nigdje ne žurim i sve radim polako. Možda je u tome tajna i moje vitalnosti. Ili je u tome što mi se sve u životu odvijalo nekako bezbolno. Pa i sam glumački poziv je jedna vrsta igre, pruža mogućnost da vječno budete veliko dijete.“

Sudeći po Špirovoj priči u glumačkom pozivu je najvažnije dočekati sreću:

„ Sve je kod nas glumaca na labavim nogama, pa je to veoma bitan faktor. Treba u pravo vrijeme dobiti prave uloge, pa gluma dođe kao loto, a meni se dešavalo da budem i dobitnik. Malo je dobrih uloga a glumaca je puno i može vam se desiti da vam dopadne kriva rola i zbog toga da vas okarakterišu lošim glumcem. Ja sam imao sreću da dobijem uloge u koje sam se znao uvući, u kojima sam se lagodno osjećao i mogao ležerno kazivati misliti. Prvenstveno to vežem za televizijske serije – Velo misto- i  – Prosjaci i sinovi- .“

I tu je na red došla estrada. Ona od Triglava do Đevđelije, koja se nije mogla zamisliti bez omiljenog Strikana. „ Jako je opasna stvar, može lako da zarobi i zavede“, kazuje Špiro koji je prije tridesetak godina bio mega zvijezda zahvaljujući ulogama Strikana i Divca u pomenutim serijama.“ Nema tu neke velike mudrosti: red pjesme, red humora, izvođači dobro plaćeni, publika aplaudira i svi su zadovoljni. Mene je to snašlo poslije – Velog mista-, nastavilo se sa – Prosjacima-. Sve je moglo proći. Izađem vanka, raširim ruke i kažem: – Evo sam doša, a ne znam zašta sam doša i ne znam šta ću pred vama radit.- i na moje čuđenje uslijedi frenetičan aplauz. A za tih pet minuta dobijao sam svoju mjesečnu, kazališnu plaću. To može da zavede, okrene glumca od teatra, a, na žalost, mnoge su kolege izabrale baš takav put.“

Na početku Špirovog glumačkog puta stoji nerazumijevanje! „ Kada sam ulazio u ovaj posao imao sam problem zvan nervoza govora. – Nema smisla da ljudi plaćaju ulaznice, a da te ništa ne razumiju-, govorili su mi profesori i bili su potpuno u pravu. Bilo je zbog toga i mnogo anegdota. Jedna od mojih prvih uloga u Hrvatskom narodnom kazalištu je bio knez Miškin, i u pauzi pitam direktora drame kako mu se čini moja igra. – Do sada još niko nije čuo ni jednu rečenicu, biće super ako do kraja budu nešto zapamtili- Ali, ti ljudi mi nisu podrezali krila, ohrabrili su me za uzlete. Uvidjeli su da bih svoje mane mogao inkorporirati u likove.“ Mahom one iz njegovog podneblja. „ Meni već na sami tekst Ranka Marinković mašta počne raditi. Poznam njegove, baš kao i Brešanove, likove. Volim se sakriti i iza maske. Bio sam tridesetogodišnjak, a kroz epizode su mi likovi starili po nekoliko godina da bi na kraju dobro zalazili u staračku dob. Danas, kada sam i sam u godinama, ljudi se pitaju kako sam uopšte živ jer sam i prije trideset godina ovako isto izgledao.

Sa novinarskom zebnjom započela je priča o velikom glumcu, sa novinarstvom da se i završi. Uz priznanje o težini olovke. „ Ne bih mogao biti novinar. Čim uzmem olovku pomislim da moram nešto jako mudro napisati. Pa onda biram koju ću riječ umjesto koje da stavim i nikada ne odmaknem dalje od druge rečenice. Ovako, sa druge strane, je mnogo ugodnije.“

Foto: PolitikaPlus