Sjećanje na Nika i jednu mladost

Sa Teodosima u osamnest nula pet

„ Znali smo napraviti štimung, imali smo raznovrstan repertoar i svi su bili zadovoljni“, skromno govori Nikica Petković. A ta skromnost ga je vjerovatno i sputala da u muzici čudo napravi. „Ne pretjerujem“, Bešove su riječi, „- Da li znaš da te volim- Niko je pjevao mnogo bolje i od samog Dada Topića. Veliki je talenat imao samo ga nije htio iskoristiti, svirao je što god si mu dao u ruke, ali nije se gurao, probijao, nije imao marketing“.

 

Vrijeme je bilo da mu se danas djeca smiju. A oni što su ga živjeli još će reći da boljeg niti je bilo, niti će biti. Mora da se doda, na čuđenje onih što dolaze, možda su i u pravu.

Godine su prošloga vijeka. Od šezdeset i neke pa do kraja osme decenije. U svijetu, a po naški, kako se moralo govoriti, negdje daleko se „ kotrlja kamenje“, čuda čine neke čupave „ bube“, a eho do Balkana stiže preko radio Luksemburga i jedne diskoteke sa broda, koja se, ako sjećanje ne vara, Karolina zvala. Svaki grad iz tog doba svoju priču nosi, pa tako i Tivat. Ovo kazuju Tihomir Sindik, svima znan kao Tiho Bešo i Nikica Niko Petković, orguljaš i basista Vokalno instrumentalnog sastava Teodosi, koji su trajali i oduševljavali od 1969- 1980. godine. Ravnoteže radi, da posvjedoči „ začudna“ vremena, ali gledana sa plesnih podija, tu je i novinar Mašo Čekić.

„ Tivat nije znao šta će sa Crnim biserima. Došli, mislim da je bila 65., sa legendarnim Vladom Džetom da sviraju u hotel Mimozu, ali cijeli grad ustao protiv njih. Na samo 30-40 vati praštale gitare, bilo prebučno da se čitav grad o jadu zabavio. Niko nije znao šta nas je snašlo, svi pitaju: Što je ovo došlo? Sedam  dana su svirali, a onda je u Mimozu iz opštine stigla naredba da ih otjeraju i dovedu nešto pristojno!

Sjećam se i kad bi Bambi dolazio na ljetovanje iz Sarajeva. Kosa mu malo preko ušiju, ali i toliko dovoljno da gradskom rivom krene priča: – Lele, jeste li viđeli Andrijinog unuka? Jadan čovjek šta je dočekao!- Normalno, zgranuti su bili stariji, ali je i među mladima bilo onih što su ih slijedili, čak išli i korak dalje. Mlađim oficirima Mornarice smetala je Bambijeva košulja sašivena od britanske zastave, za njih je on bio antidržavni element, skakali su sa brodova da ga šišaju i biju, ali, na sreću, nije bivalo po njihovom. Poslije Pajo Pop pusti kosu. Čudovište je, gledano ondašnjim očima, bio. Ja u trećem nautike nisam htio da se šišam jer sam bio kao neki muzičar i odmah su mi pozvali oca u školu. Rekli su mu da  ne mogu takav na nastavu, a onda on mene kune, bije, uništava. A on ćelav kao i ja danas“, uz osmjeh zaranja u lijepa vremena Tiho Bešo. Pa onda ide dalje, revolta svog se prisjeća:

„ Pobjegnem od kuće u Dubrovnik. Čitava dva dana. Prvu sam noć spavao kod rodice, pa da me ne špijaju odem od njih i sa nekim hipicima Holandezima zanoćim na plaži. Strašno je smrdilo, pokupim se i u četiri ujutro završim na autobuskoj stanici. Pojavi se Ciko, kupi mi kartu i vratim se doma. I dan danas me zezaju kako sam daleko stigao.“

Čajanke zimi, a plesni podiji ljeti bili su mjesta izlazaka. Gužva je bila neizbježna, ko je htio malo bolji sto morao je i dobro da porani. „ Večernji izlazak je večernji izlazak bio, pa neka priča ko šta hoće. Nikoga, ama ni slučajno, nisi mogao vidjeti u bermudama, a kamoli u šorcu“, kazuje Mašo Čekić i počinje sa prisjećanjem na doba ranog hipi pokreta. „ Dobre farmerke su bile hit po danu, a naveče su trebale pantalone u nekim ljepšim nijansama, a ne samo sive i plave. Košulje su bile na cvjetiće, sa uskim strukom, većim dugmadima i što većim kragnama. Šimi cipele su bile nezamjenjljive, ali je taj šimi bio manji nego ovo što su poslednje dvije tri sezone žene nosile, ne kao ovaj kada cipela ide od poslednjeg prsta još deset centimetara. To su godine i mini pokreta i djevojke se nisu mogle zamisliti bez minića. Nije u rokerskom, ali jeste u mediteranskom duhu, pa da se  ne zaboravi da su se i serenade sa barki pjevale i da je korzo neizbježan bio.“

Čajanke su počinjale u šest, završavale u devet, deset. Ljeti se izlazilo kasnije, ali je rijetko ko ponoć dočekivao. „ Znale su se regule, djevojke su morale biti u kući u deset, jedanaest, a mladići su ih pratili da se ne desi bilo kakav skandal“, pojasnio je neka pravila i manire kolega Čekić.

„ Bili su izvrsni muzičari, imali su dobre glasove i bili su broj jedan. Ko bi ih angažovao da nisu bili takvi? Konkurencija je u to doba bila izuzetno jaka, špartali su ovuda beogradski i zagrebački sastavi ali su Teodosi bili dovoljno dobri da zadovolje ukuse, ne samo domaće publike nego i brojnih stranaca“, Čekićev je sud o onima koji su ga zabavljali.

„ Znali smo napraviti štimung, imali smo raznovrstan repertoar i svi su bili zadovoljni“, skromno govori Nikica Petković. A ta skromnost ga je vjerovatno i sputala da u muzici čudo napravi. „ Ne pretjerujem“, Bešove su riječi, „- Da li znaš da te volim- Niko je pjevao mnogo bolje i od samog Dada Topića. Veliki je talenat imao samo ga nije htio iskoristiti, svirao je što god si mu dao u ruke, ali nije se gurao, probijao, nije imao marketing“. I po Bešu su, opet bez pretjerivanja, Teodosi dobri bili.

Preteče Teodosa su bili Meteori i Admirali, a 1969. godine ih je okupio pokojni Anton Tomičić, sa nadimkom Sole, koji je dobio po pjesmi „ O sole mio“ sa kojom je pobijedio na takmičenju „ Mikrofon je vaš“ u Donjoj Lastvi. Uz njega, na prvom nastupu u sali starog Doma „ Gracija Petković“ su Tihomir Sindik na orguljama, Miro Kvešto, u knjige rođenih zaveden kao Ljubomir Vuksanović, na bubnjevima, sa solo gitarom Miro Nikolić i kao basista Nikica Petković.

„ Kupio sam češku – Jolanu- i prepravio je na bas. Stavio sam četiri žice, dodao radijsko pojačalo i, po današnjim standardima, to ne zvuči nikako, ali sam ja bio presretan što sam to imao“, ne bez sjete kazuje Niko. „ Uvijek sam bio zaluđen tehnikom i muzikom, imao sam neki magnetofon trakaš i želio sam da Teodose snimim na probi. Ispostavilo se da sam im potreban i kao svirač i tako ostanem sa njima. Vježbali smo u starom Domu JNA, starom Domu Gracija Petković, vojnoj kasarni, seljekali se stalno, kao što to čine i današnji bendovi. Ma gdje da smo nastupali, od Mimoze do Avale, od Maestrala do Internacionala, ne da je bilo puno, nego je krcato bilo“, uvodi Niko priču u decenijsko trajanje Teodosa.

Za prvi nastup spremili su četrdesetak pjesama. Mišo Kovač, Hamdija Ćustović, Mahir Paloš, Elvis, instrumentale Šedouza. Bešo ne zaboravlja Ivicu Šerfezija: „ Preveo je neki kantri – Ja idem u Menduzino-, niko živ ne zna šta to znači, ali cijela Jugoslavija pjeva. Svirali smo na maskenbalima od Donje Lastve do Gradiošnice i za te zabave skidali nešto slično što sada radi Trio gušt. Umpa- cumpa muzika, svi skaču, pjevaju, vesele se. Imali smo i male marketinške fore. Cijena ulaznice za čajanke je bila niža od 6- 7, nego kada se dođe u osam sati, pa je sve od početka bilo krcato, imali smo – Sastanak u 18, 05- sa programima koje je osmišljavao mačak za te stvari, Kiko Tomičić. Bilo je tu karaoka, plesa, ruleta.“

Teodosi su, kako Bešo kazuje, bili glavne face u gradu. Jesu se, priznaje, malo i važnim pravili, jeste u tom vremenu mnogo značilo kada se za nekoga kaže „on svira“, ali je bilo i zavisti koje će postati svjestan mnogo kasnije. „ Tek sad vidim koliko su me neki vršnjaci mrzili“, veli Bešo, pa priču prebacuje u Budvu, na Gitarijadu i trostruku pobjedu Teodosa. Najbolji vokal- Sole, najbolji prateći vokal Niko, najbolji bend- Teodosi. Ali ostao je i mali žal. Trebalo je najbolje vezati za Crnu Goru, ali kako nije bilo podgoričkih Entuzijasta i novskih Egzodusa titula se samo na Gitarijadu svela.

Gdje god da su Teodosi svirali totalno je ludilo bilo. Biće da je to bilo mjerilo koje ih je dovelo i do angažmana u Internacionalnom kampu u Bečićima.

„ Svirali smo u Kiparisu kada nam je došao menadžer iz tog kampa u kome se okupljalo po hiljadu ipo ljudi. Pristanemo da za stan, hranu i dosta para odemo tamo, ali mene strah da se mahom strani gosti neće oduševiti repertoarom u kome preovaladavaju domaće pjesme i da ćemo brzo dobiti otkaz, ali Sole napravi štimung kao da je maskembal. Sve smo svirali, od – Fini li su Mare bali- do Kridensa, mjesec ipo dana svako veće smo šou pravili. Od plesa i igranja su se dizali oblaci prašine, Kiko Tomičić nam nije vjerovao, dolazio je da se uvjeri, pa onda sve to i fotografisao“, sa zadovoljstvom se prisjetio Bešo trijumfalnih svirki.

Teodosi su potrajali jednu deceniju, godinu zemljotresa, u kojoj nikom nije bilo do pjesme, ne računaju u staž. Neki su odlazili na studije, neki na odsluženje vojnog roka i mijene su bile neophodne, pa se uz prvu postavu moraju pomenuti Drago Plamenac, Anton Petković Fric, Miško Čavor, Duško Duka Martinović, Mikan Kovačević i Rade Ćoso. Tačka na svirku je stavljena avgusta 1980. godine.

Bar su oni tako mislili. Onda su došla djeca. Nina Petković i Hrvoje Sindik su stigli do Sava centra, Jovo Ćoso do Helsinkija. Dukin Bojan da se ne računa, druge je muzičke fele. Dovoljno za neke nove priče.

Slavko Krstović

This slideshow requires JavaScript.