Senka Bulić: svaka čast Tivtu na ovakvom festivalu i predivnoj sceni

“BAKHE” su nam sinoć izvele na Ljetnu pozornicu i Purgatorije dvanaest izvrsnih glumica u antičkoj drami, kojoj je pridodat tekst, iznjedren na osnovu psihoterapeutskog traganja za onim potisnutim. Produkcija Kazališta Ulysses na Brijunima i ZKM Zagreb, Euripid u režiji Lenke Udovički uz dramaturgiju Željke Udovičić Pleština i koreografiju Staše Zurovca.

Senka Bulić, u ulozi Agave, majke Pentejeve, priča kako je predstava legla na tivatskoj sceni:

Fantastična je pozornica. To je takav jedan projekat,  rijetko vidimo ovako dobro osmišljene stvari, tako da mislim da je to jedan jako veliki festival. Mi smo se strašno ugodno osjećale i publika nas je jako dobro pratila. Svaka čast Tivtu na ovakvom festivalu i ovakvoj predivnoj sceni.”

O pripremi predstave, ova glumica, koja je inače i rediteljka i producentkinja, kaže:
“Bilo je dosta naporno i koreografski i glumački.Uvjeti su bili takvi da smo radili skoro po 12 sati, fizički sa Stašom Zurovcem, koji je predivan. To mi je nekako drugačije iskustvo u pozitivnom smislu. Ja i režiram i glumim i imam svoj teatar, i bilo mi je lijepo da me režira žena, koja jako dobro osjeća glumca i zna šta hoće. Ta naša suradnja, moja suradnja sa Lenkom je bila fantastična, valjda se žena sa ženom ipak bolje razumije. Bilo mi je divno igrati u njenoj režiji.

 Tekst ima tu feminističku misiju, sve uloge, uključujući i muške, igraju žene. To smo spojili sa tim psihoterapijama, s kojima se polako dolazi do teksta, kroz igru, kroz problem, kroz spoj žena, od kojih svaka nosi svoj problem. Ja sam pokušala napraviti poveznicu sa tom čudovišnom majkom Agavom, koja je jedan od najčudovišnijih Euripidovih likova, jer je ubila svog sina, što je najstravičnije što se jednoj majci može dogodit.

Predstava ima tu feminističku, žensku crtu zato što mislim da je u današnje vrijeme jako bitno nastaviti tu borbu za ženu, za ženska prava, jer mi se čini da se nekako vraćamo unazad, kao društvo. Vlast politička zadire u intimni prostor, rod, spol, uz pomoć religije i svega ostalog, to su sve mehanizmi jedne države. Tako da ova predstava na neki način, ne brutalno, ali transparentno i čisto ukazuje na te problem.”

Gdje je našla snagu i šta ju je vodilo u kreaciji tako kompleksne uloge, koju je izgradila bez patetike?

“Meni je bilo teško naći taj materijal u sebi, i borila sam se, i uvijek mi je teško igrati tu scenu. Bolno! Kad se pokušam identificirati kad sam na sceni, to mi je strašno iskustvo, ali ja volim teške, karakterne uloge. Koliko god sam iscrpljena, dajem sve na sceni.

Uloga je jako slojevita i zapravo se mijenjam iz sekunde u sekundu. Za to vam je potrebna strahovita koncentracija i velika intuitivna snaga. Ja sam napravila lik da sam ga prvo tehnički skicirala, a onda sam se prepustila tom osjećaju slobode, znači kad napravite sve, onda pređete taj još jedan korak da oživite taj lik u smislu da ga preživljavate, da mu date svoje meso, svoje emocije. Ja zapravo napravim taj korak izvan svega. Volim uvijek kao glumica napraviti taj korak, jer je meni tu tek zanimljivo. Ja sam uvijek za te “izvan” okvire, a ne sigurne okvire. Ti izvan okviri, u kojima se glumac može osjećati nesigurnim, meni su najljepši i najdraži.”

Dok se uloga radi u okvirima, koje sami zadamo, ili koje reditelj zada, kaže Senka, onda tu nema onog adrenalina. Pojava, gluma, predstava dramskog umjetnika treba da je takva da publici pruži najviše, poput lijeka, što je moguće jedino kad si slobodan, izvan bilo kakvih okova.