Sanja Bauk: Google koristi nas i podatke o nama za neke svoje svrhe

“Što Google zna o meni”, knjiga naše sugrađanke Sanje Bauk, predstavljena je sinoć u Atrujumu ljetnjikovca Buća. U pitanju je zbirka priča koje propituju sličnosti i razlike života u Crnoj Gori i Južnoj Africi, koju je autorka izabrala za nastavak svoje profesionalne karijere, započete na Univerzitetu Crne Gore- Fakultetu za pomorstvo u Kotoru. Međutim, knjiga nije samo lično propitivanje ličnih okvira djelovanja, već i osvrt na veoma značajne globalne teme današnjice-  odnos tehnologije i društva, kapitalizam kao okvir koji iz želje za profitom stvara probleme da bi ih rješavao, te reakciju pojednica i društva u cjelini na procese koji mu se događaju, a bez da je bio uključen u njihovo kreiranje.

Sa autorkom je razgovarao Dragan Redžo.

Što Google zna o nama?

Google zna o nama ono što mu je u interesu da zna o nama. On se ne brine o nama kao nama, više ga zanima njegov interes, ono što njega zanima da zna o nama. Pri tome, ne treba zanemariti mogućnosti koje nam nudi. U pitanju je pretraživač koji je zaista moćan i vodi nas kroz jednu veliku biblioteku elektronskih materijala koji su dostupni online. Zatim, tu imamo prevodioce koje su dosta uznapredovali, imamo i mogućnost zapisa govora, što je takođe uznapredovalo. To su neke prednosti koje svi mi  koristimo. Pri tome, moramo biti svjesni da i Google koristi nas i podatke o nama za neke svoje svrhe.

Da li je ovo krik akademske zajednice na ono što nam se dešava? Jer, koliko god da nam je tehnologija od koristi, mi uporedo gubimo sebe?

I kompletnog planiranja tehnološkog napretka isključen je jedan veliki dio svijeta. Svi planovi za razvoj tehnologije su u rukama tzv. Prvog svijeta, odnosno najbogatijih zemalja. Veliki dio svijeta, a tu sam nabrojala gotovo čitave kontinente- Afrika, Južna i Srednja Amerika, Srednja Azija, Jugoistočna Evropa, potuno su isključene iz planova za dalji razvoj tehnologije i vještačke intelogencije. Tu bi se trebalo zapitati da li ta tehnologija postoji i razvija se za naše dobro, za opšte dobro, ili se ona razvoja za dobro multinacionalnih korporacija koje vode tajb tehnološki napredak, koje o njemu odlučuju i koje ga stavljaju u prvi plan, zanemarujući nas kao ljude i naše humane potrebe. U poplavi tehnoloških inovacija gubi se ta humana, antropocentrična dimenzija našeg društva. O tome se trebamo zapitati, ozbiljnije nego što se to radi.

Knjiga „Što Google zna o nama“ je zbirka priča, gdje se, između ostalog, bevite povlačenjem paralela između života u Crnoj Gori i Južnoj Africi? Koliko je moguće povući te paralele?

Na prvom planu, to su dva nespojiva svijeta. I na rasnom, ali i društveno-ekonomskom ili kulturnom planu. Međutim, ako zađete malo dublje u neku suptilniju ravan, onda vidite dosta sličnosti. Prije svega, crnogorsko društvo je u bliskoj prošlosti bilo tribalno. Isto je tako i u Južnoj Africi slučaj. Dakle, to je u suštini tribalno društvo koje je vremenom kolonizovano, što je dovelo do civilizacijskih pomaka pod uticajem kolonizacije. Kod nas je takođe dolazilo do civilizacijskih pomaka pod pokušajima kolonizacije kojima smo se mi odupirali do skora. Uvijek smo bili u ratu protiv ove ili one kolonijalne sile i nekako smo uspijevali da se izborimo za svoju slobodu. Po meni, ta sloboda koju wsmo uspijevali da odbranimo je naš identitet. Uspjeli smo da sačuvamo svoj jezik i nekakav etos. Da li smo se sačuvali od drugih vidova zavisnosti, osim jezika i onoga što je tradicionalno naše, to je već pitanje koje je za jednu dužu i dublčju analizu i raspravu u odnosu na onu koja je vođena unutar korica ove knjige.

Da li nam je demokratija donijela ono što smo očekivali?

Pojam demokratije je upitan sam po sebi. U jednoj od svojih knjiga sam napisala da je demokratija pojam bez pojma, u smislu da sam ga osujetila u samom nazivu. Demokratija ne može da postoji za današnje ljude, ovakve kakvi su. Nju možemo samo da očekujemo kao demokratiju u dolasku, kako je rekao Derida. Dakle, mi danas ne možemo govoriti o demokratiji, ni na globalnom planu, a kamoli u ovim našim malim, crnogorskim okvirima, u našem nacionalnom partikularizmu. Po meni je to pojam koji je nerealan još uvijek.

Knjigu završavate veoma aktuelno, baveći se kovid pandemijom. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

Moje mišljenje je da je taj virus sintetički stvoren. Da je to proizvod kapitalizma, koji sam stvara probleme da bi ih kasnije rješavao i iz toga profitirao. To je vrlo simplificirano. Od samog početka te ujdurme vezane za virus, intuitivno sam snažno osjećala da je to nešto što je sintetički stvoreno i iscenirano da bi se napravila pokrivalica ili neko opravdanje za ekonomsku krizu koja je bila neminovna s obzirom da se na globalnom planu troši mnogo više nego što se zarađuje. Ja  tu vidim jedan veoma racionalan pristup, izračunat, da se manipuliše jednim veoma osjetljivim segmentom našeg ljudskog bivstvovanj- strahom od bolesti, strahom od smrti, strahom od ekonomske krize koja nas može egzistencijalno ugroziti i slično. Sve to vidim kao produkt kapitalizma, kao zamku pripremljenu ljudima na koju su se oni upecali i pristali na nasilje koje se nad njima sprovodi. Mi se s ovim maskama, sa kompletnom propagandom na koju nasijedamo, tjeramo u majmunsku kožu. I niko da to jasno i glasno kaže. Svi pričaju o rogovrnosti, a izmiče ono što je suštinsko. Po meni, tu je najviše nasilja nad nama.

Neki reaguju, imaju svoj krik. Ali, to su teoretičari zavjere.

Pa da. To je termin koji je izmislila CIA za sve ono što joj nije odgovaralo da čuje. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, i kasnije, za vrijeme vijetnamskih ratova, taj je termin uvela da bi stavila tačku na svako drugačije mišljenje. To naravno nije opravdanje za nešto što je više nego očigledno da nam se dešava.

Za kraj, magično pitanje- kuda ide ovaj svijet?

Dobro pitanje. Amerikanci bi rekli- We are on the wrong road- na pogrešnom smo putu. Generalno- meni se čini da jesmo. Ali, ima nade. Ima nade u smislu da uvijek ima izuzetaka koji donesu neku iskru svjetlosti u taj opskuran, mračan prostor u kojem smo trenutno po više parametara.