RADALI

Godine 1669. javlja se u dokumentu ime Frana Radalija (Radagli) iz Budve koji u to vrijeme služi na bračkoj galiji u mletačkoj mornarici koja je 2. rujna te godine bila u luci Kotor.
Iz dokumenta od 1776. godine saznajemo da je konte Marko Radali došao u Kotor iz Budve (Marco Radali, nobile della città di Budua). Bio je vješt u premjeru zemljišta, pa je odlukom mletačkih vlasti, terminacijom od 25. srpnja 1756. godine postavljen za mjerača (geodeta) u Boki kotorskoj. Godine 1791. konte Marko Radali traži dozvolu za gradnju kuće na Trgu sv. Tripuna.
Nalazimo da godine 1782. godine Anton i Marko Radali žive u Tivtu, a Tripun Radali je u Veneciji. Marko Radali je posljednji ,,vojvoda od kontada.“
Godine 1799. godine kapetan Marko Radali posjeduje kuću u Tivtu. Ta je godina bitna jer Marin Buća podnosi zahtjev kotorskom tribunalu u svezi s povratom nekretnina koje drži crkva sv. Nikole, a koje inače predstavljaju zadužbinu (donazione) Nikole Buće iz davne 1334. godine. Pored nekretnina u Kavču i Kotorskome polju, navode se i tereni u Crnom Platu (Njive, Brštin, teren blizu Sv. Nedjelje) i Bunkov do u Lastvi. Jedan od ovih terena nalazi se u blizini kuće kapetana Marka Radalija.
Dana 9. siječnja 1807. godine (doba ruske uprave u Boki) konte Ivan Stanislav Burović, u svojstvu komesara( povjerenika) ostavinske mase pok. plemića Marka Radalija, uz pristanak Radalijeve udovice Stelle, rođene Jančić, (Jantschich), prodaje Peru Iva Sindika iz Tivta komad oranice s brajdama pod nazivom Grabantovo na Đurđevom brdu, koje sa sve četiri strane graniči sa zemljištem plemićke obitelji Vrakjen. Dogovorena cijena je za 96 talira (u protuvrijednosti od 24 lire za talir). Iznos od 21 lire ostavljaju kupcima za izvršene poboljšice na zemlji, a ostalih 75 lira kupci isplaćuju prodavcima na račun zaključenoga ugovora…
Malo više uvida u postojanje kuće i zemljišta Radali u Tivtu pruža nam općinski spis iz kojega se vidi da 1808. godine u kući stanuje Stela, udovica pok. Marka Radalija. Radalijeva dana 17. veljače prodaje obradivo zemljište pod nazivom Zankovo Kovačevo, koje graniči s gornje strane s Tripom Boška Prentovim, s donje s konteom Nikolom Beskućom, s treće strane opet s Prentom, a s četvrte strane posjeda je općinski put.
Godine 1810., na dan 30. lipnja, udovica pok. Marka Radalija u svoje ime i u svojstvu skrbnice svojih maloljetnih sinova Nikole i Tripuna, kao i svoga najstarijega sina Antona (zastupa ga majka Stella), prodaju u trajno vlasništvo Vuku Tripovom Petkoviću iz Tivta komad zemlje na mjestu Na Kuk, u Tivtu, u selu Đurđevo brdo. Zemlja je bez tereta (franco e libero da ogni aggravio). Na zemljištu je 700 loza, 28 maslina i 13 stabala smokava. Zemljište s istočne strane graniči s posjedom istoga kupca Petkovića, sa zapada s općinskim putom, s juga s posjedom prodavaca Radali, sa sjevera opet s kupcem Petkovićem. Uvjeti za kupca su sročeni tako da je jasno da kupac zemljište može posjedovati, uživati sva posjedovna prava, držati ga (i održavati), davati ga u zakup, prodavati, unajmljivati, dati ga pod hipoteku, kao apsolutni gospodar slobodno njime raspolagati, bez ometanja ili prigovora s bilo čije strane.
Još jedan ugovor za zemlju zaključen je u Tivtu 23. rujna 1810. godine, doba francuske uprave u Boki. Na osnovu vladina dekreta od 17. rujna t.g., redovnice ukinutog samostana Gospe od Anđela iz Kotora, odnosno, njihovi zastupnici Ivan Vjekoslav Burović i Jozo Zmajević ustupaju Adamu pok. Luke Škanati iz Tivta pravo uživanja (cessione) komada obradive, ali zapuštene zemlje s dva stabla maslina na mjestu Kovačevo, veličine dana oranja. Zemlja graniči s gornje strane s općinskim putem, s donje i istočne strane s potokom, a s četvrte strane s posjedom Ivana Paskvalija. Dakle, to je na lokalitetu niže od današnje crkvice sv. Šimuna. Škanata, kao primatelj zemlje (conduttore) i svega što joj pripada, kao i njegovi nasljednici, dobiva povlasticu u kojoj stoji da može držati zemlju, uživati pravo na nju, posjedovati, brati i koristiti sve što na njoj rodi, graditi na zemljištu građevinu kakvu želi i raspolagati sa zemljom kao svojom, bez ometanja zakupaca (locatori) ili prigovora s bilo čije strane.
Marko Radali umro je prije 1840. godine ili tijekom te godine. Špiro Zmajević, pisar u općini Tivat (attuario), 20. studenoga 1840. godine javlja dopisom tribunalu u Kotoru da je Stella, udovica pok. Marka Radalija, preminula (passo ai felici riposi). Saznaje se da je umrla u kući svoga sina Tripuna Radalija koji je odsutan iz Tivta i komu se ne zna boravište. U kući je pronađen namještaj i pokućstvo čiji će popis Zmajević načiniti i predati Đuru Tripovom Sindiku, uglednom članu općinske skupštine. Kuću ima biti zaključana i zapečaćena . Pisani inventar i ključevi bit će predani tribunalu.
Dana 31. prosinca 1840. godine izvršen je inventar i procjena imovine Tripuna Radalija te priložen prethodnom i poslan tribunalu u Kotoru. Tripun Radali, sin Stele i Marka Radalija, odsutan je iz Tivta 3 godine kao pomorac (come navigante), ostavivši sina koji te 1840. godine ima oko četiri godine i zove se Marko. Živi kod majke Ane (Radali), rođene Voinović, iz Kotora.
Postoji u Tivtu lokalitet ,,Za Radalovo“ kojega 14. veljače 1860. godine Grgo pok. Miha Goluba prodaje kotorskome građaninu Andriji Rosiju (Rossiju)- zemljište veličine ,, jednog dana oranja“ je obrađeno, na njemu su masline i voćke. Povezano je s istoka s posjedom Iva Ilijina Goluba, s morskom obalom sa zapada, Filipom Sindikom i djelomično s Matom Golubom sa sjevera, a s juga je kupac (Rosi) i djelomično Ivo Šimov Golub. Cijena ovoga zemljišta je bila 210 fjorina u austrijskoj valuti.
Do danas se zadržao u Tivtu taj stari toponim – Radalovo. Nalazimo ga u notarskom spisu (Convenzione di debito) od 6. svibnja 1874. godine baš u tom obliku. Na temelju sadržaja spisa objašnjenje bi bilo da se lokalitet Radalovo nalazi između morske obale, između imanja nasljednika pok. Pera Goluba s jugoistoka , Ilije Boža Goluba sa sjevera i Iva Ilije Goluba s gornje strane.
Krajem XIX. stoljeća posjed Radali ući će u površinu koju će pokriti pomorski arsenal i dio tivatskoga Gradskoga parka.

Anita Mažibradić- „Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara“, Donja Lastva 2015.
(projekat Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, finansiran od Fonda za zaštitu i ostvarivanje prava manjina Crne Gore)