Putopis: Tivćani na Prokletijama

Crna Gora- divlja ljepota, kaže slogan NTO. Ovih je dana, čini se, svi volimo. Svi je branimo. Pohvalno je što su neki pregaoci najavili da će otići da je „brane iz šume.“ Možda ćemo ih tada manje sjeći bez kontrole, možda će manje rijeka završiti u cijevima. Ova je prelijepa zemlja često nepoznanica njenim građanima- malobrojni su oni koji su otkrili sve njene ljepote. A čini se da ih je nebrojeno. Među onima koji kasne u otkrivanju je i autorka ovih redova, koja vas ovom prilikom vodi u obilazak sjeveroistočnog dijela Crne Gore- masiva Prokletija i okolnih atrakcija.

Piše Antonela Stjepčević

Idemo li za vikend na Prokletije? Rekoh idemo, iako nisam bolje razmislila o kakvom je poduhvatu riječ. Dobra ekipa, plan da tri dana boravimo u prirodi- što tu ima previše da se pita. Ipak, kad sam ostala sama sa sobom, sjetih se da se planina zove Prokletije. Naziv je zloslutan- na našem jeziku znači nešto ukleto, opasno, nepristupačno. Sjetih se i svoje loše kondicije. Ali, kad je bal, nek je pod maskama. Idemo na Prokletije.

Desetočlana ekipa zaputila se iz Tivta u petak popodne. Put preko Podgorice, Kolašina, Andrijevice i Gusinja do doline Grebaje, gdje se nalazi katun gdje smo se smjestili, traje efektivno oko pet sati. Od Podgorice kanjonom Morače prema Kolašinu. Naša prva stanica za kafu i provištu pred vikend u planini. Odatle magistralom do odvajanja regionalnog puta Kolašin- Andrijevica, koji vodi kroz pitoresknu šumu ispresijecanu proplancima na kojima su se smjestila pitoma sela. Kuće mahom uz put, a okućnice pune jabukovih stabala, čije se prepune grane savijaju prema cesti. Pa se jabuke vide i u mraku, dva puta smo stajali da jedemo slatke plodove s mirisom jeseni. Kroz ovu šumu treba voziti po danu, znali smo već tada, a uvjerili se u to u povratku. Ali, neka ova naša priča ide redom.

Crna Gora je zemlja ljepote čudnovate. Ako bi njen sjeveroistok trebalo uporediti sa nekom drugom zemljom, to bi najprije bila Švajcarska. Prokletije se nad pitomim šumama i proplancima propinju surove kao Alpe, a sela i gradići lijepo figuraju u rani jesen. Gradići kroz koje smo prolazili tihi su, mirni, iako je petak veče u Crnoj Gori tradicionalno rezervisan za izlaske mladih generacija. Zanimljivo je bilo vidjeti da na ulicama nema puno djevojaka, u kafićima skupa sjede uglavnom momci. Po načinu na koji obraćaju pažnju na naše automobile sa registarskim oznakama gradova u primorju vidimo da je i za njima ljeto koje je obilježio koronavirus. Ovaj dio Crne Gore prethodnih godina je privlačio veliku pažnju turista, koji su stizali sa svih meridijana. Po riječima upravnika lovišta „Prokletije,“ gospodina Dževada Hota, najviše gostiju dolazi iz zemalja Zapadne Evrope.

„Oni puno bolje nego naš narod znaju da prepoznaju i cijene ljepote prirode koje ih ovdje čekaju. Dolaze informisani, dobro pripremljeni, znaju sa kako surovim planinama će se sresti. Redovno se iz planine vraćaju noseći smeće koje su sakupili usput,“ kaže Dževad, naglašavajući da se stidi kad treba da im odgovori ko je i zbog čega za sobom ostavio smeće. Civizizovanim ljudima to nije jasno. Mada, ako mene pitate- Prokletije su najbolje sačuvan nacionalni park u Crnoj Gori. Iako gospodin Hot ima dosta prigovora na način poslovanja Javnog preduzeća Nacionalni parkovi Crne Gore i Uprave Nacionalnog parka Prokletije, činjenica je da u ovom dijelu naše zemlje ima puno manje divlje i neprimjerene gradnje nego u drugim krajevima. Što samo po sebi znači da će štetu, i gdje je ima, biti lakše sanirati.

Od Gusinja do doline Grebaje, odakle se kreće u najpopularnije planinarske ture na dijelu Prokletija koji se zove Karanfili, potrebno je oko 15 minuta vožnje. Put je u dobrom stanju, te se bez problema stiže i malim gradskim automobilom. Gospodin Dževad nas je dočekao nasmijan iako smo stigli poslije deset sati uveče. Umorni od puta, ali nestrpljivi da se povežemo sa planinom, večerali smo pod vedrim nebom i nazdravili svom sutrašnjem poduhvatu. U našim redovima je i Matija, jedini koji je ranije imao prilike da planinari na Prokletijama. Da smo znali što nam sprema, bar pola učesnika bi u startu odustalo. Ipak, sad kada je sve iza nas, možemo mu samo reći veliko hvala.

Doručak koji su nam pripremili gospodin Dževad i vrijedna domaćica Etno-sela „Maja Karanfili“ i brza kafa, pa smo morali kretati. Matija nam pokazuje vrh Očnjak, koji se diže nebu pod oblake dok se na njega naslanjaju prvi zraci sunca- meni ga je bilo teško i pogledom dohvatiti. E, tu idemo, kaže Matija. Dževad je upravnik lovišta na Prokletijama već 20 godina, logično je da dobro poznaje planinu. Njegov savjet je da se odlučimo za manje zahtjevan uspon- i vrh Voluščica nudi prelijep pogled, uspon je lakši i manje opasan. Ja ćutim, navijam za Voluščicu. Ali neću da budem party-breaker. Odlučujem da ću ići. Gdje god.

Matija je mlad, dvadeset i neka godina. Zdrav, nasmijan, pun snage. Ispostavilo se- i veoma strpljiv. Našeg kapetana Milana nije teško dobiti na adrenalin, a nas smo osam cura odlučile biti ambiciozne. Tako je sve krenulo. U deset ujutro, uzbrdo.

Već nakon prvih desetak minuta hoda sustigla me je bol u mišićima. Bol je zapravo preblaga riječ. Mislila sam da ću da se skotrljam nazad. Ali, to je već tada bila opasna ideja. Dolina Grebaje nalazi se na 1141 m nadmorske visine. Vrh na koji se uspinjemo visok je 2185 metara. A dužina koju ćemo na tom putu preći iznosi svega tri kilometra. Dakle, od samog podnožja uspon kreće gotovo vertikalno. Ali, tu je Matija. Trči po stijenama gore dolje, izviruje iz šumaraka, i onome ko je u datom momentu u najvećem problemu objašnjava da on to zapravo može. Mišići se polako zagrijevaju, a i mozak uči kako da tijelu pošalje signal „možeš ti to!“ Ne da nam Matija ni duge predahe da pravimo, ohladićemo se, pa će ponovo jako da boli.

S dosta međusobnog ohrabrivanja i smijeha uspjeli smo stići na odmorište koje se nalazi negdje na pola puta prema vrhu. Teško je bilo odlučiti što prvo učiniti- skinuti cipele ili popiti vode. Iza nas je oko dva sata hoda. Prešli smo planinske goleti, progazili nekoliko šumica, penjali se uz jarak pun kopriva. Konstantno pod nagibom većim od 30 stepeni. Stoga- bez sekunde odmora za glavu. Jer- ako planinarite na Prokletijama, morate biti svjesni svakog svog koraka. Jedan pogrešan je dovoljan da sebi umjesto pobjede koja vas čeka na vrhu obezbijedite povredu koja vas u planini može zadržati mnogo duže nego što ste planirali.

Odmor pod borom bio je čista privilegija. Da mogu odustati (a ne mogu, ne daju mi), uživala bih čekajući ostale učesnike ture da se popnu na Očnjak i vrate. Već nakon pola sata idemo dalje. Što je sad mnogo teže. Ne samo zbog umora, nego nas najteži i najzahtjevniji dio puta tek očekuje. Vrh Očnjak se krili nad nama kao surova kamena životinja. Izgleda kao da će on krenuti na nas, a ne mi na njega.

Ajmo cure, možemo mi to. Ako koja padne snagom ili voljom, ili prizna strah- opet je tu Matija, objašnjava, ubjeđuje, nudi čak i planinarska pomagala, jednu od nas bio je spreman vući uzbrdo. Nije mu dopustila, stisnula je zube i nastavila da se penje. Štapovi koje usput pravimo od bukovih grana od velike su pomoći. Rasporediš težinu, manje trpe mišići kad svi skupa rade. Ali, sad nam štapovi više neće biti od velike pomoći. Penjemo se dalje gotovo četvoronoške. Odlučujem da ne gledam dolje. Najgore što sad može da mi se desi je strah. Što je, tu je. Još par minuta, i eto nas. Bar tako kaže Matija. Nemam izbora, svo vrijeme mu vjerujem.

Posljednji dio staze je zapravo vertikalno pentranje uz stijenu, koja je opremljena planinarskim kablom. Kako nemamo propisnu planinarsku opremu i mogućnost da se povežemo, shvatam da je ovdje za mene kraj. Smještam se udobno pod stijenom i pogledom pratim najhrabrije među nama. Svaka im čast. Eto ih na jednom od najvisočijih vrhova Crne Gore. Mornari 2185 metara nad morem. Bravo ekipa.

O putu nazad niz Očnjak neću pisati. Taj me dio priče još uvijek jako boli. Posebno u butnim mišićima. Ali, vrijedilo je svake boli. Gušt prevazilaženja samog sebe valja koji dan osjećati cijelim bićem.

Bila je ovo odlična prilika za spoznaju da snagom volje možeš osvojiti i najviše planinske vrhove. Kako u bukvalnom, tako i u metaforičkom smislu. Ako si nesiguran koliko zapravo možeš- hitno na planinarenje.

Večina ekipe je u dolinu Grebaje stigla oko pet popodne. Nas tri više od sat vremena nakon njih. Umorne, ali ponosne na sebe. I odlučne da se za sljedeću ekspediciju fizički bolje pripremimo. Nakon osam sati planinarenja, ja sam mogla samo na spavanje. Propustila sam roštilj, šetnju pod zvjezdanim nebom, ali i akumulirala neophodnu snagu sa program koji nas je čekao narednog dana.

Uz doručak sam iskoristila priliku da se još malo podružim sa gospodinom Dževadom Hotom. Bio je sretan što smo se bezbjedno vratili prethodne večeri.

„Prokletije su surova planina. Velika je to razlika u nadmorskoj visini, planinar mora biti fizički spreman, naviknut na planinu i svjestan njenih opasnosti. Iako je nacionalni park Prokletije formalno uspostavljen još 2011.godine, zapravo se jako malo uradilo na njegovom uređenju i upravljanju. Zaposleni u Nacionalnom parku znaju jako malo o planinini, nemaju organizovanu gorsku službu spašavanja, staze se ne održavaju redovno. Mi se trudimo da naše goste što bolje informišemo, vodimo računa ko kada i gdje odlazi i reagujemo ako se ne vraća na vrijeme. Takođe, trudimo se da korisnicima planine obezbijedimo flajere sa ucrtanim planinarskim stazama, kako bi se što lakše snalazili. Staze jesu propisno obilježene, ali  ne smijemo se samo na to oslanjati,“ kaže upravnik lovista, isticuci da na Prokletijama nisu imali nesrečnih slučajeva sa gostima i da će dati sve od sebe da tako i ostane.

„Crna Gora je prelijepa zemlja. Ali mnogo toga nam nedostaje. Nedostaje nam prije svega ekološke svijesti, naši građani su ti koji najviše od svih posjetioca uništavaju i zagađuju prirodu. Nedostaju nam funkcionalne institucije koje će da rade svoj posao. Zaposlenici Nacionalnog parka moraju poznavati planinu, moraju biti spremni da odgovore na sva pitanja. Moraju imati vodiče koji su na raspolaganju zainteresovanim posjetiocima. Dakle, mnogo toga treba bolje da se radi,“ kaže Dževad Hot.

Za nas kaže da smo bili sjajni gosti i da je siguran da ćemo se vraćati na Prokletije. Ja vam mogu reći da je potpuno u pravu. Jesmo sjajni, i vratićemo se sigurno.

Dan nakon uspona na Očnjak bilo ga je još spektakularnije pogledati iz udoline. Dalo bi se tu uživati uz kafu, čaj, domaće rakije od jabuka i krušaka, bar još pola dana. Zrak je pitom, čist, sunce probilo preko vrhova. Međutim, kad smo već u ovom dijelu Crne Gore, šteta je ne vidjeti još neke atrakcije. Prva na našoj listi su Alipašini izvori nadomak Gusinja.

Iako je trenutno najniži vodostaj, vidimo kako nastaje rijeka. Alipašini izvori nalaze se 1,5 km južno od Gusinja, a izbijaju u podnožju Prokletija, na 925m nadmorske visine. Voda izbija u dužini oko 300m kroz nekoliko vrulja, ali snažno. Tokom ljetnjih mjeseci izvori su mirni, dok na proljeće izvire tri puta veća količina vode. Najprije se široko razliva, a zatim otice ka brzoj i pjenušavoj rječici Grlji praveći rijeku Vruju.

Jedna od atrakcija u podnožju Prokletija je i vodopad Grlja, koji nismo htjeli zaobići, mada su nam već i Ali Pašini izvori mogli reći da vode u ovom periodu može nedostajati. Vodopad nismo pronašli, tek nešto malo vode u njegovom podnožju. Dovoljno da se u njoj ogledne vrh stijene s kojeg inače pada voda, pa da Grlja u našem sjećanju ostane lijepa žena koja se skrila u planini.

Naš kapetan Milan je neumoran. Ako bismo ostali i pomislili da smo se dovoljno umorili, njegova dječačka zaigranost će nas postiditi. Mada, i iskustvo je posrijedi. Nikad nismo pogriješili kad smo ga poslušali. Ali nismo znali da nas ovog puta vodi na jedno od najljepših mjesta koja smo ikada vidjeli.

Nakon obilaska prirodnih aktrakcija Gusinja naša destinacija je Opština Plav. Prije svega da vidimo Plavsko, a onda i da otkrijemo jedno mnogo manje i nepristupačnije- Hridsko jezero smješteno na nadmorskoj visini od 1900 metara.

Na put prema Hridskom jezeru nije pametno kretati sportskim ili malim gradskim automobilom. Vožnja kroz šumu i preko proplanaka traje oko sat vremena, a do samog jezera je moguće doći samo pješke. Nadajmo se da će tako i ostati.

Automobile smo ostavili na kraju puta i krenuli nizbrdo usput berući borovnice i maline, koje su toliko slatke i neodoljive da su nas značajno usporile u napredovanju prema jezeru. Staza vodi preko proplanaka, pa niz padinu ogromnog kamenja obučenog u zeleno-žute lišajeve. Borova šuma, maline, borovnice, korak po korak do obruča od borova koji se na visini ispriječio zaklanjajući pogled. Još samo ovaj uspon i- pred očima se otvara jedno do najljepših jezera koje smo vidjeli.

Njegovu ljepotu nema smisla opisivati, uvjerite se sami na fotografijama koje slijede.

Lijepa li si, moja Crna Goro! A Prokletije- nisu proklete. Prelijepe su. Osim predjela koji oduzimaju dah, planinarima imaju za ponuditi trening samopozdanja, obuku o poštovanju prirode, trening izdržljivosti. I svijest koliko je važno da u svakom trenutku budemo svjesni samih sebe u prostoru i vremenu. Tada- ni jedna visina nije nedostižna. Ni jedan vrh neosvojiv.

I- ne zaboravite svoje smeće. Mi smo dio donijeli donijeli nazad u Tivat.