POSJEDI NA PODRUČJU TIVTA KROZ STOLJEĆA- BUĆE

Tivat je ,,…ono što priroda ima podijeljeno i rasuto na raznim mjestima po svijetu, ovdje kao da je na sažet način sakupljeno: planine, brežuljci, doline, livade, polja, pašnjaci, rijeke, izvori, potoci, vinogradi, maslinjaci, mora, ribe, ptice, životinje svih vrsta…“ U svom baroknom poimanju krajolika Cizila daje opis Tivta: ,,Mogu se vidjeti tri ili četiri veoma otmjene palate sa svojim vrtovima poput onih u Italiji, sa stablima čempresa, jasmina, ruzmarina, ruža, i ružinih pupoljaka svih vrsta, uz nekoliko tvrđavica…“
Po nekim podacima iz XV. stoljeća u Kotoru je, pored pučana, živjelo pedesetak plemićkih obitelji (u XVI. stoljeću oko 60, kako govore podaci iz 1553. godine). Navodimo ovdje imena poznatih vlastelinskih obitelji koje su imale posjede na širem teritoriju Tivta i za koje smo uspjeli zabilježiti neke podatke. To su obitelji: Bolizza, Bucchia, Bisanti, Bona, Catena, Drago, Glavati, Grubogna, Jacogna, Ismaeli, Mexa, Pasquali, Pellegrina, Palma, Pima, Vrachien, Grubogna, Glegia, Ivoleo, Biste, Perinovich, Rizzo, Paulina, Radali, Rizzo, Drusco, Pticovich, Ziffra, Paltassich, Gagrizza, Longo, Calzetta, Coradini, Dančulović, Žutkić i dr.; o nekima (Catena, Calimani) već je bilo riječi. Bit će govora i o prčanjskim, dobrotskim i peraškim obiteljima koje su došle u Tivat tijekom XVII. i XVIII. stoljeća.
Od XVI. do XVII. stoljeća broj stanovnika se drastično mijenjao zbog raznih nesretnih okolnosti koje smo već spominjali: napadi na Kotor i distrikt, zarazne bolesti, ratovi, potresi, iseljavanje itd. Nažalost, nismo još došli do značajnih arhivskih podataka koji tretiraju ove probleme, osim raznih kupoprodajnih ugovora nastalih povodom iseljenja nekih obitelji s ovoga teritorija, a u kojima se ne izriče razlog prodaje. Prodavali su posjede koje su, u najvećoj mjeri, stekli bavljenjem pomorskom privredom. Plemići, naravno, nisu plovili, već su ulagali dio kapitala pod raznim uvjetima. Navest ćemo jedan od najčešćih načina uloga: to je tzv. terzaria ili terziaria – ulog kapitala ,,na trećinu“. Evo jednoga od primjera: Tripun zvani (detto) Smecchia, patrun iz Perasta, 1595. godine izjavljuje pred notarom da je primio od Frana Draga 48 talira povodom svoga predstojećega putovanja u Redonu i u okolna mjesta zbog investiranja i kupovine kvalitetnoga žita; ukrcat će ga na svoj grip (tip broda) i s tim teretom otploviti za Veneciju radi prodaje istoga (i na taj način zaraditi). Treći dio prihoda ide ulagaču Franu Dragu. Kod zaključenja su se dvije, odnosno obje strane, osiguravale od rizika na moru (rischio marittimo). Ugovor je, dakle, morao imati stavku o onome ugovaraču koji će snositi štetu tj. ,,rizik od nevremena, požara i gusara“ (rischio di mar, fuoco e corsar),što je obično snosio ulagač kapitala.
Dok krajem XVII. i tijekom XVIII. stoljeća stare plemićke obitelji iz Kotora gube svoju nekadašnju ekonomsku moć i društveni utjecaj, neke nove, vitalne i poduzetne obitelji iz novonastalih primorskih naselja Boke kotorske – ugavnom iz Prčanja i Dobrote, na temelju stvorena kapitala od pomorske privrede, od kotorskih plemića počinju kupovati posjede u Mrčevcu, Tivtu i današnjoj Donjoj Lastvi. Tako je imanje obitelji Buća u Tivtu kupila obitelj kontea Lukovića iz Prčanja. Konte Marko Luković u XVIII. je stoljeću imao toliko novca da je bio kadra kotorskome providuru pozajmiti novac za izdržavanje vojske, mornarice i državnih namještenika u Boki za razdoblje od šest mjeseci kada bi zakasnile državne novčane pošiljke iz Mletaka. Imanje Bizanti i imanje obitelji Drago (u Tivtu) kupila je obitelj Verona, a posjede obitelji Paskvali(u Tivtu) obitelj Lazari. Velike posjede u Tivtu kupila je obitelj kontea Ivanovića iz Dobrote itd.
Je li moguće u kratkom vremenskom roku istražiti sve podatke o pojedinim plemićkim obiteljima, sistematizirati podatke o njima, o njihovim posjedima itd., kada je primjerice samo 1537. godine u Kotoru bilo 23 obitelji Buća?; sve obitelji, sa svojim članovima, čine ,,kazadu“ Buchia (Cassada di Bucchia), što podsjeća na podatak o Perastu iz toga doba, odnosno na činjenicu da je u Perastu bilo12 kazada (bratstava). Mora se istaknuti još jedan detalj o obitelji Buća: u bitci protiv Turaka kod Modone na jugozapadnom Peloponezu 1500. godine istakao se zapovjednik ratne galije Tripun Buća; a to ime i prezime u kotorskim pisanim spomenicima nosi šest različitih osoba iz obitelji Buća. Svaka obitelj ima svoje vrijeme snaženja i svoje vrijeme propadanja: polovicom XIX. stoljeća, članova brojne obitelji Buća nije više bilo ni u Kotoru, ni u Tivtu. Godine 1808. zemlja ,,Marinića pasišta“ u Lastvi, vlasništvo Marije pok. Anđela Buće zvanog Fiškalović, s još jednim terenom, bila je već prodata Đuru pok. Frana Perušini iz Lastve.
Treba imati na umu da kotorske obitelji nisu imale kuće i zemljišta samo u Tivtu i Lastvi. Imale su posjede i u drugim mjestima – a to su Škaljari, Muo, Prčanj, Stoliv, Lepetane itd. Neke od njih imale su kuće i u talijanskim gradovima.
Slijede kratki podaci o pojedinim bokeljskim obiteljima i njihovim posjedima na tivatskome području:
BUĆA (Bucchia)
U Kotoru, južno od Trga od oružja, na tzv. Trgu od brašna, nasuprot čuvenoj palači Pima, nalazi se palača Buća, nekoć dugačka zgrada, građena ravnolinijski, s reprezentativnim pročeljem. Danas se raspoznaju tri cjeline, do kojih je došlo diobom braće Buća odmah nakon snažnoga potresa 1667. godine. Obitelji Buća pripadala je i velika palača ,,u Ulici samostana sv. Nikole“.
U notarskim ispravama postoji drugačija ubikacija kuća u Kotoru jer je u XVI. ili XVII. stoljeću bilo više praznoga prostora u starome dijelu grada, a manje kuća nego danas. Možda je onda palača Buća bila u Ulici sv. Tripuna, ako nije bilo današnje zgrade koja bi dijelila palaču Buća od Katedrale. Stoga je zanimljiv podatak da su procjenitelji 12. ožujka 1608. godine došli u Ulicu sv. Tripuna, u kuću pok. Antona Buće, a na zahtjev Luke Mekše (Luca Mexa), zastupnika braće Salamon. Braća su vjerojatno kreditori, oštećeni od strane Buće, te kuća treba biti prodata na javnoj dražbi. Nije jasno je li riječ o dijelu današnje Palače ili o nekoj trećoj kući obitelji Buća u Kotoru.
Čuvena palača ,,Tri sestre“ na Prčanju, po grbovima koje nalazimo na oba gotska prozora, svakako je bila u posjedu te poznate obitelji. I danas izgleda jako atraktivno, s obzirom na romanesknu priču koju u sebi čuva.
Ova općepoznata plemićka obitelj iz Kotora imala je svoje posjede u Tivtu i na širem području Tivta. Na svome posjedu opstala je do prvih desetljeća XIX. stoljeća, i to u kući do danas djelomično sačuvanoga poznatoga kompleksa Buća-Luković u središtu Tivta.
Obitelj Buća je u srednjem vijeku bila jako brojna i mnogi su njeni članovi bili nositelji političkoga, društvenoga, ekonomskoga i kulturnoga života u Kotoru u prvoj polovici XIV. stoljeća. Onomad su se već istakle tri povijesne ličnosti ove obitelji: Tripun, izaslanik srpskoga kralja Milutina na dvoru pape u Avignonu i kod brata francuskog kralja Karla de Valoa; zatim Nikola, zapovjednik kotorskih oklopnika u vojsci cara Dušana u bitci kod Velbužda 1330. godine, a kasnije knez i komornik na Dušanovu dvoru i dvoru njegovoga izaslanika u Veneciji; i najzad- njegov brat Mihailo, izaslanik kralja Milutina u Dubrovniku i cara Dušana u Veneciji. Njihova kuća u Kotoru, sagrađena vjerojatno početkom XIV. stoljeća, nalazi se na zapadnoj strani Trga od brašna (na kojemu je, na suprotnoj strani, poznata palača Pima.) Nekoć je to bila reprezentativna palača, ali je kasnije prepravljana, čime je izgubila svoj monumentalni izgled. Ta je obitelj bila vrlo bogata i imala je brojna imanja i kuće u Kotoru i okolici.
Kako smo već istaknuli, članovi obitelji bavili su se, osim poduzetništva u isplativoj trgovini rudama iz rudnika u unutrašnjost, i pomorskom trgovinom. Njihov trgovački duh ispoljio se u investiranju novca na razne načine i u razne poslovne pothvate. U notarskome spisu iz 1326. saznajemo da je teret soli Nikole Buće i trojice carinika na kotorskim lađama vrijedan 14 000 perpera. Pošto su Dubrovčani svojim oružanim galijama oteli kotorske lađe natovarene solju, kotorska općina oštećenima je dala pravo da u Slavoniji i Raškoj namire štetu od dubrovačkih dobara, te da ih nitko od Kotorana neće smjeti u tomu spriječiti. Tripun Buća uložio je 500 venecijanskih perpera u određeni posao, s time da Luka, sin Bogdana Dobrene, primatelj novca i onaj koji taj posao obavlja, smije zadržati za sebe dva dijela profita, a Buća jedan dio (princip dobiti na trećinu); isto se odnosi i na gubitak; Luka treba Bući polagati račun svake godine, u suprotnome, dužan mu je ustupiti svoje imanje. Jedan od načina stjecanja bogatstva je i primanje zaloga za dati novac u cilju stjecanja profita (ad lucrum): tako 10. studenoga 1326. godine Frano i Grgo, sinovi pok. Rusina Slavice, zalažu Bući svoju kuću, koja se nalazi uz kuću Sergija Tripunovog, a nasuprot kuće istoga Tripuna Buće; braća su primila iznos od 50 perpera za rok od 6 godina; umjesto dobiti, Buća ima pravo šest godina posjedovati i koristiti prizemlje kuće…
Buće tijekom XIV. stoljeća kupuju sve više imanja na području Tivta: Miho pok. Petra Buće je 29. listopada 1327. godine od Prvoslave i njezinih sinova kupio vinograd u Dumidranu, koji se nalazi niže od vinograda Radoste Grdana (Gherdeni), a iznad rasadnika (calametum) Miha Kraguja (Micho de Chragui) , kao i još jedan rasadnik u Dumidranu, na zemlji sv. Barbare (in terra ecclesie sancte Barbare). Također, Miho Buća je 28. prosinca 1331. godine od Marka Culie i njegove supruge Mare kupio vinograd u Dumidranu ispod vinograda Miha Kraguja, kao i još jedan vinograd koji graniči s vinogradom Marina Kalimana. Miho Buća kupio je 18. lipnja 1331. godine vinograd u Korvešu za 800 križnih perpera. Vinograd je iznad vinograda istoga Miha i prostire se sve do izvora…Kod vinograda Base de Salve prema Tivtu graniči s vinogradom Marina Golije, a prema sv. Mihailu graniči javnim putem koji se spušta prema moru. Zanimljivo je da postoji iskaz Marina Golije u kojemu slaže s ovom kupoprodajom. Spomen imanja u Tivtu na kojemu su kuća i vrt , koje kotorski biskup Raymundus, zajedno s Kaptolom, trajno (imperpetuum!) ustupa Tripunu Bući, kao i njegovim nasljednicima, i za koje će plaćati samo četiri groša godišnje, naći ćemo u notarskome spisu od 15. veljače 1332. godine. Spominje se zaselak (villam) u Mrčevcu, koji zajedno s posadnicima u njemu (cum hominibus), Sergije pok. Tripuna Jakovljev zalaže Mihu Bući za 500 perpera. Cjelovitiju sliku zemljišnoga posjeda braće Nikole i Miha Buće pok. Petra daje notarska isprava o diobi njihova imanja od 30. siječnja 1335. godine: riječ je o rasadnicima, vinogradima i zemljama u Dumidranu, Korvešu i Kasestru (Casestre) te još nekim vinogradima na Mulu (apud sanctum Paulum); spominje se kuća i kućište (domus…et casalia),koje su nekoć bile u vlasništvu Bene de Percacante; i territoria koja je nekada bila Draga Baldvinova. U ovo doba članovi obitelji Buća sudjeluju u trgovačkim društvima s velikim ulogom kapitala. Petar, sin Tripuna Buće iz Kotora, u trgovački posao, zajedno s jednim Dubrovčaninom, ulaže 5000 perpera, a njegov ortak 2450 dinara venecijanskih groša (denariorum Venetorum grossorum). Istovremeno, i drugi(?) sin Tripuna Buće ulaže novac ,,na trećinu“ u pomorsko putovanje radi zarade. Bogatstvo obitelji ogleda se i u visini miraza kojim se kćeri prilikom udaje otpravljaju iz kuće. Godine 1336. Miho pok. Petra Buće udaje svoju kćer Rozu za Basa, sina Nikole Cuffecti, i daruje je mirazom ,,za taj put“ od 1000 perpera mletačkih groša, a poslije udaje dat će joj još 100 perpera, 100 aksagija zlata i odjeće, kako je to uobičajeno u plemićkim kućama. Iste godine Anđelo, zidar, sin pokojnoga majstora iz Zadra, obvezuje se i obećava da će o svome trošku Mihu Bući u njegovim vinogradima na Puču (Muo) podići crkvu u svemu sličnu crkvi sv. Katarine….
Posjedi Buća tijekom prve polovice XIV. stoljeća stalno se uvećavaju- ili ulogom velikih novčanih iznosa u razne trgovačke poslove ili u pomorsku privredu, te se, sukladno profitu, uvećava i njihov kapital kojim kupuju zemljišne posjede. Godine 1337. Tripun Buća kupuje od Pavla Simionova pola vinograda u Tivtu prema moru i rasadnik do imanja Nikole Bjeloglava i Ilije Dubrovčanina.
Kompleks ljetnikovca nazvanog Buća- Luković u središtu Tivta (Pine), kakvoga danas vidimo, samo je trag ljetnikovca obitelji Buća kojega stručnjaci smještaju u XIV. stoljeće; u arhivskim dokumentima nemamo još o tome dokaza; našli smo podatke koji mogu identificirati ljetnikovac tek iz vremena poslije potresa u Kotoru 1667. godine, kada je pripadao braći Marinu i Alvizu Buća, pok. Mihaila, a dokumenti su takve prirode da upućuju na zaključak da je kompleks ljetnikovca postojao dosta ranije.
Do danas su očuvani ostaci stambenoga kompleksa Buća s dijelom ogradnoga zida, kulom i obiteljskom kapelom posvećenom sv. Mihovilu, te dijelom dvorišta. Ranije je postojala palača, ekonomska zgrada, dvorišni prostor, kompletan ogradni zid i šetnica od kuće do kapije s izlazom na more. Cijeli kompleks nekadašnjega ljetnikovca bio je pravokutnoga oblika i zauzimao je prostor od 120 m dužine i 65 m širine. Svi zidani objekti činili su jedan utvrđeni sustav. Dugačak pločnik- šetnica vodio je od dvorca do mora, i to od kapele prema kapiji i dalje kroz vrt, te je bio uokviren s 130 kamenih stubova na kojima je bila drvena konstrukcija prekrivena puzavicom, možda i vinovom lozom, koja je stvarala duboku hladovinu. Na jednome od zidanih postolja stubova uklesan je ljiljan, simbol u obiteljskom grbu Buća. Kula je visoka 15 m i nalazila se u neposrednoj blizini glavne zgrade ljetnikovca, čijoj je obrani i služila. Prema natpisu nad ulazom u kulu saznaje se da je podignuta 1548. godine i da je gradio ,,meštar Vicencije, sin meštra Mihaila iz Lastve“.
Nažalost, za sada raspolažemo tek arhivskim podacima o transakciji zemljišta iz vremena poslije 1548. godine. Dana 8. travnja 1565. godine Marjan i Frano Buća pok. Lorenca ,,po pravu trajnog najma“ (iure perpetue locationis), u svoje i u ime svojih nasljednika, daju u trajni najam (ad perpetuum locationem) Nikoli Mihovom iz Crnog Plata seosko imanje u istome selu (unam villam positam in Zarniplat…) Već 1588. godine, za razliku od ukrupnjavanja posjeda od strane Buća u XIV. stoljeću, nalazimo podatak da je imanje Frana Buće pok. Vicka u Tivtu (in contrada di Teodo) – Ponta Seljanova – stavljeno pod ovrhu i to zbog duga od 45 dukata, 3 lire i 14 solada. Oglašava se javna dražba, na kojoj je Tripo Bolica, kotorski plemić, također posjednik u Tivtu, ponudio 25 perpera po kvadranjolu, što je bila najveća ponuđena cijena. Saznaje se da braća Marjan i Alviz Buća (Alvise Bucchia) i njihov(odsutni) brat Tripun 1596. godine imaju kuću u Crnom Platu koju na ime livela (trajnog najma) drže braća Ilija i Đuro (Juro) iz toga sela. Nalazimo i dužnika Iliju Stefana Radonjičina s Mirca koji novim vlasnicima duguje 340 perpera, 8 groša i 20 solada na ime njihove transakcije sa stokom i troškova oko popravke kuće. Od 1. prosinca 1601. je podatak da je kuća i zemljište u Tivtu , to jest u (Donjoj) Lastvi iznad crkve sv. Roka vlasnika Vicka Buće; za najam te kuće i zemljišta Vicku Bući skrbnici pok. Tripuna Pelegrine (Triffon Pellegrina) duguju 66 perpera. Godine 1603. spominje se kuća i zemljište površine 8 kvadranjola u Tivtu, koje Jeronim (Geronimo) Buća ustupa Tripunu, sinu Nikole Vrakjena za 450 srebrnih talira (po tečaju 6 lira i 8 solada talir); međutim, 8. siječnja 1604. godine Tripun Vrakjen je ,,vratio“ nekretnine Bući po istoj cijeni. Pretpostavljamo da je nekretnina bila zalog na osnovi kojega je Buća mogao dobiti potreban novac.
Treba na primjeru obitelji Buća istaći kako su kotorski plemići sluškinje opremali mirazom. Prema notarskoj ispravi od 19. lipnja 1612. godine Vujo Vukašinov iz Cuca izjavljuje pred notarom da je za svoju suprugu Maricu, bivšu sluškinju kod braće Buća, primio miraz od 124 lire u vrijednosti popisanih stvari, zatim bačvu vina i star žita. Osim toga, Alviz Buća dariva Marici kuću koju je kupio iz zaostavštine obitelji Mekša, ali pod uvjetom da mu se kuća povrati, ukoliko Marica poslije svoje smrti ne bi ostavila zakonitu djecu.
Prema spisu o procjeni od 12. ožujka 1608. godine vidi se da Jeronim (Gieronimo) Buća ima posjed na mjestu zvanom Luka (Lucha) u Dumidranu (in contrada di Dumidrana): trapove, maslinjake i oranice. Procjena je izvršena zbog prodaje.
U Tivtu su se članovi obitelji zadržavali onoliko vremena godišnje koliko im je bilo potrebno da nadziru svoja imanja, te za vrijeme sjetve i berbe. Zato su se već početkom godine pripremali na odlazak do Tivta kako bi se tamo duže zadržali – kako sam Tripun Buća na jednom mjestu pismeno izjavljuje u smislu pravdanja izostanka 1. siječnja 1612. godine – namjeravam poći u Tivat da započnem radove u našim vinogradima“(per far lavorar le nostre vigne).
Zanimljive su diobe dobara na području Tivta u vlasništvu Buća. Baštinici ostavštine Jeronima pok. Ivana (Zuanne) Buća 1613. godine su Reverendo don Vicko (Vicenzo), Ivan i Nikola Buća. Dogovorili su se da teret koji se nalazi nad ostavštinom isplati Vicko, a da mu braća ustupe zemljište s kućom i okućnicom na Pinu u Tivtu; zemljište je pod maslinama i voćkama. Vicko Buća je vjerojatno imao potrebe zbog službe boraviti u Bogdašiću jer podaci govore da su mu dva majstora iz Dubrovnika ondje gradila kuću 1625. godine. Godine 1656. navodi se u spisima zidana kuća s vinogradom u Tivtu koja pripada braći Buća (…la nostra casa di muro posta a Teodo con tutta la vigna). Braća Marin i Alviz Buća pok. Mihaila 6. siječnja 1666. godine, na temelju saznanja koja su dobili od starih mještana, traže da vještaci, po službenoj dužnosti, izađu na teren u predjelu Pina (Tivat) na jedan njihov posjed, odnosno polje, gdje se nalazi kuća pokrivena crijepom, a koju je njihov otac svojevremeno obnovio na mjestu stare već srušene kuće, kako su im mještani javili. Prema ocjeni vještaka koji su obavili procjenu, kuća je vrijedila 70 dukata. Uz kuću je bilo dvorište i komadić vrta kojega je od polja dijelila niska međa. Iz ovoga se spisa saznaje da je nedugo nakon toga službenoj osobi uručena dostavnica za javnu prodaju toga posjeda.
Smatramo da se podaci o drugoj kući Buća (vidjeli smo da je jedna na Pinu prodata na javnoj dražbi) ,iz dokumenta koji iznosimo, mogu identificirati s ljetnikovcem Buća na Pinu. Naime, poslije potresa 6. travnja 1667. godine, braća Marin i Alviz Buća pok. Mihaila, riješili su izvršiti diobu zajednički stečenih dobara kao i očeva nasljedstva koji se nalaze u Kotoru i izvan njega. Možda su ih posljedice potresa natjerale na diobu, kako bi svaki od njih zasebno vršio sanaciju oštećenih zgrada. Dokument je značajan jer se u njemu spominje porušena kuća s kulom i vinogradom uz kulu. Dakle, držeći se propisa iz Kotorskoga statuta, Marin, kao stariji brat, vrši diobu zajedničkih dobara Buća: najprije kuće u gradu, zatim i kuća i zemljišnih posjeda izvan grada, bilo da su ih naslijedili ili sami stekli.
Dana 1. studenoga 1667. godine, nakon što je mlađi brat Alviz (po propisu iz Statuta) prvi izabrao svoju polovicu dobara, Marin je prijavio i izvršio upis dijelova dobara u općinskoj kancelariji u Kotoru, ali u velikoj žurbi jer mu se žurilo u Tivat da što prije obavi berbu grožđa i završi druge neodložne poslove. Marinu je, dakle, pripala kula s porušenom kućom i kamenjem s ruševine, vrt oko kule i vinograd uz kulu; vinogradi Pijavica, Skaletino i Kalimanj (Piaviza, Scaletino e Calimagno) zajedno s ledinom (terreno sterile) i oranicom koja se prostire od vinograda u Kalimanju sve do zemljišta Zgrada u vlasništvu Tripa pok. Đura Tripova Guljermova i jedan dio do međe koja osigurava Ruškovo selo (Russevo?); na vrhu međe je niz maslinovih stabala koja su namijenjena drugom dijelu (pripadaju drugoj polovici koju je izabrao Alviz). Marinu je pripao vinograd u Bonićima (od prezimena obitelji Bona) u Dumidranu s još oranice i jalove zemlje (ledine), oranica Makovo (Macovo) uz vinograd u Kalimanju, zemlja u Markuševini (Marcusevine), Arapovo poviše kuće Mata Paskvalija (kotorskog plemića), oranica i ledina; dvije čestice zemlje u predjelu sv. Roka – Počuli i Sjenokos; zemlja u Solilima, zvana Babina zemlja, koju Buće imaju u zajednici s obitelji Drago (također plemići iz Kotora); zatim dio zemlje Dragojevina koju drže Kopitovići (kotorska građanska obitelj) i plaćaju na nju godišnji najam od dva stara žita. Marinu je još pripao maslinjak u Kasestrama u Stolivu, zemlja u Lastvi – u Pod Željkovo; zatim zemlja u Kavču i Dobroti. Posjedi Buća bili su zaštićeni, pa je tako vlast 1615. godine izdala naredbu seoskome glavaru Tripu Ivovu iz Crnoga Plata da pod prijetnjom novčane kazne od 50 perpera ne smije prelaziti preko njegova imanja i činiti štete Bući; Bućino zemljište je ispod Ruševa u tom selu. (…terreno che e sotto Russevo(!).
Alviz Buća, Marinov mlađi brat, izabrao je polovicu imanja izvan grada u koju ulazi srušena kuća na brežuljku s kulom, oranica koja se pruža s gornje i sa sjeverne strane zvane Ruskovo selo(Ruscovo sello); zemlja koju su Buće dale u trajni najam Peru Božovu uz plaćanje jedne kopele žita; izabrao je vinograd, oranicu i ledinu u mjestu Kisjelice, sve od potoka oko mjesta zvanoga Brajde do vinograda u vlasništvu redovnica Sv. Križa, zajedno s kućom u suhomeđi s česticama zemlje rasutima s donje, gornje i s bočnih strana; vinograd s gornje strane kule (misli se na kulu na spomenutom brijegu), vinograde u Mrčevcu sa svim česticama zemlje koje su im svima pripale, zajedno s nekretninom koje se odrekao Rulić(!) i zemljištima koja bi im pripala zbog odricanja od strane Đura Nikova Ivaničića. Alvizu je također pripala Pavkovina, Kulovo, vinograd i ledina zvana Na Pavkovo, Dobre njive, Barine, Bjelila, Vučjak, komad zemlje sa srušenom kućom u suhomeđi zvanoj Markovo selo i oranica na Puču (Pozzo); uz sve što je navedeno Alviz je dobio još materijal od srušene kuće u Kalimanju(!). Marin je prilikom razdiobe ostavio mogućnost da onaj brat koji slobodnom voljom izabere ovaj dio imanja može srušiti ostatak bedema (ogradnoga zida) i prenijeti kamenje na mjesto koje hoće; isto tako može iskoristi rasad iz gornjega vrta pri kuli i sa zemlje iza kule, ali samo jedanput, ne više. Na kraju se u ispravi o diobi ističe da pritke, grede i crijep od krova srušene kuće i i s krova kule ostaju nepodijeljeni, odnosno zajednički.
Bućo Buća (brat Josipa Buće) 8. veljače 1692. godine, bolestan i vezan za krevet (ove ritrovandosi giacente a letto), diktira oporuku u nazočnosti svjedoka. Nakon što određuje pomoć siromasima grada Kotora u iznosu od 10 dukata (4 lire i 6 solada po dukatu), te plaću za 4 i pol godine i još neke pogodnosti svojoj sluškinji, u oporuku unosi sljedeće: budući da je već ugovorio s Tripunom Paskvalijem, svojim zetom, da će mu dati 1000 dukata u ime miraza svojoj kćeri, već udanoj za Tripuna, a dao mu je i zlata i opreme, kako stoji u sačuvanom inventaru s procjenom, na ime duga se, odnosno do dopune vrijednosti do 1000 dukata, Paskvali može naplatiti ili kućom testatora, tj. Buće, ili pak, komadom vinograda niže od kuće koja je u Tivtu, a prostire se od bunara sve do terena zvanoga Pijavica. U ovoj oporuci postoji zanimljiv detalj: Bućo Buća je namjesnik (upravitelj i izvršitelj ostavinskih dobara (comissaria) Albuchin, koja se nalaze na Pinu i koje je ,,prije dosta godina“ (gia’ molti anni cesso) Albuchin ustupio Marinu Bući za 6 kopela žita na ime godišnjega najma (livello). Reklo bi se da je na Pinu imala zemljište neka nama dosad nepoznata obitelj Albuchin, s obzirom da se toponim Albukinovo (un terreno posto a Pino chiamato Albuchinovo) može naći u notarskom spisu od 18. studenoga 1681. godine.
Budući da smo u jednom prethodnom dokumentu već spomenuli lokalitet Žorovo u Tivtu, za ovu prigodu ćemo napustiti kronološko nizanje dokumenata, kako bismo saznali što se nalazilo na tom brijegu koji dominira Tivtom, a na temelju isprave od 4. studenoga 1773. godine. Naime, vrši se procjena dobara u Kotoru i izvan Grada za račun ,,della Nobil Signora Cornelia Emo et LL CC Giera.“ Procjenitelji su konte Vicko Zmajević i plemić Jakov Paskvali, a zastupnik (procuratore) Kornelija Eme je nadintendant Stjepan Vrakjen (Steffano Vrachien). U sadržaju akta stoji:,,Prešli smo u Tivat na teren zvani Žorovo, koji se sastoji od 22 međe s nešto loza i 221 stablom maslina, pored još dvadesetak posječenih; na tome terenu postoji manja kula, magazin u kojemu je mlin za mljevenje maslina, to jest pilo s kamenom i ležištem (?) koji služe za muljanje (cijeđenje) ulja; crkvica bez krova sa zidićem s donje strane, zgradica (ara) ispred toga zida i ,konačno, magazin za držanje slame. Ovi su podaci iz godine kada je podignuta župna crkva sv. Antuna u Tivtu na lokalitetu Perovo (1773) .
Obitelj Buća je 1684. posjedovala zemljište zasađeno lozom u Bonićima (Bonichia). Naime, Mihailo Buća u svome dodatku oporuci, tzv. kodicilu, određuje da se sa spomenutoga zemljišta, koje su deset godina držali polovnici (mezadori) , odnosno s njegova pripadajućeg dijela, polovica prihoda od voća i proizvedenoga vina upotrijebi za pokoj duše njegovih oca, majke i brata, a druga polovica za njegovu dušu. Istim kodicilom ostavlja fratrima samostana Gospe od Milosti na Školju 40 lira (lire di picoli)kako bi mu odslužili odgovarajući broj misa zadušnica; ostavlja mu i „lemozinu“ za spas duše svoga strica Tripuna Buće.
Kmetovi na imanjima kotorske vlastele, koji su to postali po ugovoru (livello, affitto), često nisu bili u stanju izdržati novčana davanja ,,gospodaru“ ili patronu, pa su taj livel prodavali. Tako Rade Nikov zvani Kovačević iz Crnog Plata 1698. godine prodaje najam Marinu pok. Miha Buće za 140 lira, koji ga je stajao godišnje 8 lira i 8 solada. Prezime Kovačević u Crnom Platu može se povezati s današnjim lokalitetom Kovačevo koji se nalazi niže od groblja i crkvice sv. Šimuna. Godine 1711. Tripo Đukanov (Giucanov) iz Crnog Plata prodaje iz istih razloga godišnji najam u iznosu od kopele pšenice Franu Bući i legataru pok. Vinke Buća-Bolica za 50 lira. Jamči svojim vinogradom na lokalitetu Laz, između imanja Tripa Franovog Vuksanovića, Tripa Sindika i Tripa Božovog.
Godine 1699. zabilježena je kuća s dvorištem u Tivtu, maslinjak i vinograd u vlasništvu pok. Josipa Buće. Posjed graniči s posjedom samostana sv. Franje, s imanjem Nikole Bizantija i s putem za (Gornju) Lastvu (što znači da Bizanti nisu imali imanje samo na Župi i uz more na Račici (Racizza)). Navodi se još i Pijavica (Piavizza) u Tivtu, koja graniči s posjedom (samostana) Gospe od Anđela, Marinom Bućom i potokom Seljanovo. Nakon izvršenog mjerenja od strane fratra Pietra Antonia Antivarina (Baranina), sve navedene nekretnine kod nadležne vlasti u ime svoga oca Nikole registrira Mato Bizanti. Međutim, navode se i dugovi i pozajmice Nikole Bizantija, te iznos troškova za liječenje i sahranu pok. Josipa Buće. Godinu ranije (u dokumentu od 12. prosinca 1698.) stoji podatak da se nasljednik (ili nasljednici?) Bizanti odrekao ostavštine. Jasno je da su se Mato i njegov otac Nikola odrekli ostavštine zbog dugova (Bući), ali nije jasno kome pripadaju navedene nekretnine jer je u ispravi riječ o Josipu Bući koji je već bio umro.
Kraj XVII. stoljeća otkriva neke značajne osobe u mletačkoj vojsci jer je to bilo vrijeme poznatih ratova i hajdukovanja uz podršku mletačkih vlasti. Plemićima kotorskim nije smetalo da se njihove kćeri udaju za te važne osobe izvan plemićkoga kruga. Tako se baš u godini velikoga potresa 1667. Katarina, kći pok. Miha Buće, udaje za Anđela Gonemija (Illustrissimo signor Angelo Gonemi) – kako pretpostavljamo, iz Budve –inače guvernerom Risna. Njena braća Marin i Alviz daju joj u miraz 2500 dukata (6 lira za dukat), a Gonemi se obvezuje da će pažljivo raspolagati novcem, za slučaj da ga jednom treba vratiti. Zanimljiva je i isprava od 24. listopada 1699. godine, iz koje se saznaje da je te godine kći Anđela Gonemija ušla u obitelj Buća; udala se za Frana pok. Frana Buću. Frano Buća je zetu miraznim ugovorom od 6. veljače 1684. godine darovao kuću s vinogradom u Pinu (Tivat), koju je kupio od redovnika samostana sv. Franje. Dodajmo još da je Anđelo Gonemi kao guverner Risna bio u stalnoj prepisci po pitanju hajduka i kretanja Turaka s izvanrednim providurom u Kotoru. To je bilo vrijeme hajdučkih akcija, koje su podržavale mletačke vlasti, i doba nakon oslobađanja Herceg-Novoga od turske vlasti.
Godine 1746. Marin i Jerolim, sinovi pok. Mihaila Buće, prodaju kmetsku zemlju (dal colonatto)-šest parcela zemlje koje se nalaze u blizini Crnog Plata – Kisjelicu i Teracu (iznad kojih je katnica s ostacima mlina za mljevenje maslina); Ruskovo selo, Albukinovo, Kalimanj i Makovo, kao i neke livele i kmetsko zemljište koje se tu nalazi, te za koje postoji privatna isprava od 25. rujna 1747. godine. Dana 1. listopada iste godine prodali su drugo zemljište u Crnom Platu zvano Kulovo(?), zatim zemljište Bonići u Dumidranu; kupac je kapetan Luka i braća (fraterna) Ivanovići iz Dobrote. Međutim, braća Vrakjen sudski povlače prodaju zbog muškog potomstva (per raggion di sangue), odnosno sinova Alviza Vrakjena, čija je supruga Marija Buća sestra Marina i Jerolima, prodavatelja zemljišta. Iz isprave se saznaje da se kupcu Ivanoviću ipak ustupaju svi godišnji prihodi i ljetina, kao i vino, žito, smokve i maslinovo ulje sve do kraja te godine.
Marin Buća 11. prosinca 1751. godine prodaje seljanima Crnog Plata, koje zastupa Miho Golubov, tadašnji glavar toga sela, komad zemlje zvan Perovo, od kojega im je najveći dio u prošlosti bio ustupljen od strane pok. Mihaila, Marinova oca. Na tom su terenu seljani Crnoga Plata podigli kuću za svoga župnika, te mlin za mljevenje maslina; načinili su, isto tako, i druge pomake nabolje. Taj komad zemlje graniči s gornje strane s imanjem poručnika (tenente) kontea Marka Radalija, koje je navedeni dobio po supruginoj liniji, s donje strane s javnim putem, s jedne bočne strane je zemlja koju u korist crkve drži don Tripun Trojan; a s druge bočne strane je javni put.
Bilježimo i jednu procjenu imanja Buća prema notarskome spisu od 15. ožujka 1780. godine. Riječ je o ležećoj ostavštini (fideicomisso) odvjetnika Frana Buće za koju je načinio oporuku 28. lipnja 1685. godine. Nakon nalaza vještaka i valjane procjene, utvrđeno je da u blizini Tivta, na mjestu Grašovo Polje, na imanju Buća kao ležeće ostavštine, postoji zidana kuća, pokrivena crijepom i nadsvođena voltom na prvom katu kuće u vrijednosti od 20 017 lira; u istoj kući nalazi se i konoba, mlin za mljevenje maslina s muljačom (cjedilom) i pilom u vrijednosti od 1000 lira; zatim stubište s lođicom, spremištem (ara) i bunarom u vrijednosti od 780 lira; portun sa zidom prema brdu, kolone, zidani parapeti, popločan prostor i šetnica u vrijednosti od 2160 lira; te isto tako i magazin okrenut prema obali sa šetnicom do ulaza u kuću, u vrijednosti od 5800 lira; tu je nadalje i pristanište na obali od 400 lira (ukupno 30 157 lira) i molo na obali. Ovdje je i 32 kvadranjola i 906 hvata zemlje oko kuće – po 200 lira kvadranjol, 906 hvata zemlje oko kuće, računajući i zemljište na kojemu su zgrade. Tu su još dva stara korijena maslina, tek zasađeni redovi mladica vinove loze – ukupno njih 260 – po 8 solada jedna. Svemu treba dodati još 8 kvadranjola zemlje po 40 lira, 56 stabala maslina po 16 lira, 26 stabala smokava po 8 lira svako; tu su još murve, naranče i druge voćke. U blizini ovoga imanja je teren Zlakovo (Slacovo) od 6 kvadranjola, po 50 lira svaki, 5 starih maslina, redovi međa pod novim nasadima (loze) i maslinovih mladica. Procjena je obuhvatila tri terena u Kotorskom polju (Pian di Cattaro) i mjesto zvano Dombrumbovo, koje pripada rečenoj ostavštini.
Upoznali smo obitelj Alviza i Marina pok. Mihaila Buće koji su imali ljetnikovac u Tivtu. U XVIII. stoljeću pojavljuju se, također u Tivtu, braća Frano i Petar Buća pok. Anđela (Anzolo) Buće. Frano je visoki vojni časnik mletačke mornarice (sargente general), a isto to je bio i Jeronim Buća. Saznajemo da Frano Buća ima kuću u Kotoru u predjelu dominikanskoga samostana (in contrata di San Domenico), kao i da su majstori Batista Skarpa i Stjepan Lazarini 1780. godine angažirani da učine procjenu stupnja oštećenja kuće; zaključili su da opravka zahtijeva veliki trošak. Te godine Frano pok. Anđela Buća u poslu zastupa brata Petra koji se nalazi bolestan u Tivtu.
Mnogobrojni su članovi obitelji Buća tijekom stoljeća bili u Kotoru. Ta obitelj zahtijeva posebnu studiju, poput studije autorice Irmgard Manken koja je istražila obiteljsko stablo Buća u Dubrovniku. Krajem XVIII. stoljeća nema ih puno u Boki: u Kotoru žive Serafin i Frano, plemići iz obitelji Drago-Buća, a u Tivtu, u isto vrijeme, 1782. godine, prema popisu Antuna Fruske (Antonio Frusca), kancelijera kotorske općine, žive Marin pok. Mihaila Buća, i zasebno, Petar i Frano Buća, sinovi pok. Anđela Buće (stabiliti al Teodo, 12 miglia lontani dalla Città).
Marin Buća, koji ima posjed na Pinu, 1785. godine prodaje braći Tomu i Krstu, sinovima Luke Nikelje iz Lastve, umalo pa posve neplodno zemljište u Lastvi na kojemu je 50 korijena maslina, a koje drže kmetovi, braća Tripo i Jakov Abović, isto iz Lastve; s gornje strane je lokalitet Glava i vlasništvo Ilije, Frana i don Nikole Floria iz Prčanja, kao i imanje njihovih rođaka.
Marija, neudana kći kapetana Anđela Buće, također živi u Tivtu, sudeći po dokumentu od 24. ožujka 1798. godine. Već u poodmaklim godinama, u oskudici svake vrste – hrani, odjeći i drugim potrepštinama za život, u dugovima koji godinama nisu plaćani po ugovorima. Zbog niske rente ne može popravljati ni kuću u Tivtu u kojoj stanuje; kuća joj je u ruševnom stanju i prijeti opasnost od rušenja podova i krova. Dakle, lišena svih materijalnih mogućnosti za život, riješila je prodati iz svoga vlasništva dva komada zemlje u Crnom Platu, jedan do drugoga, braći i rođacima Ivaničić, zvanim Krstović, iz istoga sela. U prvom slučaju, riječ je o zemljištu na lokalitetu Pod u Crnom Platu, a drugi komad je zemljište Na Pod ili Na Selo, koje Marija prodaje zajedno sa svim poboljšicama koje su na toj zemlji izvršene od strane Stijepa pok. Miha i bratstva (fraterna) Ivaničić, zvanih Krstović, koji su tu zemlju držali u kmetstvu (a colonia) i obrađivali. Istim tim kmetovima, dakle, Stijepu pok. Miha, Šimu pok. Đura, Vidu pok. Tripa, Krstu pok. Luke, braći i rođacima Ivaničić, zvanim Krstović, Marija Buća putem javne isprave, u duhu statutarnih propisa grada Kotora, prodaje zemljište zvano Pod s maslinama i voćkama; s gornje strane je brdo, s donje javni put, s jedne bočne strane je zemlja Grga pok. Mata Sindika, livelara (zakupca na trajni rok) plemića Antona Jakonje, a sa četvrte strane je, pak, također javni put. Uz tu zemlju je i manji šumovit teren do putića (staze) koji vodi prema (crkvi) sv. Nedjelje. Prodaje i drugo zemljište zvano Pod ili Na Selo, pod lozom, maslinama, voćkama, smokvama, koje s gornje strane graniči, dijelom, s Grgom pok. Mata Sindika, dijelom s Krstom Đurićem, a s četvrte strane je Grgo Sindik.
Ista Marija Buća 8. siječnja 1802. godine iz svoga vlasništva opet prodaje komad plodne, ali neobrađene zemlje blizu Crnog Plata, kapetanu Jozu Dabinoviću iz Dobrote; tu je osam mladih stabala maslina i voćke, ograda s vinovom lozom, kao i još jedan red loza u Markuševini iznad njezine kuće i zemljišta na mjestu zvanom Mali Vrijes; s gornje strane je javni put, s donje je Marijina zemlja odvojena ogradnim zidom, s jedne bočne strane je vlasništvo opatica samostana Gospe od od Anđela, dijelom je tu staza koja vodi do nadomak Marijine kuće, te dijelom, preko spomenute staze, graniči s kanonikom don Petrom Sporenim koji drži zemlju u korist crkve; s četvrte strane granicu Marijina zemljišta čini dio braće Toma i Nikole Verone s Prčanja, dio Andrije pok. Pera, Mata pok. Vida i Vuka pok. Tripa Petkovića iz Crnog Plata. Prije prodaje izvršena je procjena terena od strane mjesnih procjenitelja Jaka pok. Pera Golubovića (Golubovich) i Vuka pok. Tripa Petkovića iz Crnog Plata. Određena je cijena od 72 venecijanska talira u vrijednosti od 27 lira po taliru.
Dvije je godine kasnije, 1804., ,,plemenita“ Marija Buća pok. kapetana Anđela, u nazočnosti Anđela Carmelija (Angelo Carmeli), svoga bliskoga rođaka, u svoje i u ime svoje kćeri Antonije, na ime hipoteke ustupila na uživanje (in ipoteca a galder) Todoru Jova Rajkovića i Stefanu Vuka Miletića, trgovačkim ortacima (compagni di negozio) iz Risna, teren u selu Lastvi (tivatskoj), na mjestu zvanom Seljanovo. Teren graniči s gornje strane s braćom Ivanović Moro iz Dobrote, s donje strane djelomice s posjedom plemića Paskvali, dijelom s obitelji Perušina iz Lastve, s treće strane je potok, a s četvrte morska obala. U ispravi se kaže da je riječ o terenu za obradu (arrativo); na njemu su 22 maslinova stabla i 48 loza na međama…Inače, ugovor je načinjen u kući Marije Buće u Tivtu, što se i vidi iz dokumenta koji je u navedenoj kući sastavljen u nazočnosti ,,plemenitog“ (magnifico) Marka Radalija i ,,uzvišenog gospodina“ Vicka Gregorine kao auditora.
Marija Buća pok. Anđela Buće Fiškalovića je i 1808. godine dala na uživanje ( ili prodala?) konteu Tripu Lukoviću dva zemljišta blizu Tivta (nelle pertinenze di Teodo) na mjestu zvanom Dragomanovo i zemljište zasađeno lozom, s čije je gornje strane imanje kotorske plemićke obitelji Vrakjen, s donje strane imanje Verona (iz Prčanja), s treće strane potok, a s četvrte isto Vrakjeni.
Na primjeru posjeda pok. Anđela Buće i njegove neudane kćeri Marije lijepo se vidi siromašenje te kotorske obitelji praćeno osipanjem brojnih posjeda na kojima su Crnoplaćani i drugi Tivćani bili kmetovi i držali tuđu zemlju ,,a colonia“ ili ,,pod livel“. Važno je istaći da starosjedilačko stanovništvo uglavnom nije naslijedilo ili jednostavno ,,dobilo“ dijelove tih posjeda, već ih je kupilo svojim novcem zarađenim teškim radom na tuđoj temlji.
Kada je u pitanju obitelj Buća, treba istaći da je, pored ostalih aktivnosti, ova obitelj živo sudjelovala u vjerskom životu Kotora. Za života Jerolima Buće pok. Alviza tijekom XVII. stoljeća, samostan i crkva sv. Nikole bili su u punom usponu zahvaljujući njegovim prilozima. Ali, treba istaći i zanimljiv detalj: Marija Buća (rođena Marinović) , udovica Marina Buće, ostala je sama na imanju Buća na Pinu. Već u poodmaklim godinama, vjerojatno u stanju nemoći, sklopila je ugovor o usvojenju don Antona Bostolija radi uzajamnoga pomaganja i iskrenoga i srdačnoga suživota. Ugovor je podrazumijevao odricanje od uzajamne nasljedne koristi.
Bogatstvo podataka o obitelji Buća od najstarijih vremena do prvih desetljeća XIX. stoljeća teško je predstaviti na nekoliko stranica; teško je u kratkim crtama prikazati tu obitelj kao posjednike zemalja i kuća u Tivtu. Stoga ćemo na kraju dodati: 1782. godine je na popisu kotorskoga plemstva iz obitelji pok. Mihaila Buće u Tivtu ostao samo njegov sin Marin, a iz obitelji pok. Anđela Buće samo sinovi Petar i Frano. Posljednja vijest o Bućama do koje smo došli je iz oporuke Katarine Buće od 24. kolovoza 1812. godine; ona je neudana kći pok. Mihaila Buće koja sav svoj imetak ostavlja konteu Tripu Lukoviću, sinu pok. kontea Marka Lukovića iz Prčanja.