PORIJEKLO I SMISAO ORONIMA ORJEN

Relativno iscrpne zemljopisne podatke o planini Orjen moguće je (pro)naći na Vikipediji i u relevantnoj zemljopisnoj literaturi. Zato se ja u ovom članku neću baviti time, nego ću odmah preći na pitanje porijekla i smisla ovog oronima – kaže se u autorksom članku dr Miomira Abovića.

Oronim Orjen, po našem mišljenju, slavenskog je porijekla. Preciznije: ovaj oronim izveden je od leksema orao, tj. od osnove zavisnih padeža ove imenice: orl-. Na koji način, u kojem semantičkom pravcu? Smatramo da je prvi korak u oformljenju ovog leksema bilo dodavanje na osnovu orl– nekadašnjeg sufiksa za tvorbu posesivnih pridjeva – , –ja, –je. Treba na ovom mjestu nešto ukratko reći o sufuksu – (-ja, – je). Autori „Gramatike starobugarskog jezika“ o ovom sufiksu kažu sljedeće:“Суфиксите *- и *-ьjь са наследени в праславянски от индоевропейския праезик- ие. –įо– и * -įio. Техните застъпници на славянска почва обаче са си взаимодействували и са се смесили, и така първоначалото им разпределение вече не личи (…) Прилагателните се образуват чрез прибавяне на тези суфикси към различни основи- съществителни за лица и животни, предложни изрази, наречия, словосъчетания, прилагателни, глаголни основи и др. Наставките * – * и *-ьjьзапазват своята продуктивност и по-късно, доколкото служат за образуване на прилагателни със значение на принадлежност“ (Граматика на старобългарския език 1993: 221). U mom prevodu:“Sufiksi *– i *-ьjь naslijeđeni su u praslavenski iz indoevropskog prajezika- ie. –įo– i -*įio. Njihovi zastupnici na slavenskom terenu ipak su uzajamno djelovali jedan na drugog i pomiješali se međusobno, tako da im prvobitna distribucija nije više očita (jasna) (…) Pridjevi se obrazuju dodavanjem ovih sufiksa na različite osnove- imenice za lica i životinje, prijedložne izraze, priloge, sintagme, pridjeve, glagolske osnove itd. Nastavci (sufiksi) * – i * –ьjь čuvaju svoju produktivnost i u kasnijem periodu ukoliko služe za obrazovanje prisvojnih pridjeva“. Zatim se navodi niz primjera posesivnih pridjeva izvedenih sufiksom –: грѣшьничь ( grešnikov, dodatak je moj. M.A.) од грѣшьникъ, епискѹпл’ь (episkopov; dodatak je moj, M.A.) od епискѹпъ, игѹмен’ь (igumanov; dodatak je moj, M.A.) od игѹменъ, кънѧжь (knežev; dodatak je moj, M.A.) od кънѧзь, ловьчь (lovčev; dodatak je moj, M.A.) od ловьць, мѫченичь (mučenikov; dodatak je moj, M.A.) od мѫченикъ, отьчь (očev; dodatak je moj, M.A.) od отьць, пророчь (prorokov; dodatak je moj, M.A.) od пророкъ, чловѣчь (čovjekov; dodatak je moj, M.A.) od чловѣкъ, авраамл’ь (Avramov; dodatak je moj, M.A.) od Авраамъ, Иерѹсалимл’ь (Jerusalimov; dodatak je moj, M.A.) od Иерѹсалимъ, соломон’ь (Solomonov; dodatak je moj, M.A.) od Соломонъ, вьдовичь (udovičin; dodatak je moj; M.A.) od вьдовица, дѣвичь (djevičin; dodatak je moj, M.A.) od дѣвица itd. (isto: 222). Znameniti ruski lingvist grof Nikolaj Sjergjejevič Trubjeckoj konstatuje da su posesivi na –jь u staroslavenskom- a samim tim i u posljednjoj fazi praslavenskog jezika- još u potpunosti živa gramatička kategorija:“Не подлежит сомнению, что притяжательные с изменением конечной согласной основы в староцерковнославянском языке являются еще вполне живой формой. Об этом свидетельствуют такие образования от иностранных собственных имен“ (Трубецкой 1987: 222). Međutim, pošto nema sumnje ni u to da se u tvorbi posesivnih pridjeva od inostranih imena sufiksu – pretpostavljaju sufiksi –ov i –in, Trubjeckoj zaključuje:“Хотя притяжательные с изменением согласной основы в староцерковнославянском языке и были eще живы, они все же находились уже на пути к умиранию (isto: 222). U mom prevodu:“Nema sumnje da su posesivni pridjevi sa promjenom završnog suglasnika osnove (termin kojim Trubjeckoj nominuje posesivne pridjeve izvedene sufiksom –; dodatak je moj, M.A.) u starocrkvenoslavenskom jeziku još u potpunosti živa forma. O tome svjedoče derivati od inostranih ličnih imena (…) Mada su pridjevi sa promjenom (završnog) suglasnika osnove bili još živi, oni su se ipak već nalazili na putu ka izumiranju“. Dakle, u vrijeme dolaska Slavena na prostor današnje Boke Kotorske sufiks –j(ь), (-ja, –je) bio je uveliko produktivan u tvorbi posesivnih pridjeva, a- bez obzira na tvrdnju Trubjeckoja da su se pridjevi izvedeni sufiksom – već tada nalazili na putu ka izumiranju- taj sufiks biće produktivan i značajno vrijeme nakon dolaska Slavena na Balkan: dokaz za to su, npr., naziv grada Banja Luka (Banova Luka) i/ili naziv krsne slave Nikoljdan (Nikolin dan). Stoga je- posmatrano sa jezičnopovijesnog aspekta- sasvim moguće da je oronim Orjen nastao dodavanjem sufiksa za tvorbu posesivnih pridjeva – (-ja, –je) na osnovu zavisnih padeža leksema orao: orl-. Konkretno, došlo je do dodavanja, na osnovu orl-, najprije sufiksa –j– : preciznije, forme ovog sufiksa sa markerom –e za srednji rod, tj. forme –je; zatim je došlo do jotacije nakon koje je l jotovano i prešlo u lj. Kao rezultat opisanog procesa dobili smo oblik *Orlje, koji bi- ako ga parafraziramo pomoću sufiksa –ov-, produktivnog (i) u današnjoj štokavštini- u savremenom B/CG/H/S jeziku glasio Orlovo. Zanimljivo je da posesivni pridjev orl’ь (orlov, -a, -o) bilježi i Rječnik staroslavenskog jezika:“орл’ь adj. poss. orlovski, orlov. обновитъ сѩ ѣко орълѣ юность твоѣ Ps 102,5 Sin Bon; лице орле Ez. 1,10 Grig Zach“ (Словарь старославянского языка, Том 2 2006: 556), što znači da je posesivni pridjev izveden sufiksom – od imenice orьlъ (današnje orao) postojao već u periodu stvaranja staroslavenskog književnog jezika, tj. neposredno nakon doseljavanja Slavena na Balkan.

Dalji tok razvoja naziva za planinu iznad Herceg-Novog bio je sljedeći. Sa nestajanjem sufiksa –(-ja, -je) iz jezične upotrebe gubila se i svijest o (posesivnom) značenju ove jezične jedinice. Posljedica toga bila je da je vremenom u jezičnoj kompetenciji nestala poveznica između naziva *Orlje i (prvobitnog) posesivnog značenja ovog oronima (Orlovo). U jednom trenutku formu *Orlje– koja, kako smo naglasili, nije više imala značenje posesivnog pridjeva izvedenog od leksema orao i, u smisaonom pogledu, postala je nejasna- tadašnji govornici ovog dijela štokavskog narječja- svakako dijelom i zbog njene smisaone neprozirnosti- percipirali su kao, u glasovnom pogledu, nedostatnu i nedovršenu. To je za posljedicu imalo proširivanje oblika *Orlje formantom –n, nakon čega smo dobili formu *Orljen. Konačno, kao završni čin uobličenja aktualnog glasovnog lika ovog oronima, došlo je do uprošćavanja- unekoliko neprijatne za izgovor- medijalne sonantske grupe –rlj– u –rj-. Tako smo dobili današnji fonološki lik ovog oronima: Orjen.

Treba reći i to da je, premda je oronim Orjen (najvjerovatnije) nastao na način koji smo opisali, tvorbena raščlamba ovog leksema u svijesti govornika B/CG/H/S jezika u aktualnom sinhronijskom presjeku jezika sasvim različita od one u trenutku nastanka ovog oronima. Današnja jezična svijest, kad je Orjen u pitanju, u tvorbenom pogledu člani ovaj leksem na sufiks –en ( prisutan u leksemama kao što su prsten, busen, grmen, strmen itd.) i na segment orj-, koji fungira kao tvorbena osnova. Upravo segment orj-, koji u svijesti današnjih govornika štokavskog narječja fungira kao tvorbena osnova- a koji se ne može dovesti u paradigmatsku relaciju ni sa jednom leksemom u B/CG/H/S jeziku koja bi imala isti korijen- element je koji predstavlja najveći problem u eksplikaciji porijekla i smisla oronima Orjen. Još jedan dokaz da klasična strukturalistička, sosirovska postavka da se lingvistika treba baviti proučavanjem samo aktualnog sinhronijskog presjeka (nekog) jezika ne omogućava cjeloviti uvid u poznavanje (tog) jezika.

Imamo i jedan posredni- povijesni dokaz u prilog tezi o porijeklu i smislu oronima Orjen koju smo predstavili u ovom članku. Taj dokaz u formi naučnog podatka iznio je, u svojoj doktorskoj disertaciji (koja je u završnoj fazi izrade), kotorski arheolog g. Miloš Petričević; ovdje mu zahvaljujem što mi je nesebično ustupio tu informaciju. Radi se o sljedećem: austrijski pukovnik i kartograf Maximilian de Traux izradio je, 1808. godine, kartografski prikaz Boke Kotorske i Crne Gore na kojem se javljaju i neki, danas iščezli, toponimi. Za nas je ovdje interesantan oronim Mont Falcon, koji možemo lokalizirati na području masiva Orjena. Naziv Orlovska planina, Sokolska planina na de Traux-ovoj mapi- koju prilažemo niže- činjenica je koja definitivno potvrđuje da je oronim Orjen (prvobitno) nastao kao posesivni pridjev izveden sufiksom –j(e) od osnove orl– imenice orao.

U zaključku možemo rezimirati: oronim Orjen  je supstantivizirani posesivni pridjev izveden nekadašnjim sufiksom za izvođenje posesivnih pridjeva –j(e) od leksema orao. Orjen je, dakle, ono što bismo danas nominovali kao Orlovo. S obzirom na činjenicu da orlovi svakako nastanjuju (ili su nekad nastanjivali) ovu planinu i da na istoj viju (ili su nekad vili) svoja gnijezda, ovakva nominacija ove planine ne začuđuje; naprotiv. Etimološka veza oronima Orjen sa leksemom orao u današnjoj štokavštini nije više prozirna; ali čemu jezikoslovci jedu kruha na ovom svijetu nego da rješavaju ova pitanja, objašnjavaju ono što jezikoslovni laici ne mogu sami dokonati i time, sa aspekta svoje znanosti, povećavaju ukupan fond ljudskog znanja o svijetu koji nas okružuje – zaključuje dr Miomir Abović.