Ponte i mandraći- tradicionalna i moderna gradnja i uticaj na ekosistem

Obalna infrastruktura u Boki je sistem koji nastaje vjekovima, te predstavlja integralni dio kulturnog predjela, koji je Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora svrstao u nasljeđe čovječanstva, prepoznato na listi svjetske baštine UNESCO. U okviru ciklusa Luštravanje MORA, o obali Kotorskog-risanskog basena, i bafer zone zaštićenog područja- ostatka Bokokotorskog zaliva, govorimo baveći se Pontama i mandraćima- tradicionalnom i modernom gradnjom i uticajem na ekosistem zaliva.

AUDIO: Luštravanje MORA- Ponte i mandraći- tradicionalna i moderna gradnja i uticaj na ekosistem Boke Kotorske

Aleksandra Kapetanović, arhitektica konzervatorka, EXPEDITIO, bivša članica Savjeta za upravljanje prirodnim i kulturno-istorijskim područjem Kotora: „Uređena obala sa sistemom ponti i mandraća jedna je od značajnih karakteristika Boke Kotorske. Ona je integralni dio naselja koja čine grupacije kuća uz samu obalu i obradiva imanja na višim kotama prema brdu, a ta uređena obala predstavlja kontakt naselja sa morem. Izgrađenu obalu karakterišu specifični tradicionalni elementi, kao što su ponte, mandraći, tiraduri, bitve, čija je specifična forma nastala kao rezlutat specifičnih potreba i razvoja tokom vremena. Takođe, ove elemente karakteriše i specifična tehnika gradnje. To su elementi koji su građeni od lokalnog kamena, u suvo, bez maltera. Tek u nekim kasnim periodima kod većih mula koristi se bolje obrađen kamen i posebna vrsta maltera, ali u suštini tradicionalne ponte i svi ti drugi elementi su rađeni u suvozidu. Ta uređena obala predstavlja značajan sloj kulturnog pejzaža Boke, i njena vrijednost je prepoznata, posebno u okviru Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora koje se nalazi na UNESCO-voj Listi svjetske baštine. Obala je dio specifične strukture pejzaža, i baš zbog vrijednosti i karakteristika pejzaža ovo područje se nalazi na UNESCO-voj listi.

This slideshow requires JavaScript.

Aleksandra Kapetanović: „U dokumentima u kojima se tretira zaštita ovog područja prepoznat je značaj izgrađene obale, tako npr. u Menadžment planu kulturno-istorijskog područja Kotora iz 2011., navedene su specifičnosti izgrađene obale u Kotorsko-risanskom zalivu, i da ona ima kulturno istorijsku vrijednost, pa da se zbog toga mora zadržati u svom autentičnom i originalnom obliku. Navedeno je takođe da način gradnje i materijal korišćen za gradnju predstavljaju specifičnu ambijentalno-arhitektonsku karakteristiku Boke Kotorske u kojoj su gotovo isključivo i zastupljeni. U smjernicama i mjerama zaštite ovog Menadžment plana jasno je navedeno da je potrebno sačuvati karakteristike izgrađene obale sa pontama i mandraćima. Iste ove mjere ponavljaju se kasnije i u drugom dokumentu koji je veoma značajan, a to je Studija zaštite kulturnih dobara za potrebe izrade Prostorno-urbanističkog plana Opštine Kotor. Tu je takođe navedeno da je potrebno sačuvati karakteristike izgrađene obale i citiram „ne planirati promjenu nasljeđene obale, izgradnju novih objekata i nasipanje morske obale osim u slučaju njene rehabilitacije i revitalizacije u skladu sa zakonom. Očuvati vrijednosti i karakteristike originalnog uređenja obale sa karakterističnim sistemom ponti i mandraća, a sve intervencije planirati na osnovu prethodno izdatih konzervatorskih uslova i dobijene saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara.“

Obalom Crne Gore upravlja Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom, koje funkcioniše kao preduzeće u resoru doskorašnjeg Ministarstva održivog razvoja i turizma, danas Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma. Da li Morsko dobro ima katastar obalne infrastrukture?

Dragoljub Marković, prostorni planer, zamjenik direktora JPMD: „Javno preduzeće vodi evidenciju, odnosno popisuje ponte i mandraće u Boki Kotorskoj. Treba znati da to nije katastar. Shodno zakonu iz 1992. godine, obaveza izrade katastra je obaveza nadležnog organa. I ranije je postojala obaveza iste službe da vodi evidenciju o promjenama u prostoru, a mi smo prije desetak godina krenuli u formiranje jednog kataloga, popisa tih objekata u Boki Kotorskoj, što je dosta obimna rabota. Mi nemamo baš puno kadra specijalzovanog za to, ali smo uspjeli da snimimo nešto više od pola tih objekata. Ta aktivnost je prekinuta zbog činjenice da je Ministarstvo ušlo u izradu orto-foto snimka koji bi trebao da bude geo-referenciran i na dovoljnom nivou preciznosti da rezultira katastrom ne geodetskoj podlozi, jer naša evidencija se ne može zvati katastrom. Ne sadrži sve one podatke koje formalni katastar mora imati. Mi evidentiramo samo objekte i vezove u okviru njih. To je završeno za značajan dio zaliva, jedan dio Tivta i veći dio Kotorskog zaliva“

Da li stara kamena mula, mandraći i tiraduri uživaju poseban tretman kad je u pitanju obalna infrastruktura? Kakve korake Morsko dobro preuzima u cilju njihove obnove i zaštite?

„Urbanistički i prostorni planovi uopšte definišu tretman, odnosno status ovih objekata. Ono što je nama poznato je da su oni definisani kao tradicionalno graditeljstvo i sastavni su dio zaštićene baštine u onom dijelu đe je ona zaštićena (Kotorsko- risanskom dijelu zaliva), a poseban tretman imaju i u bafer zoni, u ukupnom Bokokotroskom zalivu. Sve ono što je planom predviđeno mi realizujemo, a to radimo na način što našim planom utroška finansijskih sredstava, za koji prioritete određujemo u komuniakciji i koordinaciji sa opštinama, a na koji kasnije Vlada daje saglasnost, definišemo koje intervencije ćemo uraditi. Do sad smo uložili značajna sredstva i moram reći da smo imali dosta komplikacija u ranijem periodu dok je obaveza bila da se za svaku intervenciju u prostoru treba uraditi projekat. Imali smo jedan dugi period i značajna sredstva smo uložili u izradu tih projekata koji bi trebalo da se završe ubrzo. Godišnje opredjelimo nekih 200.000 eura za rekosntrukciju, održavanje, adapataciju. Za intervencije većeg obima uradimo projekat i u proceduri kako je to zakonom definisano obezbjedimo sve formalne preduslove da radimo na rekonstrukciji“.

This slideshow requires JavaScript.

Stanje na terenu govori drugačije.

Aleksandra Kapetanović, Expeditio: „Kakvo je stanje danas? Dovoljno je da se prošeta donjim putem kroz Dobrotu pa da se vidi na žalost da mnogi od tih vrijednih dijelova obale su izgubili na autentičnosti. Veoma su rijetki sačuvani tiraduri, ponte koje su ostale u suvozidu su isto rijetke, sve ih je manje. Na mjestima starih ponti koje su se mogle i obnoviti najčešće se grade nove od betona obložene tankim kamenjem, pločama, a na pontama se pojavljuju neki novi elementi kao što su biljke kojih nikad nije bilo u toj zoni, tako da obala gubi autentičnost. Da ne govorimo o potpuno novim intervencijama, kao što je nasipanje obale, izgradnja potpuno novih elemenata. Zato bi bilo neophodno hitno reagovati i uraditi prije svega jednu ozbiljnu analizu postojećeg stanja, identifikovati segmente obale koji su još uvijek sačuvani u autentičnom obliku i zaštititi ih. Za sve zone koje su neadekvatno tretirane, dati predloge za sanaciju. Kod intervencija bi bilo jako bitno koristiti tradicionalne materijale i tehnike zidanja, uključujući suhozid, uz neophodno prilagođavanje savremenim potrebama.“

Naši stari znali su, čini se, mnogo više nego mi danas i o sebi i o prirodi. O tome svjedoče i suhozidni elementi obalne infrastrukture.

Dr Slavica Petović, marinska biološkinja sa Instituta za biologiju mora: „Ponte u sadašnjem obliku i sadašnjem broju, i ponte iz prošlosti su dva različita pojma. Nekada ih je bilo mnogo manje, nekada su te ponte građene od kamenja, tzv. suhomeđa, i to je imalo jedan odraz na ekosistem mora i ekologiju organizama, a ponte u obliku kako se danas prave je nešto skroz drugačije.“

Danas se uglavnom grade betonska mula. Zbog čega je drugačije, što je manje ili više opasno za ekosistem?

„U toj nekadašnjoj suhomeđi, kako su se gradile ponte (slaganjem kamennja), ostajale su šupljine u koje je mogla da uđe voda, i da se uvuku različiti morski organizmi (rakovi, puževi, školjke). To je predstavljao jedan mikro svijet za sebe, jedan poseban morski ekosistem. Danas izbetonirana ponta ne može pružiti ni nama ni tim organizmima takav doživljaj. Vremenom se tu razvija neki obraštaj, ali to nije ni približno bogato i ne pruža tu udobnost morskim organizmima kao što je suhomeđa koja je tradicionalna za područje Boke.

Svaka ponta predstavlja istureni dio kopna u more i tu dolazi do skretanja kurenta ili morske struje. To automatski ima svoj odraz i na živi svijet koji se razvija ispred ili iza te ponte. Vodena masa nosi sa sobom i hranljive materije. Sreća u svemu tome je da te ponte nisu toliko dugačke pa ne dovode do nekog velikog skretanja morskih struja.

Ponte jesu nešto što je karakteristično za Boku i što predstavlja dio njenog kulturnog i materijalnog naslijeđa. Dok je to bilo u nekim održivim granicama, dok ih je bilo mnogo manje, one su se uklapale u prostor i sve je to bilo prihvatljivo. Danas ih ima zaista puno i mislim da ne treba pretjerivati jer sve to mijenja i vizuru zaliva, i strukturu obale, a čim se promijeni spoj mora i kopna, to se automatski odražava i na živi svijet koji je tu zastupljen.“

This slideshow requires JavaScript.

Suhozidna baština u našoj zemlji ne uživa status i zaštitu kakvu bi trebala. To je jedan od apsurda koji generalno govori o našem odnosu prema kulturnoj baštini.

Marija Nikolić, arhitektica, KZU Napredak Gornja Lastva: U Crnoj Gori postoje suhozidne građevine na cijelj teritoriji, iako je obalni dio po tome najprepoznatljiviji. Ta tehnika, te građevine apsolutno nisu prepoznate kao vrijedna kulturna baština niti su stavljene pod zaštitu države, a sama tehnika i znanje, nažalost, izumire. Danas je vrlo teško naći kvalifikovanog majstora koji razumije i zna zidanje suhozidnom tehnikom.

Obala Boke Kotorske je koncentrat suhozidnih konstrukcija, ponti, mandraća, podzida. Možda je rijetko naći na obalama otvorenog mora, na Jadranu, na tako malom prostoru, toliko takvih konstrukcija. Ako krenete od Oravca, Ljute, pa sve do Donje Lastve, cijela obala zapravo predstavlja muzej takvih građevina. I sve zidano suhozidom i sve traje. Ljudi danas vjeruju samo u beton i onda kad grade nove, a grade ih i gdje im nije mjesto, kažu grade da traje. Zaboravljaju da su sve ove građevine stogodišnjaci, a neke i po 200 godina traju. One su toliko lijepe i trajne i imaju višestruke vrijednosti. Najprije odražavaju sklad čovjeka i prirode, razumijevanje. Svaki kamen je prošao čovjeku kroz ruke. To je jedan veliki sklad koji je rezultirao estetskim ugođajem po kome su prepoznate sve razglednice Boke. Uvijek imate neki mandrać, drvenu barku, pontu. Njihova ekološka vrijednost je velika. Ako sjedite na mandraću ili ponti, vidite koliko živih bića ulazi i izlazi kroz to kamenje. Suhozidne građevine prihvataju i umiruju nemirno more, za razliku od betonskih konstrukcija na kojima se more “lomi”, ali lome se i te konstrukcije. Njihov vijek će biti mnogo kraći.

Jednako je važno i ono što je bilo na tim starim mulima. Imamo kamene bitve koje govore o pomorskoj prošlosti. Po meni najljepšu u Stolivu, u koju su konopi urezali puno, puno fersa. Treba razumjeti koliko je vremena i koliko je brodova bilo vezano na toj jednoj bitvi da bi ona dobila te ferse. Današnje inoks, ledene bitve ne mogu im biti konkurencija. Šteta je što dopuštamo da se te prekrasne građevine, koje čine sklad sa prirodom, zbog čega je Zaliv i stavljen na UNESCO-vu listu svjetske baštine, upravo zbog harmonije kojom je čovjek stvarao, nestaju pred savremenim konstrukcijama od betona, koje su potpuno neprimjerene mjestu na kom se nalaze.“

AUDIO: Luštravanje MORA- Ponte i mandraći- tradicionalna i moderna gradnja i uticaj na ekosistem Boke Kotorske

Morsko dobro upravlja morskim dobrom, ali nema atribute organa uprave. Ni ovo javno preduzeće ni Ministarstvo uređenja prostora nemaju detaljnu evidenciju objekata obalne infrastrukture u Boki Kotorskoj, ni kada govorimo o legalnim, ni kada govorimo o nelegalnim objektima.

Dragoljub Marković, JPMD:  „Zadnjih godina, ili decenija moglo bi se reći, postoji očigledna potreba i namjera da se gradi, da se izgrađuju nova pristaništa privezišta, ponte, mandraći ili mula. Naša služba kontole, koja nema atribute, nema ovlašćenja inspekcije, ne može reagovati u smislu zabrane radova, ali prati stanje na terenu. Mogu reći da je podnijeto više stotina prijava za radove koji nisu imali odobrenja. Govorimo o dužem periodu, deset do 15 godina posljednjih. To je direktna odgovornost inspekcija, opštinskih, građevinskih, državnih. Postoji više stotina prijava, tačan broj mi ne znamo. Može se znati tek onda kad inspekcija konstatuje što jeste, a što nije legalno.“

Zbog čega se pristupilo praksi da se te nelegalne ponte legalizuju kao da se upisuju na državu?

„Mi smo kao preduzeće koje je zaduženo da gazduje prostorom morskog dobra imali aktivnosti na pokretanju postupka da se konstatuje ono što je stanje u prostoru. To radimo na način što podnosimo prijave. Procedura je sljedeća: da se geodetski snimi (što rade ovlašćene firme za geodetsko snimanje), to dostavljamo nadležnim organima- Upravi za imovinu, katastru, odnosno Upravi za nekretnine, koji sprovode postupak onoga što treba da bude registrovano u prostoru. Sve to treba da iskontroliše Građevinska inspekcija i da definiše što je moguće, a što nije. Mi pokrećemo proceduru, a nadležni organi donose odluke po tom pitanju“

Da li je uopšte i pod kojim uslovima dozvoljena individualna gradnja obalne infrastrukture? Postoji li još uvijek pravna mogućnost da pod devizom privremenog objekta u najužoj zoni morskog dobra niču objekti poput „Verige 65“ ili sličnih?

„Na obali, što je posebna zona morskog dobra, a i u drugom prostoru (vrlo je specifično jer je obala u državnom vlasništvu), moguće je graditi onda kad se za to dobije odobrenje od nadležnog organa. Sada više to nije građevinska dozvola, sada se taj postupak na drugačiji način definiše, a završava se prijavom gradnje onda kada se odobri projekat od nadležnih, glavnog arhitekte, gradskog ili državnog revizora projekta itd. Pravo da na obali gradi može imati onaj koji ima ugovor sa ovim preduzećem. Znači, ne može graditi niko na obali koja je državno vlasništvo ako nema ugovor sa JP Morsko dobro, o pravu korišćenja te lokacije i ako nije obezbjedio dokumentaciju koja se prema zakonu traži, tj dozvolu za gradnju tog objekta.

Dozvolu je moguće dobiti na dva načina. Jedan je na osnovu prostorno urbanističkih planova (planske dokumentacije) na osnovu koje se dobijaju urbanističko tehnički uslovi, napravi projekat i sve ostalo. Drugi način je na osnovu Programa privremenih objekata kojim se definišu privremeni objekti.“

 

Da li bi trebalo da Morsko dobro ima vlastitu inspekcijsku službu za kontrolu aktivnosti na obali?

„Inspekcija bi trebalo da je efikasnija, operativnija, a to se kao i mnogo toga, mijenja u različitim periodima. Samo dvije godine, neđe oko 2010, kod nas je bio smješten inspektor kao prenijeta nadležnost od Ministarstva. Vlada je prenijela nadležnost ovom preduzeću i dodijelila inspektora i samo smo tada imali tu ulogu. Prije i poslije toga nismo, pa ni u ovom momentu nemamo svosjtvo organa uprave, nego samo podnose prijave naši kontrolori. U predlogu zakona koji je rađen o morskom dobru prije nekoliko godina i mi smo učestvovali u tome, mi smo predlagali da ovo preduzeće bude drugačije ustrojeno i mislimo da bi trebali imati nešto što je svojstvo rendžera, koji brinu o tom prostoru. Oni bi trebali imati ovlašćenja da mogu intervenisati, naravno, ne ulazeći u nadležnosti drugih organa koji se bave bezbjednošću, inspekcija koje imaju svoje jasno definisane zadatke. Ali, stoji da bi trebalo izdići na viši nivo prava i obaveze činovnika ovog preduzeća da bi mogli operativnije intervenisati, a ne samo podnositi prijave nadležnima.“

Plaže nisu mula niti su mandraći, niti ih je na obalama Boke ikad bilo puno. Niti su to ikad bile spjaže kakve imamo na otvorenom moru. Razvoj turizma dovodi do povećanja potrebe za plažnim kapacitetima, pa se sprovodi tzv. prihrana plaža, a nije neuobičajeno i da niču potpuno nove površine- Dobrota Palazzi, Adriatic Kamenari, umalo i šira Ponta Seljanova u Tivtu.

Dr Slavica Petović, marinski biolog, IBM Kotor: „Kada se priča o prihranjivanju, to se odnosi na sipanje pijeska na kopneni dio, ali kako je naš nbarod sklon pretjerivanju, tako se uvijek sipa veća količina nego što je to dozvoljeno. U zavisnosti od konfiguracije terena negdje gdje je manji nagib, taj nasuti pjesak će ostati na obali, a tamo gdje je strmo i veći nagib, velika količina tog pijeska će da uđe i u more. To dovodi do apsolutnog uništenja živog svijeta. Kad laik šeta obalom, može pomisliti da tu nema ništa, to je običan pijesak. Ali ispod te površine živi cijelo jedno bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta.

Kod strukturiranja i definisanja dijela obale, odnosno kopnenog dijela, tzv litorala, možemo razlikovati tri zone: gornju zonu supralitorala, to je ono područje dokle najsitnije čestice talasa dolaze. Ta zona je uvijek van vode gdje su velike oscilacije fizičko/hemijskih parametara (temperature, saliniteta, vlažnosti), ali i u tom dijelu je velika kombinacija morskih i kopnenih organizama koji tu žive u nekoj simbiozi. Od te gornje granice plime do donje granice oseke zona je mediolitorala, koji predstavlja i<područje izuzetno bogato živim svijetom. Različite vrste zglavkara, rakova, mekušaca, škojki, puževa, alge…cijelo bogatstvo živog svijeta stanuje u toj zoni. Od donje granice plime, prema dubini se proteže zona infralitorala, znači koja je stalno pokrivena morem. To je cijeli jedan kompleks organizama i cijeli mikrosvijet koji nije dostupan našem oku. I onda se nama čini da tu nema živog svijeta, da se neće ništa promijeniti ako se sipa pijesak, a njihov cijeli ekosistem se uništava.“

Svjedoci smo da zahtjevi zaštite prirodne i kulturne baštine do sada nisu bili polazište za promišljanje razvoja, niti granica djelovanja u obalnoj zoni Boke. Crna Gora mora dosta raditi na sistemu zaštite, kako bi uhvatila korak sa drugim mediteranskim zemljama sa kojima dijeli i nasljeđe, i mentalitet i osnovu budućeg razvoja.  

Marija Nikolić, arhitektica: „Već na hrvatskoj obali možemo vidjeti dobar primjer prepoznavanja važnosti očuvanja znanja suhozidanja. Prepoznali su važnost tog znanja i tih konstrukcija, pa su ga sa još osam zemalja Mediterana i Švajcarskom upisali na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO. Znamo da se na takvu listu ne dolazi bez razloga i da takav status predstavlja veliko priznanje. Šteta je što Crna Gora nije na toj listi, niti radi bilo što da bismo bili. Prvo moramo prepoznati vrijednost na nacionalnom nivou. Potrebno je čuvati i razvijati to znanje, jer ne možemo čuvati konstrukcije ako ne čuvamo znanje. U Hrvatskoj postoji udruga Dragodid koja djeluje već godinama, a i u Provansi smo bili gosti jedne slične škole suhozidne baštine. Mi smo nedavno imali upit od Fondacije Petrović Njegoš, trebao im je majstor da obnovi jednu među na Cetinju. Nismo uspjeli naći u Boki čovjeka koji je htio reći da zna dovoljno i da je siguran da može napraviti tako nešto. To je naš veliki nedostatak, a imamo se na koga ugledati. U Južnoj Italiji, koja nam je slična i pezjažno i mentalitetski, sve što se novo zida zida se u suhozidu. Razlikuje se od starog jedino u boji, jer je staro već dobilo patina vremena.“

“Kao što je svaki čovjek u zajednici jednako važan i vrijedan, tako je i svaki kamen pri izgradnji suhozida jednako važan i vrijedan ne bi li ta građevina opstala. Onaj mali jednako je važan kao i onaj veliki. Onaj u sredini jednako je važan kao onaj na vrhu, ali i onaj na dnu. Svaka je jedinka važna za cjelovit opstanak, bila ona kamen u suhozidu ili osoba u društvu.“ Andro Nigojević, Udruga Dragodid

 

Fotografije: Tomislav Žegura i Antonela Stjepčević; arhivski snimak palaca Ivovića, Donja Lastva

 

Tekst je nastao na osnovu drugog izdanja emisije Luštravanje MORA, čiju produkciju u okviru projekta „Lokalni mediji za aktivne zajednice: Istraživačke priče o moru“ partnerski realizuju Lokalni javni emiter Radio Tivat i internet radio Radio Bruškin na temu Ribolov i krivolov u Boki Kotorskoj.

Projekat „Lokalni mediji za aktivne zajednice: Istraživačke priče o moru“  je podržan je kroz program „Podrška lokalnim medjima – priče iz prve ruke“ koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje – CGO, B film, SHARE fondacija, Institut za poslovnu i finansijsku pismenost. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave Vlade Crne Gore.

Sadržaj emisije i popratnih tekstova je isključiva odgovornost Radio Tivta i Radio Bruškina i ne odražava nužno stavove Centra za građansko obrazovanje – CGO, B filma, SHARE fondacije i/ili Instituta za poslovnu i finansijsku pismenost.