Podvodna kulturna i prirodna baština Boke- stanje i potencijali

Koliko naša država vodi računa o očuvanju morskog biodiverziteta, koliko je naše podmorje bogato živim svijetom? Gdje smo po pitanju podvodnog kulturnog nasljeđa, koje je Komitet za svjetsku baštinu UNESCO zaštitio Konvencijom iz 2007.godine? Odnos prema podvodnoj prirodnoj i kulturnoj baštini Boke Kotorske može se lako procijeniti na osnovu tretmana nasljeđa na njenim obalama. Ipak, mora se priznati da je odnos prema prirodi značajno odgovorniji. Od nekulture do kulture dug je put. A skloni smo i ukrasti.

PODVODNA KULTURNA BAŠTINA- STANJE I POTENCIJALI

Crna Gora se ne može pohvaliti adekvatnom zaštitom i valorizacijom kulturnog nasljeđa. Kada je u pitanju arheologija, situacija je još nezavidnija, a kad je riječ o podvodnoj arheologiji, ova disciplina jedva i da postoji. Arheološkinja Marija Jabučanin, zamjenica direktora Centra za konzervaciju i arheologiju Ministarstva kulture Crne Gore, podsjeća da je Crna Gora od 2008. godine potpisnica Konvencije o zaštiti podvodne kulturne baštine, najvažnije međunarodne reference država članica UNESCO-a koja je ustanovljena 2001. godine i koja se bavi zaštitom podvodnih kulturnih dobara kao ostavštinom cijelog čovječanstva.

“Crna Gora još uvijek nema nadležnu instituciju koja sa jasno definisanim pravnim okvirom i ingerencijama i infrastrukturom koja bi ostvarila djelatnost u oblasti podvodnih istraživanja, iako postoji dovoljan broj arheologa i konzervatora za sprovođenje mjera. Istraživanjem podvodne baštine trenutno se bavi u okviru svoje nadležnosti Centar za konverzaciju i arheologiju u okviru Sektora za arheologiju, ali kroz opštu arheološku istraživačku djelatnost.”

Darko Kovačević je podvodni arheolog, koji je stručno znanje stekao na petogodišnjim studijama u Turskoj. Posljednjih 15 godina je radno angažovan na projektima istraživanja i upravljanja podvodnim kulturnim nasljeđem širom Mediterana. Darko je pri tom I odličan poznavalac prilika u Crnoj Gori.

„Nažalost, mislim da je model koji je prihvaćen 2011. kada je osnovan Centar za konzervaciju i arheologiju prilično nepromišljen i bez pretjerene perspektive, više kopiranje modela iz regiona. Raspadom stare Jugoslavije, koja je bila teritorija koja je proizvodila i konzumirala nauku u isto vrijeme, dezintegracijom te jedne zemlje, sve zemlje koje su iz nje nastale morale su izaći na internacionalno naučno tržište. Što se nije baš desilo u svim djelovima stare Jugoslavije. U nekim djelovima se nauka pretvorila u provincijsku, gdje čak ni na lokalnom nivou ne postoji konzumacija. Da bi valorizovali neke arheološke lokalitete, morate da imate definisano tržište na lokalnom i na internacionalnom nivou.”

Potpisivanjem UNESCO konvencije, država se obavezala na osnivanje institucije istraživačkog tipa ili tipa menadžmenta koja bi bila posvećena menadžmentu i zaštiti kulturne baštine. Dr Kovačević upozorava na potpuno pogrešan pristup:

“Umjesto da su otišli ili poslali ljude na mjesto gdje je podvodna arheologija na visokom nivou i onda prenijeli taj model ovdje, oni su dobili jedan lokalni trening upitnog karaktera od ljudi koji nemaju sertifikate za podvodnu arheologiju niti imaju akademsko znanje za to. O iskustvu da i ne govorimo.“

Činjenica da su nestručne, nenaučne institucije bavile istraživanjem, vodi nas u sumnju da je jedan dio podmornog naslijeđa otuđen, uništen.

„Definitivno je u pitanju nesklad u ingerencijama određenih institucija i činjenica da je podvodna arheologija prilično mlada, a istovremeno jako atraktivna disciplina. Razlika između onoga što mi zovemo pljačkanje ili lov na blago, i onoga što zovemo naučni metod je prilično velika. Profani ljudi, koji pokušavaju da se bave tom profesijom, ne vide tu razliku. Ne vide razliku u metodu, pristupu, strategiji, sistematici. Tako dolazimo do toga da na teritoriji Crne Gore imamo ljude koji sebe proglašavaju podvodnim arheolozima, a nisu adekvatno obrazovani, nemaju akademsko znanje, a preuzimaju ingerencije zaštite, kontrole i svega što je povezano za podvodnim kulturnim naslijeđem. Nakon toga izlaze u medije sa dezinformacijama, pogrešnim interpretacijama, i samim tim blokiraju stručnjake koji pokušavaju da se razviju u tom pravcu,” zabrinut je Dr Kovačević.

UNESCO konvencija nas obavezuje na ozbiljniji pristup, a diktira i konkretne obaveze.

„Treba razdvojiti istraživačku djelatnost od zaštite i menadžmenta. Treba osnovati jednu instituciju koja se bavi samo istraživačkom djelatnošću i drugu koja se bavi menadžmentom, valorizacijom i zaštitom, ne samo podvodne, već čitave kulturne baštine. Samim tim dobio bi se sistem u kojem bi istraživači podržavali menadžment i valorizaciju, što je jedini način da to bude produktivno i profitabilno za državu,“ kaže Dr Kovačević, koji je trenutno koordiniše uspostavljanjem upravljanja podvodnim kulturnim nasljeđem Malte.

Foto: Dr Slavica Kašćelan Petović

U crnogorskom podmorju su vršena određena istraživanja, ali se u tim poslovima naš Centar za konzervaciju i arheologiju prije svega oslanjao na stručnu i naučnu podršku stranih partnera, objašnjava šefica sektora za arheologiju u Centru za konzervaciju i arheologiju Crne Gore, Marija Jabučanin.

„ Mi smo u okviru nekih naših istraživanja koja smo vršili tri godine, obišli ne samo Boku već čitavo obalno područje od Prevlake do Bojane. To je bio prvi put od 1972. godine da se napravi jedna tako detaljna ronilačka inspekcija koja je obuhvatala priobalje do 40 metara. Tom prilikom smo na pedesetak pozicija evidentirali i predali Upravi za zaštitu kulturnih dobara naše predloge da lokaliteti koji su već u evidenciji budu dodatno zaštićeni, a novi da se stave pod režim zaštite i za upis u kulturno dobro. Jedan od lokaliteta u Boki koji smo obradili i koji još uvijek ima veći potencijal od svih ostalih je u Risnu. Smatram da je to još uvijek najsistematičnije istražen podvodni lokalitet. Uspjeli smo za tri godine da izradimo mapu i konačan plan prostornih granica nalazišta, analizu pokretnih nalaza, da stondiramo neke ostatke brodova sa amforama. Jedan od naših prioriteta za istraživanje i dokumentovanje su lučke instalacije u Risnu, ali su i geofizička istraživanja, koja smo radili u saradnji sa Institutom za arheologiju iz Kopra, pokazala da je još uvijek nismo u mogućnosti detektovati te nalaze. Moguče da je hotel Teuta podignut na mjestu koje je pripadalo nekoj lučkoj strukturi u antici.“

Nema spora među stručnjacima da je područje Boke nedovoljno istraženo u domenu podvodne baštine. Dr Kovačević ističe da su razlozi tome, pored loših kapaciteta nadležnih institucija, i fizičke karakteristike zaliva.

„Postoji prilično zanimljiv potencijal, obzirom da veći dio obale koji nije sistematski istražen. Čitava Boka Kotorska je najmaritimniji deo Crne Gore i najveći potencijal što se tiče podvodne arheologije, ali postoji jedna prepreka, a to je podvodno okruženje i dno mora koje je prilično muljevito uslijed velikih erozija i kiša, koje spiraju materijal sa okolnih brda i nanose ga u zaliv. Muljevito dno je prilično teško za istraživanje. Risan je definitivno najznačajniji lokalitet antike u cijelo Crnoj Gori, aktivan od 4. vijeka p.n.e. Što se tiče podmorja, to je i najmisteriozni lokalitet. Nikada lučke strukture, o kojima možemo čitati u starijoj literature, nisu dokumentovane, a danas ih je jako teško identifikovati uprkos nekim pokušajima poljske arheološke ekspedicije koja je dugo radila u Risnu. Nisu uspjeli da pronađu nikakve ostatke arhitekture. Međutim, tu postoje definitivno ostaci maritimnih aktivnosti, koje svjedoče da je Risan bio jako frekventno korišteno sidrište. I ima dosta ulomaka amfora u čitavom zalivu. U centralnom dijelu su ostaci vjerovatno brodoloma koji datira iz 4-3 v.p.n.e. koji je nosio grčko-italske amfore.

Jako veliki problem u Risnu su i geofizička istraživanja, koja su obavljana ili bi se obavljala. Sve anomalije koje bi bile prepoznate, bile bi jako teške za identifikovanje zbog nemogućnosti ronjenja, jer mulj je tako sitan sediment da se ronioc ne može orijentisati i to se ne može vidjeti na dnu.“

Kada su u pitanju metode istraživanja i savremeno dostupni načini, da li ipak postoji neki bolji način od ovih koji su do sada korišteni da se istraži podmorje Risna?

„U posljednjih deset godina je u svijetu postao poznat geofizički pristup. Korišćenjem uređaja prodire se zracima u sediment I registruje njihovo odbijanje kada naiđu na neki tvrdi materijal. Suština je da svako skeniranje mora da bude vizuelno provjereno podmornicom ili roniocima, a u Boki je to jako teško jer je jako niska vidljivost. Iskopavanje isto ne bi dalo neke rezultate, jer ne bi pružilo bolju vidljivost. Sa datim kvalitetom morskog dna, jako je teško to otvoriti za javnost in-situ, na tom mjestu, jer turisti-ronioci ne bi imali nekog benefita u takvoj lošoj vidljivosti. Obzirom da je sitni sedment, ili mulj, najbolji konzervator arheoloških ostataka, mnogo je bolje ostaviti ga netaknutog i sačekati još nekih 20-30 godina, kada bi tehnološkim razvojem došli do nekih još boljih metoda, koje bi nam omogućili rad u takvom morskom dnu,“ sugeriše Dr Darko Kovačević.

Osim pomenutih istraživanja Centra za konverzaciju i arheologiju, istraživana je olupina Kabala na istoimenom rtu, koja je prilično pogrešno interpretirana i identifikovana. Geofizička istraživanja istraživačkog broda Herkules trajala su nekoliko godina, usmjerena prije svega na identifikaciju objekata na morskom dnu. Rezultati tih sporadičnih i nesistematiskih istraživanja su nalazi nekoliko olupina iz rimskog perioda, dvije olupine na ulazu u Boku datiraju iz prvog vijeka nove ere. Tu su i sporadični nalazi amfora iz različitih uvala, kao što su Kumbor, Njivice, Rose, koja svjedoče o frekventnim sidrenjima. Raznovrstan materijal detektovan je I kod Ostrva cvijeća u Tivtu, koji se vezuje za aktivnosti na samome ostrvu, objašnjava Kovačević. Po njegovim riječima, pored Risna, najveći podvodni arheološki potencijal Boka ima na samom ulazu u zaliv.

Foto: Boka News

„Sam ulaz u zaliv je jako strm i ide do ekstremnih dubina. Defitnitvno je to dio gdje se može očekivati koncentracija olupina iz raznih perioda, pogotovo što za Srednji vijek, primjera radi, nemamo nikakva nalazišta. Tu je definitivno potrebno primjeniti modernije metode istraživanja i identifikacije. Kasnije je i valorizacija sigurno moguća, obzirom koliko se turistički sektor korišćenja malih podmornica brzo razvija a imamo Boku koja se profiliše kao luksuzna destinacija, koja privlači vlasnike superjahti i velikih luksuznih brodova, koji su uvijek opremljeni igračkama kao što su male podmornice. To je super potencijal za valoriziaciju tih dubljih lokaliteta, ne samo na ulazu u Boku, nego duž cijele obale Crne Gore. Ja imam tu filozofiju da ono što je u plićaku već otkriveno, pokradeno ili pokriveno. Ono što je 40-50 metara dublje je definitvno još uvijek tamo i potrebno je obratiti pažnju na taj dubinski opseg i zaštiti ga pravilno, da se ne bi dogodilo ono što se dogodilo u plićaku. Cilj je da generacijama koje dolaze imamo šta da ostavimo, nešto što će da podiže atraktivnost obale, obzirom da sigurno očekujemo tehnološki napredak i mogućnost da ljudi posjećuju sve veće i veće dubine pod morem“.

Roniocima, ali i struci, pod morem su posebno zanimljive olupine. Koliko na dnu Boke ima brodova koje možemo pokazati roniocima koji dolaze sa raznih destinacija roniti u našem podmorju?

„Zaliv ima jako puno modernih olupina iz Prvog i Drugog svjetskog rata, koje su jako zanimljive inostranim roniocima, poput olupina kod Žanjica i Rosa. Mada, postoji i puno olupina na ulasku u Zaliv koje još uvijek nisu identifikovane, a koje su detektovane tokom djelatnosti istraživačkog plovila Herkules u prvoj dekadi 2000-ih. gdje postoje anomalije koje ukazuju da se radi o plovilima, ali nikada niko nije zaronio da ih identifikuje, niti istražio. Takođe, olupina Kabala je jedna od najvećih olupina koje ima najbolji potencijal za istraživanje. Olupina datira iz posljednje četvrtine 16. vijeka, a o njoj postoje i venecijanski spisi. Definitivno je bila dio venecijanske flote koja je plovila od Istanbula za Veneciju i trgovala različitim materijalima. Potpuno korespondira sa nalazima iz istog perioda u Hrvatskoj,“ kaže Dr Kovačević.

Upravo olupina Kabala najbolje pokazuje ko smo, gdje smo i što činimo. Prije nekoliko godina sidro sa ovog srednjevjekovnog broad pronađeno je u jednoj privatnoj zbirci stranog državljanina u Herceg Novom. Izgleda da je I ono što je zaštićeno, zaštićeno samo nominalno. Priznaju to i u Centru za konzervaciju i arheologiju.

„Naša trogodišnja istraživanja su pokazala tragična stanja devastacije, ne djelova, već čitavih nalazišta. To je rezultat neadekvatne postojeće zakonske i operativne zaštite koja u Crnoj Gori uopšte ne postoji. Malo toga je preostalo što bi moglo naučno da se analizira, a da ne govorimo o turističkoj valorizaciji na koju se mnogi pozivaju. I mnogo je žalosno, što ne samo arheolozi, već i druge djelatnosti koji se vežu za podmorje, moraju za svoje naučne zadatke da traže razne dozvole, a za to vrijeme kolekcionari, takozvani ljubitelji starina, pozivaju dobroplatežne turiste u arheološka istraživanja na lokalitete koji su zakonom zaštićeni. Država mora da stane na stranu svog kulturnog naslijeđa, da ga zaštiti. Ali smatram da je podvodna baština opustošena, da mi malo toga imamo u priobalnom dijelu da valorizujemo turistički.“

Ko je odgovoran što deset godina nije napisano niti jedno slovo koje bi bolje uregulisano ovu oblast? Sve se zaustavilo samo na pokušajima, kaže Jabučanin. „Pokrenut je postupak izrade novog pravilnika o načinu davanja odobrenja za podvodne aktivnosti, ali dalje od sastanka na kom je imenovana komisija, dalje se nije išlo. Za to je odgovorno ministarstvo kulture.“

Crna Gora na ovom polju očigledno ne postoji, o čemu svjedoči I Dr Kovačević, koji karijeru podvodnog arheologa gradi već 15 godina širom Mediterana, preko Grčke, Turske, Libana, Izraela, Egipta, danas Malte, čak i Hrvatske nekoliko godina.

“Mogao sam da zaključim da arheološka zajednica uvijek pita zašto se ništa ne dešava u Crnoj Gori. Na međunarodnim konferencijama, recimo, srećem Poljake koje izlažu materijale i govore o našoj zemlji. Prisutnost naučnika iz Crne Gore koji se bave podvodnom arheologijom na međunarodnom nivou je prilično mali i to je definitivno posljedica odsustva sredstava koja se izdvajaju za ovu oblast. Ali ne mislim da su potrebna neka basnoslovno velika sredstva. Kroz umrežavanje na međunarodnom nivou je moguće privući jako dobra sredstva i pokrenuti sistematska istraživanja u kojima bi Crna Gora trebala da se predstavi kao lider. Da nemamo situaciju da stranci istražuju i sebe na međunarodnom nivou predstavljaju kao lidere istraživanja u Crnoj Gori.”

„Potrebno je postaviti osnovu i na njoj sistematski graditi onako kako se to gradilo u nekim danas razvijenim državama. Sve su države počele sa istog polaznog stadijuma na kom se nalazi Crna Gora. Onda se osnuje jedna najobičnija istraživačka institucija, uradi se ocjena svog materijala i svega što je do danas urađeno, i onda se pronađu modeli koji treba da se prate da bi se sve to dalje razvijalo i da bi se istraživanje nastavilo u jednom metodološki pravilnom maniru,“ poručuje naš ekspert. Malta, kojoj pomaže da uspostavi I razvije podvodni arheološki proizvod, dobar je primjer za uporedbu sda Crnom Gorom.

„ Malta je, što se tiče broja stanovnika i veličine i dužine obale jako slična Crnoj Gori. Slična je i dostupnost svih tih lokaliteta, obzirom da se radi o maloj zemlji za razliku od Hrvetske ili Grčke, gdje je mnogo komplikovanije uspostaviti menadžment. Malta je uspjela da danas bude možda čak i prva država u svijetu koja u svojoj turističkoj ponudi ima ronjenje i uživanje u podvodnoj kulturnoj baštini za razne tipove posetilaca, od onih koji se zaista bave ronjenjem, onih koji rone podmornicama, pa do onih koji se ne bave ronjenjem, ali mogu posetiti te lokalitete kroz tehnološke izume, kao što je virtuelna realnost, 360 stepeni video, svakako korišćenja modernih tehnologija.

Izvor: CIN-CG

Njihov koncept bio je prvo izgradnja istraživačke institucije. Zatim su uspjeli da identifikuju kulturnu baštinu na svojoj teritoriji. Tada sam ja pozvan tamo da osnujem instituciju koja će se baviti menadžmentom te kulturne baštine i danas imamo 16 olupina koje su potpuno zaštićene i otvorene za sve ronioce. Uglavnom su to oplupine iz Prvog i Drugog svetskog rata. Oni su samim otkrićima uspjeli da akumuliraju internacionalno interesovanje za njihovu podvodnu kulturnu baštinu i da učine samo ostrvo još atraktivnijim“.

Da li bi smo mi mogli nešto slično napraviti, jesu li potencijali u našem podmorju dovoljni da ponovimo neki sličan model?

„Sa ovim što do sada postoji i što je otkriveno, uz pravilan pristup promociji i praćenju tih već formiranih kanala na internacionalnom tržištu, definitivno postoji mogućnost da se Crna Gora otvori i da postane atraktivna za turiste koji su zainteresovani za podvodnu kulturnu baštinu. Ali, potrebno je jako puno rada i potrebno je još organizacije raznih turističkih sektora da bi to funkcionisalo na pravi način. Mi imamo kulturnu baštinu na kopnu koja nije potpuno sređena, gde menadžment kulturne baštine na kopnu nije u skladu sa svjetskim tokovima. Imate lokalitete kao što je Duklja koji je prva klasa u državi, koji nema svoj vizitor centar, nije propisno obelježena, čak nije ni promovisana na adekvatan način.

Potrebna je potpuna reforma tog sektora i primjenjivanje modela koji neće biti ugledanje na komšiluk nego ugledanje na model koji funkcioniše, koji je najprimenjiviji u Crnoj Gori. Sve su države različite i potpuno su razlčiti tipovi kulturne baštine. Potrebno je naći najbolji model koji je primenjiv za određenu teritoriju koji ne mora nužno biti model koji se primenjuje u susednoj državi“.

 

CRNA GORA NA KORAK OD PROGLAŠENJA PRVIH ZAŠTIĆENIH PODRUČJA U MORU

Kada je u pitanju podvodna prirodna baština, Crna Gora ima značajno bolje kapacitete i preduzima mnogo odlučnije korake u cilju zaštite nasljeđa. Upravo je u završnoj fazi process pripreme za proglašenje prvih zaštićenih područja u moru.

O ovoj temi se govori već duži niz godina u okviru projekata koji su sprovedeni u saradnji sa regionalnim i međunarodnim partnerima na prikupljanju podataka o vrijednom biodiverzitetu u moru, ali i u smislu usklađivanja procedura kako bi process zaštite mogao biti sproveden do kraja. Tokom 2016., donesen je Zakon o zaštiti prirode koji je usklađen sa evropskom regulativom, prije svega regulativama koja tretiraju staništa, a on je preciznije definisao i način proglašenja morskih zaštićenih područja.

Ivana Stojanović je rukovoditeljka Sektora za klimatske promjene i mediteranske poslove Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, koje koordiniše procesom stavljanja pod zaštitu prvih područja u moru, a to su Platamuni na pučinskom dijelu Boke Kotorske, ostrvo Katuč I područje Starog Ulcinja.

“U jednom od međunarodnih projekata, prije 10-ak godina, definisano je sedam područja koja su potencijalno vrijedna za zaštitu. Bila su potrebna dalja istraživanja kako bi se utvrdilo koja područja i u kojoj mjeri su zaista za proglašenje, te je u novembru 2018. godine započet još jedan projekat u saradnji tada Ministartsva održivog razvoja i turizma sa programom UN-a za životnu sredinu, koji se finansira iz donatorskih sredstava Obalnog fonda za životnu sredinu. Zahvaljujući ovom projektu, obezbijedili smo  prikupljanje i objedinjavanje već prikupljenih, kao i dodatnih podataka, kako bi za tri prva zaštićena područja u moru procedura mogla biti finalizovana“.

Što Platamune čini prostorom vrijednim za uspostavljanje zaštite?

„Za Platamune je važno reći da je kroz ovaj projekat prepoznat i manji dio na kopnu ovog područja, ali ono što je posebno važno je morski dio područja, koji je dio morskog dobra i pripada opštini Kotor, što je svakako veoma važno za samu opštinu. Za Platamune su u morskom dijelu važna staništa koja su prepoznata kao prioritetna i po nacionalnim i međunarodnim klasifikacijama, kao što su Barselonska konvencija o zaštiti mora i priobalja Sredozemlja, Direktiva o staništima i Direktiva međunarodne unije za zaštitu prirode.“

Foto: Dr Slavica Kašćelan Petović, Institut za biologiju mora

Uspostavljanje zaštićenih područja je samo prvo korak u cilju zaštite vrijednih ekosistemskih područja u moru. Ono što je najveći izazov je funckionalan sistem zaštite na terenu.

„Zakon o zaštiti prirode prepoznaje Javno peduzeće za upravljanje morskim dobrom kao upravljača morskih zaštićenih područja. Jedan od sljedećih koraka u kontekstu projekta je izrada planova upravljanja morskim zaštićenim područjima u kojima će biti detaljno razmotreni i predloženi modeli saradnje. Svakako, sam upravljač nema sva ovlašćenja u sprovođenju kontrole, tako da će tu definitivno biti saradnje između upravljača, inspekcijskih organa, ali i drugih aktera. Tu je veoma važno prepoznati i ulogu lokalnih zajednica, naravno ribara i svih onih koji mogu da doprinose da se ovim područjima upravlja na odgovarajući način, ali postoje planovi upravljanja, godišnji planovi koje će uz saglasnost Ministarstva donositi upravljač i to je nešto što ćemo vremenom unaprijeđivati. Treba krenuti od uspostavljanja zaštite, kad već imamo identifikovane vrijednosti biodiverziteta na ovim područjima, a po dosadašnjim informacijama i zakonskim okvirima definisati modele upravljanja i način kontrole,“ objašnjava Ivana Stojanović.

Ono što je u svim sverama kad je u pitanju more najveći problem i izazov Crne Gore su inspekcijski organi i funkcionalnost inspekcijskih organa. Kada je u pitanju prostor Boke Kotorske, mi za cijeli zaliv imamo samo dva poljoprivredna inspektora u čijoj ingerenciji su i pitanja buduće kontrole aktivnosti u zaštićenim morskim područjima.

Istovremeno sa završnom fazom proglašenja Platamuna prvim zaštićenim područjem u moru, eksperti Instituta za biologiju mora kao partneri učestvuju na projektu TUNE UP, koji u okviru MED Interreg programa realizuje 12 partnera iz osam zemalja mediterana. A njihova zajednička tema je upravo funkcionalno upravljanje zaštićenim područjima u moru. Koordinator projekta za Crnu Goru je marinska biološkinja, Dr Dragana Drakulović.

„Institut za Biologiju Mora“ koji je dio Univerziteta Crne Gore je partner na projektu „Tune Up“ koji se bavi zaštitom biodiverziteta. U okviru projekta izabrana su pilot područja, kod nas je to kotorsko-risanski zaliv, upravo zbog bogatstva samog morskog područja, zbog bogatsva korala koji su tu smješteni, a i zbog same specifičnosti zaliva, koji je uvučen i podložan je pritiscima. Zato se treba truditi što više da ga sačuvamo.“

Dr. Slavica Petović sa Instituta za biologiju mora objašnjava zašto je baš kotorsko-risanski zaliv izabran za pilot područje „Tune Up“ projekta:

„Kotorsko-risanski zaliv se zahvaljujući svojim prirodnim i kulturnim vrijednostima nalazi na UNESCO-voj listi lokacija koje su pod zaštitom. Akvatorijum zaliva čini jedinstveni ekosistem, specifični ekološki uslovi su tokom vjekova doveli do razvoja živog svijeta koji se prilagodio tim uslovima. Tako danas, na nekoliko lokacija u kotorsko-risanskom zalivu, imamo bujno razvijene koralgene zajednice, koji predstavljau tim staništa prepoznat od EU kao prioritetno za stanište. Ovaj tip staništa je prema konvencijama koje tretiraju staništa u Mediteranu i uopšte Evropi, na listama zaštićenih. Za ovakva staništa je karakteristično da se razvijaju na većim dubinama gdje je smanjena količina svjetlosti i niža temperatura, dok se ona na području Boke razvijaju na dubinama od 12 do 15 metara, što predstavlja jedinstvenu situaciju na Mediteranu. U ovakvim uslovima nalaze se tzv. scijafilni organizmi koji su prilagođeni takvim uslovima života. Među njima dominiraju brojne zaštićene vrste korala i sunđera, ali su prisutni i drugi organizmi koji su rijetki van ovakvih staništa. Zanimljivo je da se ove zajednice razvijaju u neposrednoj blizini podmorskih izvora, tzv. vrulja koji u zimskom dijelu godine donose ogromne količine slatke vode i na taj način smanjuju salinitet morske vode do veoma niskih vrijednosti“.

Foto: Dr Slavica Kašćelan Petović, Institut za biologiju mora

Ciljevi TUNE UP projekta predstvaljaju odličnu uvertiru za izradu budućih menadžment planova upravljanja zaštićenim područjima u moru, objašnjava Dr Dragana Drakulović.

„Upravo je to cilj projekta, da se što više umreže i povežu sve institucije i organi koji imaju odgovornost u upravljanju i zaštiti morskog biodiverziteta i da probamo da nađemo neki zajednički način da s ešto više povežemo da bi došli do tog zajedničlkog cilja. Projekat je baziran na osnovu iskustva prethodnog projekta, takođe iz ovog mediteranskog projekta Wet Net sa većinom istih partnera, tako da je to dobro iskustvo koje želimo da prenesemo i da iskoristimo kao benefite za „Tune Up“ projekat.

Potrebna je umreženost, jer ne možemo mi samo kao institucija ništa postići ako nismo povezani sa opštinama, ministarstvima itd.. Cilj je da se udružimo. Prvi sastanak je služio da vidimo kakvo je početno stanje, a na sljedećim sastancima će svako od organizacija dati neke svoje predloge u cilju kreiranja zajedničkog sporazuma od čega bismo krenuli u neke zajedničke poduhvate na zaštiti biodiverziteta“.

Jedan od partnera na TUNE UP projektu je i Agencija za zaštitu prirode I životne sredine, a Mr Milena Bataković objašnjava koliko je taj projekat važan za Crnu Goru u momentu kada finalizuje uspostavljanje prvih zaštićenih područja u moru.

“Crna Gora je sada u procesu uspostavljanja prvih morskih zaštićenh područja i u ovom konkretnom projektu od strane Instituta za bilogiju mora odabrani su korali u Boki Kotorskoj kao potencijalno morsko zaštićeno područje, kao primjer na osnovu koga se odvija konsultativni proces u cilju bolje koordinacije institucija. Neophodna nam je bolja saradnja, kako u smislu uspostavljanja tako i u smislu upravljanja i kontrole zaštićenih područja u moru.”

Sve ovo zvuči ohrabrujuće. Ipak, pitanje je kada će osnovni poslulati održivog razvoja, a briga o biodiverzitetu i kultunoj baštini definitivno to definitivno jesu, postati baza u promišljanju odnosa prema prostoru.

Foto: Dr Slavica Kašćelan Petović, Institut za biologiju mora

Crna Gora je ekološka država. Međutim, svjedoci smo da u prostoru imamo brojne kolizije, da ne postoji integralno planiranje i upravlje prostorom, zbog čega su upravo biodiverzitet i proirodne vrijednosti, uz kulturne, ono što prvo i najviše strada. Da li mi u tom smislu kasnimo i da li reorganizovano Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma ima namjeru da zaštitu životne sredine stavi u prvi plan.

„Ono što mogu da podijelim sa vama jeste da već postoje aktivnosti i procesi koji su u toku baš kada je i održivi razvoj i balansirano planiranje prostora u skladu s aprincipima zaštite životne sredine u pitanju,” kaže Ivana Stojanović.

“Definitivno postoji namjera i fokus da se te aktivnosti ojačaju, da se stavi fokus na njihovu efikasnu implementaciju, jer kod nas postoje brojna dobro urađena dokumenta, međutim ono na što zaista treba staviti akcenat je efikasno sprovođenje onoga što smo donijeli kako na zakonodavnom, tako i strateškom i akcionom nivou. Sprovodimo još jedan projekat, koji je u skladu sa Barselonskom konvencijom, a posebno njegovim Protokolom u integralnom upravljanju obalnim područjem i EU Direktivom o uspostavljanju okvira za prostorno planiranje morskog područja, gdje se rade analize postojećih podataka i studija sa ciljem davanja preporuka na koji način da se planira uski pojas uz obalu. Tu je naravno fokus na Boki, iz razloga što su tu najintenzivnije aktivnosti. Preporuke koje će biti date biće zasnovane na ekosistemskom pristupu, na balansu između zaštite životne i prirodne sredine sa razvojnim prioritetima zemlje. Takav plan bi trebao da bude integrisan u budući Plan generalne regulacije, da evidentira sve konflikte u prostoru, na osnovu svega toga i stepena ranjivosti da da preporuke kako dalje. Uvjerena sam da ovo što radimo će biti integrisano na najbolji mogući način u relevantna dokumenta kroz procedure i sistem koji je uspostavljen i da će implementacija biti efikasnija, kao i nadzor i kontrola kako bi to funkcionisalo u praksi, dakle legislativa za sprovođenje na terenu.“

Dok čekamo da se lijepe priče od slova i glasova pretvore u djela, ostaje nam svima da shvatimo ono što je najbitnije- svaki napredak, pa I u tretmanu podvodnog prirodnog I kulturnog nasljeđa, počinje I završava sa nama kao pojedincima. Ukoliko podignemo svijet o vrijednostima koje baštinimo i naučimo da su to osnove patriotizma i nacionalnog ponosa, a to postignemo prije nego uništimo preostalo nasljeđe, u Boki imamo bogate osnove za veoma dinamičan održivi razvoj.

 

Naslovna fotografija: Dr Slavica Kašćelan Petović, Institut za biologiju mora

 

Članak je dio projekta „Lokalni mediji za aktivne zajednice: Istraživačke priče o moru,“ koji partnerski realizuju Lokalni javni emiter Radio Tivat i internet radio Radio Bruškin.

Projekat „Lokalni mediji za aktivne zajednice: Istraživačke priče o moru“  je podržan je kroz program „Podrška lokalnim medjima – priče iz prve ruke“ koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje – CGO, B film, SHARE fondacija, Institut za poslovnu i finansijsku pismenost. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave Vlade Crne Gore.

Sadržaj ove emisije je isključiva odgovornost Radio Tivta i Radio Bruškina i ne odražava nužno stavove Centra za građansko obrazovanje – CGO, B filma, SHARE fondacije i/ili Instituta za poslovnu i finansijsku pismenost.