SNP logo

SNP: Ulazak u NATO dodatno dijeli podjeljenu CG

Sekretar Izbornog savjeta SNP-a i potpukovnik u penziji Branislav Ivanović učestvovao je na okruglom stolu “Perspektive Crne Gore kao članice NATO”. On je bio jedini govornik na tom skupu koji se protivio punopravnom članstvu naše zemlje u NATO vojni savez.

Uprkos ogromnom protivljenju građana Crne Gore, cilj ulaska u NATO vojni savez visoko je na lestvici državnih prioriteta. Mnogi razlozi se saopštavaju kao obrazloženje važnosti ovog “strateškog cilja” i ja ću ih ovdje navesti, pritom dajući kontraargumente za svaki od njih.

Oni se dijele u 4 oblasti: ekonomsku, geopolitičku, sigurnosnu i ljudsku. Ovako sam ih rasporedio, smatrajući da je njihova važnost upravo tako raspoređena.

Kao prvi razlog navode: “NATO savez nema samo i jedino vojnu, već snažnu političku i ekonomsku komponentu, i u NATO ulazi društvo u cjelini, a ne samo oružane snage”.

Iz ovoga proizilazi da je za naš ulazak važnija potencijalna ekonomska dobit, nego sav vojni učinak, što zvuči dobro. Ipak, nikada se ne navodi konkretan ekonomski boljitak, već se navode formulacije tipa – “članstvo u NATO definitivno povećava interesovanje stranih investitora za ulaganja”. Ista interpretacija čuje se sa više adresa.

Takođe se često čuje i sledeće: “Učešćem u kolektivnom sistemu bezbjednosti, kakav je NATO, neposredno se obezbeđuje politička stabilnost i podstiče ekonomski prosperitet države”.

Suština ovih argumenata sastoji se u tome da potencijalne investitore odbija trenutni status Crne Gore, koji bi se neizmjerno popravio ulaskom u NATO vojni savez.

Imajući u vidu ekonomsku kruzu u kojoj se već duže Crna Gora nalazi, ovo bi, navodno, moglo biti krunski dokaz zbog čega treba odbaciti svaki animozitet prema Alijansi. Ali, ova teza jednostavno nije tačna. Strani investitori ne pitaju za članstvo u vojnim savezima, nego pitaju za transparentnost administracije, poresku politiku, ekonomsku klimu i sl. Učešće države (vojske) u NATO ništa ne znači pravom biznismenu.

Kod nas su već ušli veliki investitori, kao što je Deutche Telecom, iako tada nijesmo bili ni član Partnerstva za mir, iz prostog razloga što im se isplatilo da privatizuju naš Telekom. Lako se može zaključiti da direktnog ekonomskog boljitka od ulaska u NATO savez nema.

Ono što nam propagatori ulaska u NATO zaboravljaju reći, ili nedovoljno naglašavaju, to je da sam ulazak u taj vojni savez i te kako košta. Po reorganizaciji i profesonalizaciji Vojska Crne Gore trebalo bi da broji oko 2.200 ljudi. Svi oni moraju da dobiju naoružanje i opremu po NATO standardima. Ono se proizvodi u NATO zemljama, i ta eventualna nabavka i te kako će da košta. To znači hiljade novih pušaka, pištolja, pancira, šlemova, odjeće, obuće, sredstava veze, aviona, helikoptera, brodova, sredstava zaštite, borbenih i neborbenih vozila…

Pri tom je to naoružanje – oprema desetostruko skuplje od opreme koju smo do sada nabavljali. Na primjer avion “Eurofighter” košta 65 miliona dolara, dok njegov ruski pandam SU-35 košta 40 miliona. Vazduhoplovni stručnjaci saglasni su da je SU-35 i bolji i napredniji avion.

Dakle, ne samo da ulazak VCG u NATO ne postiče ekonomski rast, nego će dovesti do novih troškova i nesumnjivo novih zaduživanja koje Crna Gora jednostavno ne može da podnese. Prihvatanje NATO-a, zaoštravanje prema Rusiji, može biti pogubnije za ekonomiju Crne Gore, nego svi benifiti koje ova militaristička priča može da donese.

Ekonomski zaključak je jasan Crna Gora, odnosno VCG – ne u NATO.

Sada dolazimo do geopolitičkog razloga.

Sjevernoatlantski savez osnovan je 1949. godine u jedno drugačijem vremenu. Razlog je bio oponiranje zemljama Varšavskog ugovora, prije svega SSSR-u.

Nakon 1989. godine i pada Berlinskog zida, urušava se Varšavski ugovor te osnovni cilj postojanja NATO saveza prestaje da važi. Prema kompetentnim analitičarima i samog NATO-a, savez opstaje da bi se oponiralo Rusiji i Kini. Dakle, na nama je da odlučimo da li želimo da budemo dio sukoba te dvije sile (i njihovih saveznika) i time urušimo ne samo geopolitičku, već i ekonomsku poziciju, imajući u vidu da se radi o državama koje su sa najvećim privrednim rastom na svijetu, te stoga imaju najveću mogućnost investiranja na našim prostorima.

Ulazak Crne Gore u NATO pakt znači da jedna generacija isluženih političara oduzima suverenitet budućim generacijama, jer i svojom odlukom o priključenju NATO vezuju za jedan društveno-ekonomski poredak, i za jedan tip spoljne politike.

Poziv NATO-a Crnoj Gori očito nema nikakve veze sa mogućim vojnim doprinosom Crne Gore, zemlje sa 650.000 ljudi i oružanim snagama od 2.200 ljudi, već je to geostrategijski korak, imajući u vidu povoljan geografski položaj naše zemlje na Jadranskom moru.

Uz Sloveniju, Hrvatsku i Albaniju (i Italiju kao dugogodišnju članicu) uključivanje Crne Gore pretvara Jadransko more u privatni bazen NATO.

Ostaju nam bezbjednosni razlozi, ko nam i zašto prijeti. Treba li reći da nam Rusija i Kina ne prijete, te nema razloga za ulazak u NATO da bih se od njih zaštitili.

Drugi mogući problem je terorizam. Sam ulazak u NATO mogao bi nam napraviti medveđu uslugu i da nam terorističke ćelije (Al Kaida, ISIL) kao svoju metu uzmu vojne i civilne objekte u Crnoj Gori. Čak i simbolično učešće pripadnika VCG u misijama NATO širom svijeta moglo imati nesagledive posledice. Da li su interesi Crne Gore ugroženi u Avganistanu, Siriji, Libiji, Iraku, Maliju, Niberiji…

Prijeti li nam opasnost od susjeda? Gotovo polovina susjeda su članice NATO, te
nam od njih ne prijeti opasnost. BiH nam ne prijeti, Srbija još manje. Može li 30 crnogorskih vojnika bilo šta promijeniti u Avganistanu, ili bilo kom militarizovanom gubilištu. Naravno da ne, osim što su time oštećeni crnogorski građani, kako oni što su od potrošenog novca mogli graditi dečje vrtiće, škole, bolnice, tako i sami vojnici koji budu upućeni na ratište, gdje doživljavaju psiho-fizičke traume, a onda se tako tramatizovani vraćaju u društvo, koje nema mogućnosti da o njima brine na human i savjestan način.

SNP je glasala protiv učešća crnogorskih vojnika u vojnim misijama i smatramo da Vojsku Crne Gore nije potrebno angažovati u tim operacijama. Crna Gora treba da brine o svojim vojnicima i njihovom životnom standardu, a ne o svom “uticaju na svjetski mir i stabilnost” i “usvajanje NATO standarda”.

U proteklih pet godina za učešće u međunarodnim misijama i operacijama potrošeno je 14 miliona eura, a Ministarstvo odbrane će u 2016. godini u tu svrhu potrošiti još 1.300.000 eura. Istovremeno, glas predstavnika VCG u Štabu NATO čuo bi se koliko “šapat u oluji”. Crnogorska vojska je fenomen i u svjetskim okvirima, jer ima više starješina nego vojnika.

Ostaju samo potencijalni ljudski razlozi. Izuzev potencijalne anglofilije, germanofilije, ili ekstremne rusofobije, ne vidim ljudski razlog za ulazak u NATO. Zar nije prirodno za brojčano male narode da teže pacifizmu, miru, razoružanju, dakle svemu čemu NATO ne teži. Osim toga, mi smo u istoriji imali priliku da vidimo kako je biti okupiran od strane moćnih i jačih, te bi ovim sebe pretvorili u okupatore i siledžije, po prvi put u svojoj istoriji.

Možemo li zaboraviti ubijenu djecu na mostu u Murini, koje je ubio pilot NATO sa imenom i prezimenom, gađajući metu – most, koju je prethodno neko označio, takođe sa imenom i prezimenom. Zar možemo ući u savez sa onima koji takve stvari nazivaju greškom.

Time bi Crna Gora svoju bezbjednost i bezbjednost svojih građana stavila u ruke drugim subjektima, koji se nalaze van granica naše zemlje. Nema akademskog i teoretskog vojnog svrstavanja. Ono je uvijek konkretno i protiv nekoga, ono je danas protiv Rusije i ima izrazito anti-rusku crtu. Ulazak Crne Gore bio bi danas narodski rečeno kao “odlazak u četnike 1945. godine”.

Ulazak u NATO samo bi dodatno podijelio već ionako podijeljenu Crnu Goru. Tu činjenicu treba da uzmu u obzir ambasadori NATO zemalja i lobisti, kada na ovaj ili onaj način pokušavaju da spinuju crnogorsko javno mnenje oko benefita ulaska u NATO.

Održavanje referenduma o eventualnom ulasku u NATO je conditio sine qua non pravednog i demokratskog razrješenja – ističe se u saopštenju Branislava Ivanovića, sekretara Izbornog savjeta SNPa.