Pine i pašte

Već odavno su višekatni stambeni objekti sa mnogobrojnim podzemnim i nadzemnim garažama zauzeli svaki kvadrat padina brda iznad Tivta, na kojima se u mirisnom mediteranskom bilju utapalo moje djetinjstvo.

Piše Ana Tolić

Nema više đardina ispred kuća kojima su se šjore dičile svojim kamelijama, gardenijama, ružama, gladiolama, „boka di kavalima“, laštricama. Nema ni konoba i podruma sa drvenim bačvama punim vina, ni slane ribe niti sira iz ulja… Zamijenile su ih garaže i skupi auti. Dva u garaži, tri u đardinu. Moj grad se munjevitom brzinom širi. Iz svakog dijela grada izviru kranovi. Kao gusjenice u proljeće, brste šumu na padinama brda iznad Tivta. Brzo će stići do Popove glave. Stvarajući budućnost brišu sve tragove prošlosti . Oko praznih oronulih kuća Đurđevog brda, Bogdašića, Tripovića, Grabantova, Baćićeva, sužava se prsten novih betonskih zdanja. Nekada davno u doba mojih prađedova u tim kućama su majke, žene i đevojke čekale svoje voljene da se vrate iz vijađa sa dalekih mora. Kao da čujem udaranje zelenih škura koja su se rano ujutro otvarala prema zalivu puštajući sunce, nebo i more u dom. Svako jutro su se nadale da će na ulazu u Boku kod Ponte Oštre ugledati brod na kojem je njihov voljeni.

Moj grad je danas nastanjen ljudima iz svih dijelova svijeta. Đede Krsto bi se u njemu dobro snašo. Uvijek se hvalio kako zna sve jezike svijeta. Svijet dolazi i nastanjuje se u Tivat i Tivćani obilaze svijet. A nekada u doba moga djetinjstva i mladosti centar svijeta je bilo Pine. Na Pinama je od parka do hotela Mimoze, tivatska riva. Taj prostor dug nepunih dvjestotinjak metara smješten između niza kamenih kuća i mula krije drage slike djetinjstva i mladosti zaustavljene nekada davno u jesenskoj i zimskoj južini obavijenoj melankolijom, britkoj buri i ljetnim žegama, neizgovorenim riječima, neuzvraćenim ljubavima, čestim bjegovima i sve rjeđim vraćanjima.

Svakodnevno uobičajeno pitanje je bilo:

– Oli odit na Pine?

– Esili bila na Pine?

– Oćemoli se viđeti na Pine?

– Kenova? Odavno te nema na Pine.

U ranim jutarnjim satima Pine su pohodili muški članovi obitelji. U kafani koja je bila u prizemlju stare kamene katnice, se, uz ćikaricu kafe, o svemu i svačemu ćakulalo. O freško ulovljenoj ribi na pijaci na Turkovoj poljani, o vinu i hrani, o raboti… U po glasa se, da niko ne čuje, ogovaralo. Popodne nakon četiri ure su žene odile na Pine. To je bilo vrijeme za provištu. Obilazile bi se butige mješovite robe, tekstila i metražne robe. Mama me često vodila sa sobom. , U prizemlju obiteljske kuće Maje Perfiljeve je bila butiga tekstila u kojoj je radila mamina prijateljica Zinka. Svratile bi kod Zinke da mama porćakula sa njom i da vidi imali što novo od robe. Obilazak butiga bi završavao u Zdravljaku pored kafane. Mama bi naručila krempite ili pašte kako smo ih mi zvali. Ponekad ih je kupovala za doma što bi najviše obradovalo tatu. Pašta je za Tivćane simbol najljepšeg slatkog koji postoji na svijetu. I ne samo slatkog. U tom mirisnom, mekanom kolaču napravljenom od kreme svijetlo žute boje, uokvirene i presječene hrskavim lisnatim tijestom, po vrhu posutim sitnim cukarom, zapisana je tradicija primoraca moga grada. Tajni recept poznatog kolača, prenošen s koljena na koljeno, odavno je uveseljavao nepca i dušu Tivćana. I danas kad napuštam svoj rodni grad ponesem pašte za svoje ukućane. Još vrele, tek izvađene uz špahera stavim na sic auta cijelim putem pazeći na njih. Moj tata je u teškoj bolesti kad već ništa nije mogo jesti, poželio pašte. Otišla sam na Pine da ih kupim. Nije ih bilo. Našla sam ih u nekom kiosku u kojem su se prodavala peciva i kolači. Izgledom prećize kao one starinske iz Zdravljaka. Nakon prvog zalogaja tata je odmako pijat i reko:

– Nije ti ovo pašta. Ne mogu je jest.

Sjećam se događaja u mrtvačnici kada smo ga ispraćali na posljednji počinak. Ujutro, oko desetak sati, u mrtvačnicu je tiho zakoračio Niko Ćukos iz Donje Lastve . Stao je pored odra. U jednoj ruci je držao vrećicu a drugom je dodirnuo odar i prozborio:

– Dragi moj Anto, mislio sam prije arivati ali pašte nisu bile gotove. Došo sam ti čim su se ispekle .

 

Na kamenoj bočnoj fasadi katnice u čijem prizemlju je bila kafana i Zdravljak , nalazio se ostakljen izlog za objavu filmova koji su se prikazivali u kinu Radnik u domu Gracije Petkovića. Izlog su krasili oslikani plakati i fotografije zanimljivih scena iz filmova. Dugo smo ih gledali i kovali plan kako da roditelje nagovorimo da nas pušte u kino. Sreća za roditelje da se jedan film prikazivao cijeli tjedan i više. Kada smo dobili odobrenje za odlazak u kino upozorenje od matere prije odlaska je bilo:

– Dreto doma iz kina esili me čula. Da ti nije naompalo oditi na Pine. Fasovat ćeš ribe od oca ako zakasniš. Znam ja kada završava film. Ko još s vama ide? Dobro se pazi ako čujem da si bila sa kakvim mladićem.

Tata je davao pare za karte. Dok ih je vadio iz takulina raspričao bi se:

– E, a ti bi u kino svake setemane eli? Ma nemo mi zborit. Misliš li ti da sam ja u tvojim godinama mogo svako malo oditi u kino? Kad bi ja molio moga oca da mi da pare za kino on bi mi ovako reko: „A što ćeš odit u kino. Eli si šempijan? Tamo moraš mirno šedat u mrkli mrak deboto dvije ure i stalno gledati kako se nekakve beštije prenemažu. Imaš dolje na Pine plakat i oko njega slike. Lentravali su se do mile volje. Fino pođi dolje i gledaj slike. Ni na film nemaš što više viđeti.“

Ne sjećam se kada je kamena katnica nestala a njeno mjesto zauzeo hotel „Pine“. Sa njim je započelo neko novo, drugačije vrijeme koje će se pretvarati u sjećanja novih puno mlađih generacija od moje.