Paolo Tišljarić: „Naša je dužnost da radimom dobro kazalište“

Publika u Tivtu je sinoć na Ljetnjoj pozornici imala priliku pogledati predstavu “Tramvaj zvan žudnja”, u interpretaciji kazališta „Marin Držić“. U predstavi koju je režirao Paolo Tišljarić, igraju Dina Mušanović, Staša Dukić, Igor Skvarica i Alban Ukaj. Reditelj Paolo Tišljarić je rekao da se koncept predstave može svesti na Williamsov genijalan koloplet između tri uopštene, ali uvijek aktuelne teme – ljubavi, smrti i žudnje. Iz razgovora za Radio Tivat izdvajamo:

Nekako nas je ta korona slučajno dovela do ovoga teksta. Ja sam ga davno, davno gledao u HNK u Zagrebu i fascinirao me tom silinom emocija. Kako je prošle godine sve stalo morali smo promijeniti repertoarne planove pa sam počeo razmišljati o tome Što je zgodno za ansambl a da se može napraviti sa malo novaca. Tako smo došli do tramvaja. Mislim da je cijelom ansamblu bio veliki gušt nakon perioda lokdauna, neizvjesnosti, liječili smo se uz divne misli Tenesija Vilijamsa i uz priču nesretne Blanš u kojoj se, ja mislim, svi prepoznajemo“.

To je kultna priča o južnjačkoj ženi, Blanche Dubois, koja doživljava niz ličnih gubitaka, ostavlja aristokratsko okruženje i pronalazi utočište sa sestrom Stellom i njenim mužem Stanleyem Kowalskim u trošnom stanu u New Orleansu.

Drama “Tramvaj zvani žudnja”, napisana 1947. godine, možda je i najpoznatije djelo čuvenog američkog dramatičara Tennesseeja Williamsa. Popularnost širom svijeta stekla je istoimenom filmskom adaptacijom režisera Elia Kazana iz 1951. godine, u kojoj su glavne uloge igrali Marlon Brando i Vivien Leigh.

Izazov je svakako ali mislim da je naša dužnost da radimo dobro kazalište a na ovom tekstu je uvijek izvrsno raditi. Mislim da kad imate ovakav predložak sva rješenja dolaze sama od sebe. Tu je i Senka Bulić koja predvodi naš dubrovački ansambl, koja je stvarno dubinski i predano radila i donijela nam novu i drugačiju Blanš kakvu još nismo gledali. Proces je naravno bio težak i zahtjevan a isto tako smo beskrajno uživali u stvaranju ove predstave. Meni je i režijski bio cilj ovu predstavu izmaknuti iz realnosti zapravo ponuditi neko alternativno čitanje u kojem je moguće da ta Blanš ide u neku drugu i bolju budućnost. Isto tako ovo je predstava o tim ženama koje ostaju, koje su sretne sa svojim zlostavljačima. To je, mislim, današnji problem prisutan i vidljiv pogotovo u našim krajevima “.