Naš komentar: Zašto smo ujedinjeni samo u nevolji?

Piše: Dragan Popadić

Juče su mnogi plakali. Od sreće. Pronađena je mala Kjara.

Bojazan, strijepnju, strah, zamjenila je radost, sreća i olakšanje. Dvodnevna spasilačka potraga, neviđena na ovim prostorima, završena je hepiendom. I nekako samo po sebi postavilo se pitanje – zašto smo ujedinjeni samo u nevolji? Protekla dva dana niko nije pitao ko je glavnokomandujući – predsjednik kotorske ili tivatske opštine, koja su ovlašćenja policije a koja Vojske, koje su ingerencije države a koje lokalne samouprave, zašto ovo a zašto ono. Svi smo se ujedinili sa jednim ciljem – da nađemo djevojčicu anđeoskog lica. Zaboravili smo na nacije, vjere, državu. Na proteste, mitinge i kontramitinge Zaboravili smo na lične probleme i nedaće – od minusa u banci, nervoznog šefa, do zdravlja, još više narušenog od opasne korone. Planeta Boka je stala 24 sata. I pretvorila se u ogromnu plemenitu energiju koja je prosto morala da se materijalizuje u srećan završetak.

Kada nas prođe euforija zbog hepienda životne drame, trebalo bi razmisliti o ovome. Može se i drugačije. Ne samo kad je nevolja. Neki kažu da se ništa slučajno ne dešava, pa ni ovaj događaj. Mala Kjara nas je ujedinila. Neka to ne traje samo dva dana.

I još nešto. Zamislite samo da smo imali TV Tivat koja bi direktno prenosila spasilačku operaciju. I možda još više doprinijela uspjehu potrage. A ovako vijest da je djevojčica nađena bila je u dvadesetom minutu Dnevnika.

Ili , ipak, zaboravite prethodnu rečenicu. Jer miriše na podjele.