tivat nekad i sad

Nada Jandrić: Znali smo se družiti

„Svi smo imali otprilike jednako, bili smo slično obučeni. Ali, družili smo se. Sa to malo što smo imali, znali smo uživati, znali smo se zabaviti“- svjedoči o nekadašnjem životu ovoga grada matičarka u penziji, Nada Jandrić. Čitav radni vijek, 38 godina, provela je na različitim poslovima u Opštini Tivat, a posljednjih desetak godina na mjestu matičarke.

„Bila sam prva žena matičar u Tivtu. Tako vam je sa tom profesijom, ne dešavaju se često smjene. Ali, nije to čudno, kada znamo da je ova služba kod nas ustanovljena tek 1948.godine. Do tada, informacije o rođenjima, vjenčanjima, smrtima, bilježile su se u crkvenim knjigama. Ustanovljenjem matične službe, crkvene knjige su prepisane u matične,“- ističe Jandrićeva. „Radeci u matičnoj službi, listajući kroz knjige, u čemu sam veoma uživala, saznala sam brojne detalje o životu starih Tivćana. Mislim da su današnje matične knjige dosta šture, ako dogovorimo o podacima koje nam donose. Mislim da bi zapisi trebali davati više podataka za buduće naraštaje, za generacije koje dolaze. Na kraju krajeva, za potrebe statistike po određenim pitanjima.“

Stare knjige sadržavale su brojne podatke o životu starih Tivćana. O bolestima od kojih su ljudi umirali, o načinu života, svadbenim i drugim običajima. Na primjer, da se u to doba često dešavalo da se brat i sestra vjenčavaju istoga dana, s tim da je sestra odlazila iz kuće prije nego treba doći nevjesta. Ističući da bi se nekom detaljnijom analizom zapisa iz starih knjiga sigorno moglo doći do značajnih i zanimljivih podataka, Jandrićeva nije mogla odoljeti da zabilježi najzanimlljivije što je imala prilike pročitati. Tako je saznala da je prvi smrtni slučaj od bolesti koju smatramo novovremenom- raka ili kancera, zabilježen kod nas u Gornjoj Lastvi davne 1901.godine. Danas se upis u knjigu umrlih vrši uz potvrdu ljekara, a zapisuje se samo datum i čas smrti. Ranije se, kaže Jandrićeva, domaćim jezikom detaljno objašnjavao uzrok smrti, da li se neko utopio, da li je umro od plaurite, neuhranjenosti, i slično.
„Jedan uzrok smrti mi je bio dosta interesantan. Zapisano je sljedeće: „Utopio se istog sata, kada je i Tomašić Nikolu ubila struja, sa barkom crijepova 30 metara daleko od kuće Joza Nikolića, trgovca“. Ili: „Utopio se u moru, jer nije znao plivat’.“ Jasnije nam je to, kada znamo da je to doba Austrougraske, kada je ovdje bilo puno mađarskih vojnika, koji nisu znali plivati,“- podijelila je neke od tih zapisa sa nama Nada Jandrić.

Sa kolegom Peđom Mitrovićem, Jandrićeva je posebnu pažnju posvetila starim zanimanjima, od kojih brojna danas više i ne postoje. Imali su ponekad i muke, dok, kako bismo po domaći rekli „ne iščivijaju“ o čemu je riječ. Tako smo saznali da je zanimanje „švač“ označavalo nešto drugačije nego muški rod zanimanja „švalja“. Švač nije bio krojač, bio je to onaj koji je izrađivao šablone po kojima se krojilo. „Redulja“ bila je svojevrsna šefica, koja je nadgledala rad kompletne posluge na vlastelinskim imanjima. Dakle, ne ona koja samo „redi“, što bi u lokalnom dijalektu i danas značilo sređuje, uređuje, održava.

Osim što smo čuli o starim knjigama kao velikim izvorima za istraživanje lokalne prošlosti, Jandrić se osvrnula i na životne užance Tivćana u ne tako davnim vremenima, kada su ovdje ljudi bili puno upućeniji jedni na druge, nego li su to danas. „Imali smo mladost, koja se znala zabavljati. Moderne tehnologije uvele su nas u fazu da se ne znamo družiti, naša djeca se ne znaju popeti na smokvu ili murvu. Ranije smo se aktivno družili, bilo je dovoljno deset minuta sa smislimo zabavu i organizujemo se. Društveni život bio je mnogo aktivniji“ – sa nostalgijom se sjeća Jandrićeva, jedna od prvih tivatskih balerina.

„Balet u Tivtu postoji organizovano od 1959.godine. Već tada smo imali baletske grupe. Družili smo se kzor balet, krzo folklor, kroz maškare, foto-kino klub. Imali smo izuzetno aktivno udruženje omladine. Znali smo organizovati Prvomajski uranak. Znalo se da se zorom ide, loži vatra. Znali smo jedni drugima odlaziti na fešte, družiti se. Danas više toga nema. Danas se sve svodi na kompjuter i da ne zaboravimo jedni drugima čestitati porukom. Uz to, još eventulano odlazak u kafić ili disco klub. Danas je jako malo omladine koja se zna organizovati i uživati zajedno u pravom smilsu te riječi“- prisjeća se Jandrićeva ističući: „Brojni omladinski aktivisti našega vremena ponijeli su neke društvene tokove ovoga grada u decenijama koje su dolazile. Napomenimo samo neke: Lazo Božović osnivao je folklor u Tivtu, i danas vodi ovu priču. Bez Antona Markovića Gule i, po meni, najboljeg foto i kino amatera ondašnje zemlje- Krsta Kika Tomičića, ne bismo imali bogatu arhivu foto i video zapisa, koja se i danas stvara. Anuška Vlahović dovela je mažoret plers u naš grad, i danas djeluje na ovom polju,“ – sa zahvalnošću i nostalgijom sjeća se Nada.

Što će i ko će gradu ostati od današnje mladosti? Da li ćemo uskoro zajedno objedovati jedino u cyber space-u, ostaje da vidimo. Svakako, nisu to pitanja za zaključak ugodnog razgovora sa penzionerkom Nadom Jandrić. Kojoj, kaže, umirovljenički dani nisu donijeli dosadu. „Vremena mi uvijek fali. Provodim ga sa unucima, sa knjigom, pomažući djeci I njihovim prijateljima da njeguju druženja, da čine organizacije, da se druže bar dijelom na način kako smo se mi družili“- zadovoljno zaključuje.