Na Dan planete Zemlje

Piše Marijana Mišić Škanata

Prije neki dan gledam snimak iz Beograda – Novi Beograd, na kome se čuju ptičice kako cvrkuću. Jasno da do skoro nisu imale šanse da se čuju od buke automobila i gradskog prevoza. Spoljašnji mir, međutim, budi i unutrašnji. Zvuci prirode podsjećaju nas da smo itekako njen dio, što smo zanemarili. Trudili smo se da budemo nešto drugo, više od nje.

Dok smo stvarali novi svijet, očekivali smo da nas planeta sluša. Naš “kvalitetniji” život, međutim često joj je uzrokovao bol i krvarenje, gubitak raznovrsnosti.
Ugađajući sebi, uništili smo mnoge prirodne vrste, brojne ugrozili, a u isto vrijeme stvorili vještačku inteligenciju. Ona može da nas zamjeni i to ne samo u jednostavnim radnjama, već i u sve složenijim. Može li kreacija da nadmaši kreatora, sve češće se pitamo i koji je zapravo naš smisao?

Možemo razmišljati i u još jednom pravcu. Svi smo mi prije svega Zemljani, stanovnici ove planete, pa tek onda žitelji kontinenata, pripadnici nacija, plemena, porodica. Kad god to smetnemo s uma, zanesemo se sporednim i manje bitnim stvarima, koje ubrzo zavladaju našim životima.

Vremena opšte opasnosti podsjete nas na to da smo zaista samo jedna od mnogobrojnih vrsta na ovoj planeti, iako svoju smatramo najmoćnijom.
Proglasili smo se mudrim, a toliko toga ne radimo mudro, jer ne čuvamo ono što smo zatekli na ovoj Zemlji.

Ako budemo i dalje zaboravljali da ne možemo mimo prirode i njenih pravila, nećemo još dugo izdržati. Planeta nije samo naše okruženje, ona je i naš dom i svijet.

Foto: Lil Dicky