Na brodu kod Gospe, pod zvjezdama promovisana „Crta na dlanu“ Vande Babić

Na brodu „Katica“ usidrenim kod Gospe od Škrpjela, pod zvjezdanim nebom, promovisana je zbirka „Crta na dlanu“ dr Vande Babić, koju je Centar za kuturu Tivat organizovao u sklopu Purgatorija.

O knjizi su govorili književnik MIraš Martinović, slikar Dimitrije Popović koji je sa suprugom Jagodom ilustrovao zbirku,, pjesnik Dragan Popadić, i u ime izdavača Dragi Savićević  iz Skaner studija i Neven Staničić, direktor Centra za kulturu Tivat. Stihove je čitala Jelena Božović.

    „Ja sam imao priviilegiju da Vandinu poeziju čitam u rukopisu, i ta poezija i njena jednostavnost ostavila je na mene snažan utisak. Najbolje su one pjesme koje se pišu iz potrebe, koje su duboki proizvod trenutka a samim tim i garantovana vječnost. Lični glas je najautentičniji glas. Sve pjesme iz Crte na dlanu zapravo su su jasne kao crta na dlanu, osobene kao ta linija koja je kod svakog drugačija. Vanda Babić je ovim pjesmama je mjerila trenutke svog života, one najdublje i najupečatljivije, ali i one neobavezne koje svi ljudi proživljavaju, ali ih ne osjete na način kako to čine pjensici i ne ostave trag na njima. Pjesme Vande Babić su tragovi života, duboki tragovi koji su ostavili otiske na njenoj duši, pisane kao svakodnevica za vječnost. Iskreno, zato dubinske. Kao gnome urezane u vrijeme, u kamen. Svaka pjesma je nalik školjki koja stvara svoj oklop, ali i prozor da kroz njega gleda. Zavidim joj n a jednostavnosti, na iskrenosi, životu i životopisu, na pjesnik gdje je sve našlo svoj mali dom. Slike Dimitrija i Jagode Popović, specijalno rađene za ovu knjigu, dale su posebnu atmosferu i knjiga je dobila posebnu dimenziju. Srećan sam što postoje ovakvi umjentici. Ova se knjiga gleda i čita istovremeno. ne dešava se to tako često. Dvostruka radost, obostrana privilegija“ – kazao je književnik Miraš Martinović.

 „Zanimljivo koncipiranje promocije, jedno lijepo suglasje, stihova i prirode. To mi je probudilo sjećanje na jedan stih „More je dojilja umjetnosti“. To mi se upravo čini kod Vande, da je taj uticaj mora i Boke bilo njeno izvorište. To je oblikovalo ljepotu njene poezije. Supruga i ja smo dobili zadatak, koji smo sa zadovoljtsvom prihvatili, da likovno obogatimo zbirku. To je bio izazov, iako ne vollim riječ ilustracija. Ne možete ilustrirati napisano. Razmišljajući kako likovno oblikovati Vandine stihove, supruga i ja smo likovno artikulirali ono što smo osjećali da ti stihovi govore, i kako djeluju na nas. Korice su lična karta knjige. Razmišljao sam na koji način tu crtu na dlanu da oblikujem. Smatrao sma da ta šaka mora biti otvorena, iskrena, sa tom lijepom renesansnom glavom, likom. Preko te ruke je ta crta na dlanu. To je istovremeno i oznaka sudbine umjetnika, književnika, strast i ljepota, ali i rez, nešto što život određuje kao jednu manje lijepu dimenziju. I to je ono što poeziju čini posebno zanimljvom, da taj život čini podnošljivim“ – rekao je Dimtrije Popović.

 „U ovom surovom, grubom i hladnom svijetu svima je teško, pjesnicima ponajviše. Otuda ne može a da vas ne uzbudi nježnost u poruci pjesnikinje Vande Babić. Kao da je pjesnikinja pogodila naše misli i želje, a nismo ih znali tako lijepo iskazati. Oko nas je mnogo tuge, mnogo suza a pjesnikinja poručuje: „Ne da se suza pretvoriti u riječ, Ne da se tuga pretvoriti u pjesmu“. Otvara se i pitanje moći, odnosno nemoći riječi. Koliko su riječi uopšte sposobne da iskažu naša osjećanja. Riječi su nesavršene. Da bismo shvatili današnji svijet, služimo se jezikom koji je ustanovljen za jučerašnji svijet. Cijela ova zbirka odiše ljubavlju. Jer nakon svega ostaje Vjera, Nada i Ljubav – to troje. Al, najvažnija je ljubav – tako je pjevao Sveti Pavle, a to poručuje i ova zbirka.  A šta tek reći za pjesmu „Bokeljska elegija“. O Boki su mnogi pisali i pjevali. Rijetko k’o tom silinom, snagom, žestinom i ljutinom kao Vanda. Da je napisala samo prvi stih „Boku su moju ostavili da umre“ bila bi dobra pjesma. Ovako je veličanstvena. Poslije ovakvih pjesama, licjemjeri, a  to su mnogi od nas, zabijeni su u mišju rupu. Stihovi paraju nebo i zabijaju nam se pravo u srce jer  ćutimo dok naša Boka sjedi i gleda svoj posljednji ispraćaj. Ili što je još gore, ne ćutimo, no joj na banketima slavimo ime. A ona je uplakana, uprljana, izdana“ – istakao je Dragan Popadić.

 „Večeras mi uistinu čast biti dio ove lijepe i bogate večeri, ispod crnogorskog Olimpa, ispod Lovćena i u zaljevu svetaca. Ta posebnost čini jednu svečanost tako da ova knjiga poput mlade u onom bijelom velu će večeras reći svečano DA. I poći će u jedan svoj život, zajedno sa svima nama i sa onim koji vole umjetnost i poeziju. Hvala svima prisutnima i svima koji su pomogli u tiskanju ove knjige“ – rekao je Dragi Savićević.

 „Njena posebna karakteristika sastoji se u dijelu njenog karaktera ali i obrazovanja. Ipak, je ona čovjek nauke. Dakle, potpuno samosvojesna svoje proživljene intimnosti i naše opšte ravnodušnosti spram nje, Vanda spaja ta dva svijeta u jedno, postigavši svojim pjesmama da taj spoj postane opšte mjesto. Malo je pjesnika koji su to uspjeli i malo je ljudi koji su sebi kadri priznati da njihova intima može, al ne mora ništa da znači. A ona je ponudila svjesna šta sve to može da proizvede“ – naglasio je Neven Staničić.

„NIšta radosnije je od mojih dolazaka u Tivat. Nikada se ne bih usudila objaviti ovu poeziju da nije bilo nagovaranja Vladana Lalovića, Mirašove ocjene i kista Jagode i Dimitrija koji su me počastili svojim sudjelovanjem i slikama. Sama naslovnica jeste zbirka u cjelosti, viđena Dimitrijevim okom, dok je Jagoda oslušnula neke druge tonove moje duše i napravila sjajne radove. Umjetnost je ono što nas podsjeća koliko smo prolazni i u tome koliko smo snažni i koliko nas ima i kad nas nema i kad  nas ne bude. Uronjeno u bojama ljubavi upravo je to ono što nam je činiti. Dijeliti se u milijun ljepota, zagrljaja, dobrih želja. Onog drugog, zavisti i jala ima i previše“ – rekla je Vanda Babić.