Muke po betonu

Kako polomiti betonske klupe, a da te ne primjete?

To je pitanje koje mi je prvo palo na pamet kad sam na našem sajtu vidio tekst i fotografiju polomljenih betonskih klupa na popularnoj plaži Katamaran na Seljanovu Znam, reći ćete nije to najvažnije pitanje. Važnije je kako smo do toga uopšte došli da nekome padne na pamet da to učini. I to uz pomoć alkohola, jer su okolo bile razbacane pivske boce. I to u doba zabrane okupljanja zbog koronavirusa. Znam, reći ćete gdje je tu policija, inspekcija, socijalni radnici, profesori, novinari, roditelji? Gdje idemo kao društvo  kad objesni ljudi, vjerovatno mladi, opijaju se i lome? Gdje smo to promašili u njihovom vaspitanju? Da li koronakriza dovodi do mentalne nestabilnosti i neuračunljivih poteza? Sve je to tačno, ali mene je zaintrigiralo kako su uspjeli da polome betonske klupe, a da ih niko iz obližnih kuća nije vidio i prijavio. I čime su lomili beton? Teškim čekićem? Ili su skakali po klupama? Pet-šest mangupa kad skoči zajedno, možda može i da polomi beton. Pametniji popušta. A i odavno su te klupe postavljene. Beton je malo i popustio. Znam, reći ćete oni su objesni, bezobrazni, pijani, nevaspitani, neodgovorni. Tačno je. Ali, ja bih dodao i vješti. Jer ne ide mi u glavu, kako su uspjeli da polome betonske klupe a da ih niko ne primjeti. A onda pomislim, možda ih je i primjetio ali nije želio da se miješa. Jedan običan anonimni telefonski poziv policiji vjerovatno bi doveo do otkrivanja  betonuništavača. I tu počinje jedna druga priča. O građanskoj odgovornosti. Nas koji ne lomimo i ne opijamo se. Ali, ne prijavljujemo. Ćutimo. A ćutanje nije uvijek zlato. Nekad je i beton.

Piše: Dragan Popadić