Momčilo Macanović : Vještina slikanja ne smije biti sama sebi cilj

Gost emisije „Radio suncobran“ nedavno je bio uvaženi umjetnik, naš sugrađanin, Momčilo Macanović koji je svojih 17 novih radova prikazao na samostalnoj izložbi u luksuznom hotelu“ One and Only“ Portonovi.

Kako je planetarna borba sa upornim nevidljivim neprijateljem uticala na Vas i Vaše stvaralaštvo ? Da li je period izolacije pogodovao Vašem umjetničkom biću da dublje zaroni u imaginativni prostor i da više istražuje ?

Generalno mogu reći da period pandemije nije negativno uticao na moje stvaralaštvo  jer je inače ovo posao gdje je neophodno osamiti se i sate i mjesece raditi gotovo u samovoljnoj izolaciji. Ja sam i tada  radio ono što sam i ranije. Čak i više nego inače, i to je bilo produktivno i dobro jer  bi me  sigurno nešto drugo vuklo da izlazimi i ubijam višak slobodnog vremena. Drugi umjetnici, poput glumaca i muzičara su bili zaista u nezavidnoj situaciji  jer je njima za krajnji , finalni proizvod njihovog stvaralaštva neophodna publika a oni nisu mogli da javno nastupaju. Dok je kod nas situacija drugačija, likovna umjetnost nije ona koja traje u  trenutku izvođenja i u kontaktu sa publikom, već se ona stvara samostalno pa se onda izlaže javnosti . Jedino mi je bio problem što nisam mogao da putujem po kolonijama a i mnoge od njih su otkazane zbog situacije.

Preležao sam koronu i ono što mi je pouka na kraju svega je da ništa nije važnije od zdravlja i života. Ni izložbe, ni prodaja, ni kritike nisu toliko bitne, već zdravlje i činjenica  da možeš da radiš ono što želiš. Nekada mi je bilo veoma bitno da što više izlažem i to u prestižnim galerijama , sada više tako ne razmišljam. O tome koliko je neko dobar u onome što radi pokazaće vrijeme i djela.

Vaše stvaralaštvo mnogi označavaju kao hiperealizam, magični realizam, neki kao postmodernizam. Kojim koordinatama Vi lično određujete Vašu likovnu naraciju?

Prije bih rekao precizna figuracija. Jer mnogi hiperrealizam izjednačavaju sa fotorealizmom a to je potpuno nešto drugo . To je pravac u Americi 50, 60 tih godina prošlog vijeka kada su slikari radili prema  fotografijama ali iako i ja ponekad koristim fotografije na osnovu kojih radim, moje slike nisu fotorealizam, boje i svijetlo su drugačiji, posebno radim na dubini prostora i potpuno mi je drugačija stilizacija.

Vaš likovni rukopis je blizak rafiniranosti flamanskih majstora ali i jeziku italijanskih renesansnih velikana. Ko je imao veći uticaj na Vašu izražajnost ?

Za mene je to najveličenstvaniji dio istorije umjetnosti, posebno zapadno slikarstvo. Svi ti veliki italijanski slikari rane renesanse kao i flamanski  majstori pokazali su vanredno majstorstvo i vještinu. Tada nije postojala nikakva posebna tehnologija i oni su isključivo zavisili od svog znanja. A bili su vrlo učeni i poznavali su dobro brojne oblasti , od medicine do filozofije i teologije.  Njihova posvećenost umjetnosti i stvaranju je bila fascinantna a u današnje vrijeme rijetko ko može da se toliko bude predan nečemu . Recimo braća Van Ajk su prvi počeli da rade uljanim bojama i ta tehnika se nije mijenjala do danas, a njihova djela su i još uvjek dobro očuvana.

Ako želim da slikam kao oni, onda se i ja koristim njihovom tehnikom jer i njihov pristup je bio hiperrealistički,  tako su studiozno i minuciozno radili. Priča se da su danima prije slikanja nekog portreta držali ruku fiksiranu u zavojima kako bi bila mirna i precizna. Ono što je bitno kod svih stvaralaca je da se u njihovim djelima  mora vidjeti  duh vremena u kojima žive, da se mora vidjeti taj njihov  pečat.

Koliko je za Vaš finalni kreativni produkt bitno poznavanja istorije umjetnosti a koliko iskustvo koje imate u skulpturalnom izražavanju, jer ste to i studirali na Akademiji ? Ili je u svemu ipak samo bitna Vaša imaginativnost i rafiniranost ?

Bitno je da sve to zajedno djeluje u mom umjetničkom procesu i onda je proizvod dio mene, mog bića.  Slikarstvo nije filozofija, mora biti razumljiva publici.Volim da slikam kapije, skulpture, reljefe, sve to me zaista raduje i inspiriše. Ta plastika skulptura, plastika različitih materijala poput bronze i kamena uvjek me je oduševljavala, a posebno da onda svemu tome dodam neku potpunu suprotnost u vidu organskih stvari, živih ljudi, životinja i slično.

Barke, portreti, primorski ekterijeri i enterijeri, neobični i obični likovi,‘ oriđinali ‘… Da li u novim radovima ima tematskih pomijeranja i redefinisane percepcije ?

Pomjeranja se ne mogu primjetiti brzo. Čak i onaj koji stvara ne možeto uočiti jer on zapravo radi vođen podsvjesnim porivima. I tek nakon niza godina možda se može vidjeti da su neke stvari drugačije. U suštini uvjek se vrtimo oko istih stvari. Ima jedna poznata izreka koja kaže : Što se više stvari mijenjanju, sve više ostaju iste. A ima istine i u onoj da slikar čitav život slika jednu istu sliku.

Ono što Vašu umjetnost odlikuje i odvaja od ostalih umjetnika je specifičan odnos ovog našeg bokeljskog svjetla i sijenki i po mnogima se upravo tu krije metafizička dimenzija Vaše likovne poetike. Kako se dolazi do takvog efekta na slici, gdje vrijeme kao da nema trajanje, i da li je to na svjesnom ili nesvesnom nivou Vašeg stvaralaštva ?

Svjetlost koju koristim u mom slikarstvu se nalazi u meni i uvjek je nosim sa sobom. Nju, kao i arhitekturu koja me okružuje svakodnevno gledam, cjelog života i dio su mene. Kad odem na likovne kolonije u neke kontinentalne krajeve, na primjer u Vojvodinu, uočavam da tamošnji slikari vide sasvim drugačiju svjetlost od ove moje južne, ne osjećaju je i ne doživljavaju je na isti načini u tome je osnovna razlika.

Kao što je posebna i veličanstvena svjetlost kod velikog Vermera, eto, da opet pomenemo Flamance.

Da, on je jedan od najvećih umjetnika svih vremena i baš zahvaljujući toj posebnoj svjetlosti na njegovim djelima umio je da od najobičnijih i najbanalnijih motiva za slikanje dobije vanvremensku dimenziju i metafizičko značenje. I zato je, između ostalog, on tako veliki umjetnik. Ali mnogi njegovi savremenici su takođe bili vrsni slikari, a u Holandiji je tada cvjetala trgovina umjetničkim djelima, bilo je puno galerija  i kolekcionara.

Fascinira to Vaše precizno oslikavanje svih detalja u kompoziciji, što asocira na Van Ajka. Ali to eksplicitno zanatsko umjeće ne zasjenjuje Vašu imaginaciju , likovnu poetiku i energiju koja odiše sa platna. Koja je prava mjera jednog i drugog, da bi umjetnost bila prava umjetnost ?

Vještina i umjetnost se ne smiju odvajati, one idu zajedno. Vještina se podrazumjeva ali ne treba da se nameće, ona treba da bude u drugom planu. Bez vještine nema dobrog djela ali ona sama po sebi ne smije biti cilj.

To jeste slikarski zanat koji se uči na akademijama i svi na kraju studija to dobro rade. Nisam ja jedini koji može tako to da izvede. Ali ono što odvaja nekog umjetnika iz mnoštva preciznih i vještih slikara ‘zanatlija’ je to “nešto” po čemu je on napravio pomak na više, korak dalje, to nešto po čemu se njegovi radovi pamte. Neka originalnost i autentičnost, činjenica da se razlikuje od drugih i da se pamti po toj prepoznatljivosti.

Da li je u Vašem slučaju to doza groteske, ironije koji se provlači na radovima i govori o drugačijem, možda buntovnom pogledu na svijet, društvo, okolinu ?

Imam sklonosti kakarikiranju i čak sam se, to još nikom nisam javno rekao, bavio karikaturom. Volim kad su stvari malo drugačije, malo pomjerene. Mislim da to daje neki poseban šarm, neki „šmek“ mojim radovima koji onda dobijaju neku novu, drugačiju dimenziju. Zato biram figure i likove koji su autentični i posebni, jer kada su oni savršeni onda nisu interesantni, ne provociraju.

Ja zaista drugačije, više vizuelno,doživljavam okolinu nego neko iz druge profesije. Dok šetam ulicama primjećujem neobične prolaznike i zamišljam kako bi izgledali na mom platnu, uočavam zanimljive reljefe fasada, pravim u glavi kombinacije. Nekad zabilježim fotografije nečega u prolazu što mi privuče pažnju i to mi kasnije posluži kao detalj na slici koji dodajem na neočekivanim mjestima u kompoziciji.

Foto: galleryathos.com,madeinmontenegro.com, artmontenegro.com,saatchiart.com, pizana.me