Mileva Mijanović : U rukama sa mantijom Svetog Petra Cetinjskog

Konzervatorka tekstila iz Centra za konzervaciju i arheologiju, Mileva Mijanović, bila je gošća naše emisije „Modni alibi“ u kojoj smo govorili o značaju i suštini ove profesije i otkrili zanimljive detalje oko rada na vrijednim muzejskim eksponatima, poput mantije Svetog Petra Cetinjskog i plaštanice Cetinjskog manastira .

Da li je Vaša struka pomalo u sijenci velikih projekata koji čuvaju i valorizuju crnogorsku kulturnu baštinu ? Kakvo je njeno mjesto u cijelom ovom odgovornom i značajnom procesu i koliko se Vaša profesija cijeni i uvažava ?

Nakon 35 godina rada u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture, sada je to Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore , mogu da kažem da je shodno važnosti koju ima za kulturnu baštinu konzervacija kao struka ipak zanemarena u medijskoj zastupljena i da je to struka koja je nekako baš u sijenci. Bilo kojamuzejska postavka i postavka u manastirskoj riznici i sve ono što danas prezentujemo domaćim i stranim turistima ne bi mogla biti moguća da nema nas konzervatora koji smo dane, mjesece, godine proveli na konzervaciji i rekonstrukciji kako bi ih sačuvali za dalja pokoljenja.

Transformacijom Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture je stvoren Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore koji ima sektor za konzervaciju i arheologiju gdje im je pripojen i Regionalni zavod Kotor i arheološka zbirka Podgorice. Pri Ministarstvu kulture odvajanjem od Republičkog zavoda oformljena je i Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore. U ovom trenutku Centar ima posebne konzervatostke jedinice, ateljee i to : za konzervaciju tekstila, zatim za pergament i rukopisne knjige , atelje za konzervaciju metala, stakla i keramike,potom štafelajnog slikarstva, kamena, ikona, slika, mada rade i konzervaciju na fresko slikarstvu po manastrima i crkvama.

 Konzervator tekstila svakako mora poznavati istoriju i tehnologiju izrade tekstilnih predmeta ali i etnologiju i arheologiju. Koji je postupak pristupanja konzervaciji tako vrijednih komada tekstila i kakve je sve vještine i znanja neophodno posjedovati da bi se bavili ovim poslom ?

Kad kulturno dobro stigne na konzervaciju, po zakonodavstvu o zaštiti kulturne baštine mora da se prođe određena procedura. Mora se praviti kozervatorski projekat i da se odobri od strane Uprave i da se po smjernicama stručnjaka iz Uprave da se pristupi zaštiti predmeta .
Kad predmet stigne u atelje, otvara se njegov karton, kao neka njegova lična karta, gdje su podaci o njemu, o vlasniku predmeta, zatim fotografija predmeta , njegovog zatečenog stanja, potom predlog za konzervaciju i onda se taj dokument pohranjuje i čuva za kasnije kako bi se pratio istorijat njegovog stanja kao i svega odrađenog na njemu.,

Da bi se neko mogao baviti ovom strukom , mora da poznaje savremene metode konzervatorsko-restauratorskog rada na tekstilnim predmetima , tehnologiju materijala, načine tkanja, vrste materijala, da poznaje mikroskopska ispitivanja, strukturu materijala, stare tradicionalne vještine vezova, apliciranja i šivenja, zatim mora da zna vrste oštećenja i metode koje će se koristiti u obradi koje inače mogu biti hemijske , mehaničke i rekonstruktivne.
Za 35 godina radnog staža nikad nisam dobila isti predmet. Uvjek sam se sretala sa drugačijim kulturnim dobrom, koji je izrađen na poseban način, bilo da je on bio sa vezom, apliciran ili slično.

Nije vam uvjek svejedno i ne može biti svejedno. Evo, na primjer, kada smo radili konzervaciju postavke Beranskog muzeja, među tim predmetima je bio jedan sivi vuneni pulover izrešetan od gelera i metaka sa tragovima krvi momka koji je poginuo u drugom svjetskom ratu. U kartonu tog predmeta je pisalo ko je taj mladić a pulover je prepoznala njegova sestra, koja ga je i plela . Tada nikako ne možete biti ravnodušni .

Vi ste imali čast da budete jedna od rijetkih osoba ženskog pola koja je držala u rukama mantiju Svetog Petra Cetinjskog i radila na njenoj konzervaciji . Opišite nam Vaš lični doživljaj vezan za ovaj zadatak .

To su emocije koje se ne mogu rječima dobro iskazati . Stalno imate na umu važnost i veličinu ličnosti osobe koja je to nosila, osjećate i ponos, čast, odgovornost , ozbiljnost ali i strah da se negdje ne pogriješi. Taj trenutak kada nam je pokojni iguman Luka iz cetinsjkog manastira donio mantiju i rekao da ćemo Nadežda Jabučanin i ja biti jedine žene koje će je držati i raditi na njemu, bio je zaista poseban i uzvišen . Kao i kad vidite koliko je mantija bila duga i shvatite koliko je on bio visok čovjek . I inače svaki predmet koji uzmete u ruke ,a dio je bogatstva naše kulturne baštine, izaziva poseban osjećaj .

Ali to je ono što smo svi mi koji smo se opredjelili za ovu struku očekujemo kao doživljaj tokom rada. Zato sam srećna što sam nakon završenog kultorološkog smjera u srednjoj školi a zahvaljujući Ljubomiru Kapisodi, direktoru Zavoda, odlazim na specijalizaciju u Narodni muzej u Beogradu gdje se stručno usavršavam uz Đinu Stojanović Dobričević. Kasnije sa gospođom Jabučanin i otvaramo atelje za konzervaciju tekstila u republičkom Zavodu za zaštitu spomenika culture.

Kako je bilo raditi na još jednom veoma vrijednom komadu naše baštine – na plaštanici Cetinjskog manastira ?

To je kulturno dobro na kojem sam radila pred odlazak u penziju zajedno sa kolegnicom Tanjom Adžić. Ova plaštanica je jedan od najljepših u srednjem vijeku i bila je toliko oštećena da se nije mogla koristiti u vjerskim obredima . Inače , plaštanica na simboličan način predstavlja pokrov Isusa Hrista i iznosi se u litijama na Veliki petak pred Uskrs. Mi smo je doveli u tako dobro stanje da su u manastiru bili veoma iznenađeni kako je ona izgledala na kraju tretmana., jer mi smo, pored ostalog, i kompletan vizantijski zlatovez uspjele da vratimo u stanje kako je nekada izgledao.

Koliko se postupcima konzervacije i restauracije može obezbjediti dugotrajnost vrijednih eksponata ?

To su sve prirodni materijali skloni oštećenjima i trošenju, isušivanju slabljenju strukture materijala . Ništa nije vječno ali ono što mi možemo da odradimo je da ih očuvamo što duže sa preporukma vlasnicima koji ih izlažu o načinima daljeg čuvanja . Jer postoje standardi o tome kako se ti eksponati drže u muzejima i manastirima, tačno se zna i temperatura, vlažnost, vrsta osvjetljenja provjetrenost, zaštita od vlage i insekata.
Najvažniju ulogu u očuvanju predmeta ipak ima ljudski faktor i činjenica koliko je svaka od ovih stručnih osoba odgovorna pri radu. Ovdje imamo zaista prave primjere dobrih stručnjaka , od prvog crnogorskog konzervatora , Dušana Brajovića, preko Marije Marković, Miše Jovetića i drugih koji su zaista ostavili važan pečat u ovoj struci , ali na žalost se o njima vrlo malo priča .

Kao dobar poznavalac tradicionalnog veza Vi ste zaslužni što je crnogorski zlatovez danas nematerijalno kulturno dobro. 

Ja sam zapravo ponosilac inicijative kod Uprave zaštite kulturnih dobara da izrada crnogorske nošnje uđe u registar nematerijalnih kulturnih dobara od nacionalnog značaja . Tu se podrazumjevaju krojevi nošnje, način šivenja, ukrašavanje zlatovezom i tradicionalni način ukrašavanje crnogorske košulje – ošvica. Ono na šta sam posebno ponosna i čemu sam se posebno posvetila u penziji je to što sam uspjela da savladam tehniku crnogorskog zlatoveza i tehniku izrada ošvica i voljela bih da obučim i druge, posebno mlađe ljude, ovom vještinom.

U Vašem ateljeu radite na tome da na novi način valorizujete tradicionalni vez, da osavremenite njegovu upotrebu . Na koji način to činite ?

Mi imamo ovaj vez očuvan u narodnoj nošnji koja se čuva u riznicama muzeja šitom zemlje, ali on neće biti i dalje kulturno dobro i prestaće da postoji ako se i dalje ne sprovodi u djelo, ako se ta tehnika ne koristi i izrađuje . Danas postoji mali broj žena koje su poznavaoci te vještine a ja želim da prenesem svoje znanje i da pokažem mlađim generacijama da se ovaj vez može nositi i na savremenim odjevnim predmetima , dekorativnim detaljima i upotrebnim predmetima. Zato radim na pripremi jedne kolekcije koja će upravo govoriti o svemu ovome zašta se ja godinama iz srca zalažem i nadam se da će ona ubrzo ugledati svjetlost dana i biti javno prezentovana.