Međunarodni dan šuma u šumi

Reklo bi se da nema boljeg načina da se obilježi Međunarodni dan šuma od šetnje ili planinarenja. A složićemo se da u bliskom okruženju imamo šta da vidimo i dje da odemo. A naša mila Boka „stoji“ tako da dje god se popnes i dje god okreneš ne možeš, ama nikako, ostati ravnodušan.

Alarm zvoni u 5.59 (da ne kažem da me psi bude jer navike su čudo), virnem vani, vjetar, mislim u sebi kako ću ovu svetu nedjelju provesti u kući vjerovatno družeći se sa krpom i usisivačem. Dok se pije kafa legenda kaže da je obaveza da se „baci“ oko na društvene mreže. Gledam, nailazim na motivaciju… Bliska osoba, veoma draga, planinari, ne smeta joj ni vjetar, ma ni slabo provijavanje snijega… A ti Tamara, sjedi kući… Srećom nisam baš od onih što vole da sjede. Pitam Belu, saputnicu moju najmiliju, šta misli da šmugnemo u šumu, lavežom odgovara da se u potpunosti slaže. I ja šta ću, pakujem se. Lepetane poznato po jakoj buri, probija, te odlučimo da odemo kolima do Donjeg Stoliva (hvala mom prevozniku). Izlazimo i avantura počinje. Stari put, stepenice, ali vrlo čisto, uredno, doduše uspon. Odmah sretamo plemenito stvorenje, njeno veličanstvo kobila, sa uredno ošišanom frizurom(za razliku od one koja je gleda). Naravno da joj se moramo javiti. Idemo dalje. Sretamo mještatina, godine ga more, ali se ne da. Kaže da čuva svoje koze i žali se da su ga juče napali psi. Popričasmo se i nastavismo. Iz poštovanja prema okruženju, mještanima i domaćim životinjama koje tu žive, moja Bela ima povodac. Nije njena teritorija. Staza obilježena, ali zbog silne ljepote ne znam kud bih prije krenula… Ipak odlučujemo da se staze držimo, što je sigurno sigurno je. Kako se visočije penjemo, provijavaju pahulje, plete vjetar oko ušiju. Nakon ure vremena laganog penjanja stižemo kod mog omiljenog mjesta, klupice. Sjedosmo, osvježismo se, počastismo, al zbog hladnoće ipak krenusmo prije no smo mislile. Idemo ka Orašju… A dje ćemo sad🤔 Žao mi ići kući tako brzo, želim da upijem energiju šume što više. Al, opet nas hladnoća potjera… Kad se već vraćamo, Bela, trčaćemo… Niđe žive duše. Ponovo smo na raskršću u podnožju Svetog Vida i ponovo dilema. Kraćim ili dužim putem. Naravno da ćemo dužim, pa nijesmo mi neke obične planinarke🤣 Nastavljamo trčanje niz Gornju Lastvu, sve do Donje. I onda najlakši dio puta, magistralom do Lepetana. Malo trči, malo šetaj, ali stigosmo mi nakon 12km doma. Umorne da se ne lažemo, ali zadovoljna Bela, zadovoljna ja. Poljubim je jer je zaslužila, poljubi i ona mene, jer i ja sam zaslužila. Posebna je naša ljubav. A i naša zemlja. Sve što nas okružuje. Korijenima nijesam Bokeljka, ali nekako u srcu vala jesam, ne može mi to niko pobiti.

Moram priznati da mnogo češće planinarim nego što pišem o tome, ali eto ima naznaka da ce se i to primijeniti u korist(nadam se) naših čitalaca.

Korona nije rekla da ne smijemo istraživati svoje okruženje, slobodno dajte sebi prostora. Neko ide na terapije, mi idemo u šumu, vjerujte liječi, uzvraća.

Do sledećeg puta, srećan vam Međunarodni dan šuma.