Mato Uljarević : Razmišljam o monumentalnoj skulpturi sa intermedijalnim momentima

Galerija Otvorenog Studija u ulici Strada Navale u Porto Montenegrou mjesto je gdje studenti FLU izlažu svoje radove i stvaraju ih na licu mjesta, ali i prilika gdje prolaznici lično mogu prisustvovati procesu nastajanja njihovih djela i porazgovarati sa umjetnicima. Tokom čitavog septembra skulptor i slikar, Mato Uljarević, stvara ovdje svoje radove a tim povodom bio gost emisije Radio suncobran.Kako gledaš na priliku da stvaraš i likovno se izražavaš na jednom ovakvom mjestu gdje si stalno „na uvidu javnosti“?

Prilika je fantastična jer je za umjetnika uvijek najvažnije da publika vidi šta je to što on radi, inače to ništa nema smisla. Iz iskustva prethodnih kolega koji su bili ranijih mjeseci takođe sam čuo sve najbolje. Ja sam ovdje već pet dana i nemam zamjerki što se tiče organizacije, smještaja i uslova ovdje u ateljeu, sve je na nivou.

Mislim da sam došao u pravo vrijeme, nije više onakva gužva kao što je bila tokom sezone, a opet ima ljudi koji navrate interesuju se tako da sam u svakom smislu zadovoljan.Interesantno je, prolaze različiti ljudi odnosno ljudi različitih profila koji su na različiti način upućeni u umjetnost. Od ljudi koji se takođe bave umjetnošću pa dođu kao kolege da razgovaramo do ljudi koji su zainteresovani da se upoznaju sa time šta radimo i koji žele da nauče koje su to tehnike koje ovdje praktikujemo. Dešava se svaki dan da dođe neko ko sjedne da se podružimo i razgovaramo.

Da li sve to ometa tvoj stvaralački proces s obzirom da umjetnici vole mir i usamljenost ?

Svi ljudi koji su završili likovnu akademiju završili su je u atmosferi klase gdje uvijek prolaze kolege, gdje prolaze ljudi sa drugih odsjeka i komentarišu, razgovaraju, gledaju i kroz to se čovjek navikne da je njegov rad na uvidu i da je proces tog rada na uvidu ostalima.

Umjetnik nauči i da sluša komentare drugih ljudi, a vrlo često to bude korisno jer ti drugi ukažu na neke stvari koje mi ne primjetimo. Ja volim da saslušam ljude, čak i laike koji imaju neke stavove o tome kako bi to moglo da izgleda bolje. Volim da čujem mišljenja drugih ljudi i to smatram poželjnim. Nemamo problema ni ja, a ni kolege čini mi se, stvarno volimo da ljudi svrate i nismo sada u nekim ozbiljnim procesima gdje nam je potreban apsolutni mir.

Ovdje vidimo dosta tvojih crteža rađenih tušem i ugljenom i jedno ulje na platnu. Zašto je izbor pao na ove tehnike ?

Ja sam uglavnom usmjeren na crtež više nego na sliku, a po obrazovanju sam vajar i radim skulpture, instalacije, ali se izražavam sa raznim tehnikama. Ovdje mi je najpraktičnije da se bavim crtežom posebno jer crtam ugljenom što je tehnika koja dozvoljava veliku ekspresivnost i brz rad što je u ovim prilikama dobro. Vrlo lako se proizvede veliki broj crteža čiji kvalitet nije zasnovan toliko na nekom dugoročnom procesu nego na trenutku koncentracije i inspiracije, tako da ta tehnika meni inače odgovara.

Što se tuša tiče isto mislim da je jedna od najpopularnijih crtačkih tehnika kod svih crtača, a crtež je kod nas malo u sjenci slike koja je više usmjerena na bojenu površinu. Crtež ima kvalitet sam po sebi, u kvalitetu linije i drugim likovnim elementima, a taj nedostatak boje na crtežu je nešto u čemu se ja najlakše snalazim.

S obzirom da se izražavaš i u trećoj dimenziji , očekivali smo da nam izložiš na uvid stvaralački proces jedne skulpture, što bi sigurno bilo posebno atraktivno. Zašto si odustao od toga ?

Skulptura u perspektivi nije isključena, ovdje sam tek 5 dana, a ostaću još 25 tako da se nadam da ću možda u nekom trenutku uspjeti da obezbjedim neke uslove jer je ipak malo komplikovanije raditi skulpturu jer je potrebna oprema, materijali i dosta je neurednije. Moguće je to da se desi, ali neću da obećavam. Imam u planu da radim skulpture u gipsu i možda neke portrete prolaznika, vidjećemo.

Pored gline koji materijali su još u fokusu tvog umjetničkog istraživanja ?

Ja sam diplomirao na kamenu. Kamen ima neki specifični kvalitet koji se meni dopada i koji je povezan sa podnebljem gdje živim i odakle dolazim, a to je područje Crne Gore i Hercegovine. Kamen nosi specifičnu energiju koja ima veliku simboličnu snagu za ljude ovdje u smislu da su od tog materijala rađene i kuće i međe, pa se narod na neki način saživio sa kamenom ovdje. Kamen je materijal koji definitivno preferiram.

Da li će u procesu tvog boravka u Tivtu nastati neki rad koji će imati preorijentaciju motiva s obzirom da si sada pored mora? 

Inače sam skolon da sebe doživljavam kao mediteranca tj. da uživam u mediteranskoj klimi i kulturi. Kada sam na moru osjećam se najopuštenije i najlakše je da pronađem neke motive. Morske motive u crtežu sam imao i ranije, a sigurno da će inspiracija sada biti usmjerena na more i ribe, kao i na planine koje nas okružuju oko Bokokotorskog zaliva.

Kako osmišljavaš svoj master rad na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju ?

Master studije su kod nas vrlo slobodne. Radi se o studijama koje su namjenjene ljudima koji su već stekli formalno obrazovanje koji istražuju i usmjeravaju se na istraživanje za određeni projekat koji baš žele da rade. Ja se nadam da će moj radi biti neka vrsta skulpture u otvorenom prostoru, neke monumentalne skulpture ili spomeničke skulpture jer je to nešto što me privlači. Možda to bude povezano sa intermedijalnim momentima pošto se bavim i animacijom, pa možda bude i uključivalo neke radove iz te oblasti, ali još ne znam.

Pošto te zanimaju velike dimenzije i skulpture u otvorenom prostoru prosto moramo da te pitamo kako doživljavaš  monumentalne instalacije Idana Zareskog u Portu? 

Obišao sam ih još i prije mjesec dana i ostavile su dobar utisak na mene. Sviđa mi se što je to uvezano kroz jedan isti motiv koji se ponavlja kroz sve lokacije u Portu, sa raznim varijacijama na tu temu. Velike šake i velika stopala u umjetnosti imaju jednu simboliku kod mnogih autora, povezano je sa nekim subjektivnim doživljavanjem sebe, čovjeka i svog tijela. Stopalo konkretno je veza sa spoljašnošću odnosno kontakt sa zemljom.

Idan Zareski  je u razgovoru za naš Radio i objasnio da je i želio da pošalje poruku o izjednačavanju ljudskog roda u njegovoj povezanosti sa Zemljom kao osnovom, o tom zajedništvu koje na taj način imamo i pored svih naših različitosti .

Da, to su motivi koji se lako prepoznaju jer mnogi ljudi u umjetnosti slično razmišljaju jer se te stvari tako nameću kao izazovi vremena koje umjetnik tumači, a vrlo često su globalni izazovi u raznim zemljama svijeta. Dešava se da umjetnici sa drugih krajeva svijeta u istom trenutku rade potpuno istu stvar sa istom namjerom zato što imaju dodir sa tim motivom koji je uzrokovan nekim stanjem vremena.

Danas u 21. vijeku, u eri globalizma, to pitanje porijekla i ličnog identiteta koji uvijek nekako ishodi iz kolektivnog je aktuelno naročito danas. To što živimo u vremenu kada ljudi postaju nomadi i više nemaju mjesto na kojem konkretno žive, otkidaju se od svojeg porijekla i svojih korijena, od svojih lokalnih i nacionalnih kultura, pa je logično da će to stanje u raznim umjetnicima da izazove neku vrstu nelagode problema i potrebe da se vrate tim korijenima i da probaju da ih zadrže. Ja sam imao jedan rad koji je bio baš na tu temu korijena i te nemogućnosti da čovjek ode i ponese sa sobom svoje korijene.

Kao multimedijalni umjetnik , izražavaš se u različitim medijima pa tako radiš i na jednom animiranom filmu za koji pišeš scenario, animaciju i režiju. Da li to znači da i u Tivtu nastaju segmenti tog projekta ?  

Da, jer ti crteži odvojeno ne otkrivaju da su zapravo skice za animirani film. Inače, kroz moju ljubav prema crtežu, pogotovo tom ekspresivnom crtežu koji pretenduje da pređe u pokret, prišao sam i animaciji. Tradicionalna tehnika animacije – stop motion je animacija koja se sastoji od kontinuiranog fotografisanja crteža, poslije svake fotografije se malo mijenja crtež i onda se te fotografije sastavljaju i dobija se crtež u pokretu. To je jedna od naših savremenih mogućnosti da uradimo nešto čemu su težili ekspresionisti prije 100 godina – izlazak crteža u pokret.

Trenutno radim na prvom ozbiljnijem projektu tog tipa, a radi se o filmu koji će biti posvećen nedavno preminulom crtaču našem Urošu Toškoviću. Film će na neki način biti omaž njemu i njegovom radu koje je takođe bilo ekspresivno i rađeno vrlo često ugljenom tehnikom. Projekat je podržan od strane Filmskog centra Crne Gore.

Ja sam ovdje u Tivtu već počeo da radim na crtanju pojedinačnih scena iz kojih će se kasnije razvijati cijela ta priča. To će biti dosta eksperimentalno i nešto inovativno na našim prostorima. Režiram, animiram i pišem scenario za taj film, mogu reći da je to autorski film i moja potreba da uvežem njegovu cijelu priču. Nadam se da će to ispasti kako treba, to je drugotrajan proces i nadam se da će to uspjeti da se završi. Znamo da je Uroš Tošković proveo kraj svog života u Baru pored mora, a ja ću početi taj film od kraja, od njegovog susreta sa morem jer se i sam trenutno susrećem sa morem i smatram da je odlično da to nekako uvežem.