Maske zaštite i maske licemjerja

Piše Dragan Popadić

Čovjek je društveno biće. U biti mu je da se druži.

Ljudi vole da su okruženi drugima, da pričaju, druže se , ogovaraju.. Kad se sretnu, da se zagrle, kod nas u Crnoj Gori i da se poljube, iako su se vidjeli prije par dana. Izolacija nije prirodno svojstvo čovjeka. Otuda nam i teško pada. Ali, moramo je poštovati. Da bi sačuvali druge od sebe. I eto Marka Miljanova i njegovih primjera čojstva u savremenoj Crnoj Gori. Čojski je sada ostati doma. Pa, zar treba da nam zatvore Pine i Porto Montenegro da shvatimo da je sad opasna šetnja po rivi?

Kaže mi prijateljica iz inostranstva da više ne može da gleda maske. Smeta joj. Ja joj kažem, te maske mi ne smetaju. One su za zaštitu. Smetaju mi maske licemjerja.  Recimo one evropske o saradnji i dobrosusjedskim odnosima, ukidanju granica, a onda pustiše Italijane da se sami bore sa koronom.  I da umiru, kako rekoše, kao muve. One naše maske ljubaznosti i spremnosti za pomoć, a onda  nećemo da  ispoštujemo i najobičniju naredbu da ostanemo kod kuće. One kad , uprkos zabrani, otvorimo kafanu ne bi li prodali dva piva, silom na sramotu. One kad okupljamo vjernike  da ih pričešćujemo jednom kašičicom. One kad histerišemo po društvenim mrežama i crtamo mete nekim ljudima ni krivim ni dužnim.

Kako li na to sad gledaju ljekari, medicinske sestre, komunalni policajci, inspektori, policajci, vojnici, novinari… koji svakodnevno izvršavaju svoje zadatke, odgovorno, hrabro, požrtvovano. Oni ne mogu da sjede doma sa svojom porodicom. Oni nemaju kad da budu bezobrazni, licemjerni, neodgovorni. Nemaju kad da budu uplašeni. Ali, što je najvažnije, njih i svh onih koji poštuju mjere, je mnogo, mnogo više od onih neodgovornih, bahatih,bezobraznih. I to daje nadu. Jer, kad ova pošast prođe, ništa više neće biti kao prije. Čovječanstvo će se morati okrenuti sebi. Svojoj plemenitosti a ne svojoj sebičnosti. Ubjeđen sam da će i maski licemerja biti mnogo manje nego dosad. To bi bila jedina korist od ove proklete korone