Marko Vlahović: Vježbam glas i tijelo, a politiku izbjegavam u širokom luku

Gost četvrte emisije Radio Tivta „Tivat World Radio Show“ bio je Marko Vlahović, domaći muzičar svjetskog kvaliteta.

Na koji način ispunjavaš dane u doba Korone i kako je ovo novo stanje uticalo na tebe?

Dane ispunjavam tako što vježbam kako glas tako i tijelo, meditiram, čitam, družim se sa prirodom i životinjama. Trudim se da barem zapišem neke misli ako nemam trenutnu inspiraciju za pisanje pjesme. Sve što se zašpiše pa makar to bilo samo par riječi obično mi znači nekad kasnije kad se ne nadam da će završiti u nekoj pjesmi. Pratim serije, supruga i ja imamo običaj da bar 2-3 puta nedeljno pogledamo neke antologijske filmove ili koncerte. Često istažujem i zvukove koji mogu da se iskoriste u nekoj mojoj budućoj muzici, odnosno “kopam” po youtube-u tražeći neku novu muziku.

U širokom luku izbjegavam vijesti i politiku, a pratim samo konferencije kriznih štabova da bih bio informisam u vezi novih mjera. Gledam da sačuvam sebe od straha, psihoze i rekao bih jednog reality show-a kojem prisustvujemo u Srbiji i u Crnoj Gori, više sam kao neki posmatrač i zapisivač svega toga. Ne zato što me baš briga, nego zato što sam odlučio da ništa ne smije da mi pomuti unutrašnji mir i sreću. Jer sreća je pored svih okolnosti oko nas ipak odluka.

 

S obzirom da je ovo emisija posvećena world muzici, kako vidiš ovaj prvac u budućnosti?

U kojoj mjeri ti je inspirativno vraćanje muzičkim korjenima, etno zvuku?

Kada se pomene etno ljudi obično imaju predstavu o direktnom bavljenju tom muzikom. Međutim etno muzika ima vrlo jak uticaj čak i kada niste potpuno u njoj, kad se oslanjate na neki segment tradicionalne muzike. Ja se nisam bavio samo etno muzikom ali jesam funk-om, soul-om i blues-om koji imaju korijene u gospel-u i afričkoj muzici. Prema tome i ja se u neku ruku bavim etnom odnosno world muzikom. Budućnost “world muzike” je budućnost same muzike jer 21. vijek je vijek miksovanja pravaca, odnosno više nema strogih žanrovskih podijela i sve polako postaje miks onoga što priča priču koju želite reć.

 

Što misliš o world music (etno) naslijeđu koju Crna Gora ima i na koji način misliš da bi se trebaloiskoristiti, kako animirati domaće muzičare da to bogato naslijeđe uvedu u savremene muzičke tokove?

Da Crna Gora ima zapravo veliko naslijeđe etno muzike koje nije na pravi način iskrorišćeno. Nisu tu samo gusle kako obično vole okolni narodi u posprdnom smislu, a malo i u neznanju da nam prikače. Naš etno je i bokeška klapa, podgorička ili pljevaljska sevdalinka itd. Naša muzika je izrazito mistična, ima jaku emociju. Sjećam se kad smo igrali protiv Engleske u fudbalu kako su Englezi komentarisali da naša himna zvuči kao da te neka nezaustavljiva konjica juri kroz šumu. Naša muzika ima moćnu notu u sebi. Ima puno načina da se crnogorska tradicionalna muzika iskroisti u modernoj muzici. Toga su se davno pomalo dotakli “Montenegro Singersi” sa sjajnom, možda i zaboravljenomsoul funk kompozicijom:

“Po jutru se dan poznaje” https://www.youtube.com/watch?v=S-JTUyVWOC8 .

Rambo Amadeus je imao “Popa Mila Jovovića”, Vlado Maraš je imao čitave albume koje su posvećene miksu jazz-a i etna. Gospoda Glembajevi su se dotakli world muzike kompozicijom koja se zove “Etno”… Sada recimo imamo “Gavranove” i “Džanum” koji su to sve povezali sa čvršćim zvukom. Takođe imamo i “Who See” koji indirektno ugrađuje bokešku kulturu i običaje u hip hop muziku. Mislim da bi recimo kenematografija mogla da pogura, da tako kažem, da dođe do motivacije za stvaranje i popularizacije tradicionalne muzike. Zašto to kažem, pogledajmo šta su sve filmovi i serije uradili za irsku tradicionalnu muziku ili film “Prije kiše” za makedonsku muziku.

 

 

Koje World music bendove bi izdvojio sa Balkana?

Stvarno je puno izvođača koje cijenim i volim, iako nisam iz te vrste muzike ali Bosanci nekako prednjače u poslijednjih nekoliko godina: Damir Imamović, Božo Vrećo, Halka, Amira Medunjanin. To su baš  veliki umjetnici sa prostora Bosne i Hercegovine. Mada i Srbija ima, recimo Marko Luis je veliki primjer kako modernu muziku pomiješati sa world muzikom odnosno tradicionalnom muzikom. Tu je i Biber onda legendarni Bistrik i Bilja Krstić. Vasil Hadžimanov je u nekoj početnoj fazi imao puno etno muzike, sada ima manje ali ima fantastične kompozicije. Kod nas je to Džanum, nadam se da će i Vlado Maraš odlučiti da nastavi sa miksom jazz-a i etno muzike, baš ga dugo nema. Bavi se i drugim stvarima organizacijom velikog jazz festivala. Dalmatinci recimo to stalno rade nekako neprimjetno ali uvjek imaju elemente svoje muzike u pop muzici. Džiboni, Oliver, svi oni imaju elemente dalmatinske muzike. Tako da ih je jako puno I drago mi je sve su kvalitetni izvođači.

 

Odakle crpiš inspiraciju i što je tvoja glavna poruka koju želiš da pošelješ svijetu?

Inspiraciju najčešče crpim iz razgovora, odnosno svakodnevnih događaja. Nekad čak prisluškujem šta je to što ljudi pričaju, koje su njihove galvne teme. Nekad od onoga što ljudi objavljuju na društvenim mrežama, tako da inspiracije nikad ne fali. Ipak najveća inspiracija je more i to je ono što mi najviše fali od kad živim u Beogradu. Sam taj pogled na vodu priča najveće priče bez neke velike muke. Kad gledaš u betonske zgrade i saobraćj nema tu puno romantike, a ja jako volim romantiku.

Ima nekoliko poruka koje će dominirati u mojoj muzici i u onome što sam do sada radio. Najčešće je to poziv na slobodu u svakom smislu te riječi.

 

Da li misliš da će umjetnost spasiti svijet i ako je odgovor da na koji način?

Da, umjetnost spašava svijet već hiljadama godina, a tako je i sad. Ono čemu se čovjek najviše okretao kada je bio karantin je upravo umjetnost, film, muzika i ostale umjetnosti. Sada te umjetsnosti bukvalno spašavaju živote jer nije život samo kad ti kuca srce, zdrav si i dišeš, mora se nečemu i radovati. Čini mi se da se to nekako zaboravlja u ovom strahu za ljudske živote i zdravlje. Naravno, treba ostati živ i zdrav, paziti sebe i druge ali ne dozvoliti da ne živimo samo zato što smo se uplašili smrti. Mislim da će nakon što se sve ovo završi umjetnost imati svoju veliku renesansu, odnosno biće potrebna ljudima kao voda, vazduh i hrana. Tako je bilo uvijek poslije ratova i raznih nepogoda.

 

Što je za tebe muzika i koliko dana bi mogao da izdržiš bez nje?

Muzika je stvarno jedan dio mene, to je jedna magija odnosno alhemija koja me izvlačila iz najtežih životnih situacija. Velika ljubav i jako dobar prijatelj. Nema dana, a da je bar sat vremena ne slušam i jako mi teško pada ovih osam mjeseci u kojima sam imao samo nekih desetak svriki. Ljudi uglavnom misle da je muzičarima teško iz finansijskih razloga i nije da u tome nema istine jer nam je onemogućeno da zarađujemo i ostavljeni smo sebi samima. Često nas kritikuju u stilu gdje su vam te gomile para koje ste zaradili i što sada kukate… E, pa da vas razočaram možda 1% muzičara zarađuje te gomile novca koje pominjete, a 99% ih je zarađivalo kao svako od vas ili čak i manje. Međutim nije u tome najveći problem. Ukinuti muzičaru javne nastupe je kao da ste ukinuli dio njega. Ja čak često sanjam kako pjevam negdje pored mora i ta nasmijana lica pored mene koja slušaju… Teško je bez muzike, ali svi smo u istom sosu, biće bolje!

 

Na čemu trenutno radiš i da li ima svirki u Beogradu? Sa kim sviraš, jel ima jedan ili više projekata?

Trenutno polako spremam tekstove i muziku za moj prvi solo album. To je sve trebalo da krene tokom 2020. godine, međutim korona je zaustavila sve. Ne volim puno da kukam, odnosno volim da gledam dobre strane svega. Korona nas je naučila da možda i malo pretjerujemo sa planovima i ambicijama. Ima ona čuvena rečenica: „Dok ti planiraš Bog se smije“. Možda taj jedan album koji sam planirao, u međuvremenu postane dva upravo zbog toga jer imam više vremena nego ikada. Kad puno nastupaš to te nekad odvuče od autorstva jer nemaš vremena ni za šta drugo.

Nastupa je bilo u periodu od jula do prije desetak dana, međutim sa ponovnim udarom korone udružene sa sezonskim bolestima donešene su nove mjere i svirki nema. Ne vjerujem da će ih biti dok se ovo malo ne smiri.

Sada nastupam sa već čuvenom atrakcijom, jednom potpunom žurkom od benda -„James Brown Tribute Belgrade“.  To je ekipa stvarno sjajnih muzičara i zaljubljenika u funk muziku. A tu je i „Soul Kitchen“ bend koji je osnovao Dragan Ivanović, naš Kotoranin, bend koji si ti čak imao prilike jednom da slušaš u Beogradu. To je bend koji na licu mjesta stvara muziku, odnosno miksuje pjesme i pravi neponovljiv događaj. Svaka svirka je potpuna drugačija ni mi nekad ne znamo šta će da se desi.

 

Koji su ti planovi za dalju budućnost, da li planiraš da se vratiš u Crnu Goru?

Plan je da čim se ovo sve smiri snimim što više svoje muzike, ispromovišem je i u narednih nekoliko godina se vratim u Crnu Goru. To može potrajati 2-3 godine, a može i više, ne želim da sebi zadajem nikakve rokove jer rokovi su pogubni za umjetnost. Recimo kad snimim dva albuma više neće biti ni bitno gdje živim i odagle radim. Život u Beogradu je sada samo altka do krajnjeg cilja.  Beograd ima gomilu svojih prednosti kao veliki grad sa puno muzičara, klubova, studija i publike, ali isto tako ima zagađenje, buku, prevoz koji ti oduzme pola dana bukvalno… Jedan jako nemiran život vjerovatno godi kada imaš 25 godina, ali meni sa 38 ne godi previše. Volim prirodu, volim manju sredinu u kojoj su ljudi prisniji jedni sa drugima, volim našu klimu, hranu, vodu, vazduh, humor… Neko će sigurno pomisliti kako sam lud što uopšte razmišljam da se vratim, ali kao što sam rekao kad budem snimio svoju muziku i postao malo poznatiji i pristupačniji ljudima neće više biti bitno da li živim u velikom gradu.

 

 

Dalibor Ševaljević aka DJ Chevalier