vatre

Manica

Piše: Mašo Čekić

Neki običaji starih Slovena održali su se do danas i to kao sastavni dio hrišćanskih praznika. Stara vjerovanja narod je vješto utkao u svetkovine posvećene novim svecima, a crkva ih je prihvatila, pa su mnogi postali dio liturgijskog slavlja.
U narodu posebno omiljen bio je praznik posvećen Svetom Ivanu – Jovanu Krstitelju, koji uz Djevicu Mariju ima najviše posvećenih praznika tokom godine.

Naročito omiljen je praznik rođenja Ivanovog koji se, prema Gregorijanskom kalendaru, proslavlja 24. juna.
Uoči tog praznika, nekada je cijela Boka Kotorska bila osvijetljena velikim vatrama, najčešće paljenim na uzvisinama – da se vide iz drugog sela !
I stari Sloveni su palili vatre u čast Peruna, boga groma, kiše i ratara. Bio je to praznik vatre i žara Sunca.
Vatrama se štitilo od zlih duhova, a i vještice se, uoči praznika, okupljaju i zlu misle – zaključeno je u vrijeme njihovog progona. Ako je vatra lijek i odbrana – palimo je i zaštitimo sebe, stoku i rodne njive.
I tako se paljenje vatri u nekim krajevima održalo do danas.
I voda je važna – bez nje nema života – pa je praznik Svetog Ivana dobio i brojne običaje vezane uz vodu, plodnost i obredno čišćenje.
Pa, Ivan je u rijeci krstio Isusa !
I dok su momci preskakali vatre, djevojke su bacale cvjetne vijence u vodu i prema načinu kako plutaju proricale budućnost. Gatale su na razne načine: od bacanja olova u vodu do sipanja bjelanca u bocu sa vodom. Tumačenje dobijenih oblika u olovu i vodi bio je grupni čin okupljenih drugarica, a pri tom je svaka imala svoje objašnjenje znakova.
prstenGatale su i potajno.
Poslije večere, uoči praznika, djevojka bi pokupila mrvice sa stola i spremala ispod svog kušina, a ujutru bi mrvice istresla ispred kuće, obavezno oko zasađenog cvijeća. Ostalo je još da čeka, po nekada i cijeli dan, da neko zazove muško ime.
E, baš to ime, koje je prvo čula na Ivandan, nosiće njen budući !
U Boki Kotorskoj još je jedan običaj vezan za mlade i ljubav, danas potpuno zaboravljen.
Manica !
Na Ivandan momci djevojkama vezuju konac oko prsta, manicu, kao znak da mu se djevojka dopada, a ona taj končani prsten ponosno nosi nekoliko dana – do Petrovdana. Tada momak skida konac, a djevojku daruje nekim manjim darom.
I baš je taj poklon bio motiv da manicu obožavaju djeca koja su tjerala starije da im vezuju končiće. Tako se običaj prenosio i trajao.
A onda su došli neki drugi klinci, nezainteresovani za končiće u raznim bojama, a manica se zadržala još samo u sjećanju. Nijesu je ni wikipedisti zabilježili !