aa

Male i jednostavne stvari- Zijahove međuigre

Svakodnevne i beskrajno ponavljajuće međuigre, koje nam ispunjavaju vrijeme do smijeha i bola, popunjavajući prostor između tzv. krupnih stvari, tema su “Međuigri 0-24”, monodrame Zijaha Sokolovića. Dramske “igrarije” bosanskohercegovačkog umjetnika, koji je odavno prevazišao granice ovog podneblja vraški su nasmijale, a često i natjerale publiku Centra za kulturu da zaćuti, prepoznajući sopstvene situacije.

Sam umjetnik, koji je karijeru počeo kao glumac, a proširio je na polje pisanja i režiranja, što obično objedinjuje, pa i ovdje, o igranju u Tivtu kaže: ”Ja sam kao glumac uvijek zadovoljan zato što nekako čovjek živi od toga da igra predstave i živi to u svojoj prolaznosti, pa pokušavam da se skoncentrišem više na sebe, a manje na gledaoce, zato što se ipak teatar događa u glavama gledalaca, a to je izvan mene. Moje je samo da napravim tu vrstu asocijacija, ili tog pokreta u praznom prostoru. Publika je svakako reagovala odlično.
-Da li se na nekim mjestima zadržavate duže, ili kraće, zavisno od reakcija gledalaca?
-Ja nisam kabaretista, a ovo je kabare. Kao glumac i kao čovjek sam išao u neke forme teatarske, koje mi nisu bliske, kako bih sebe istraživao, potražio i pronašao u tim nekim prostorima.
-“Cabares cabarei”, koji smo takođe gledali u Tivtu, na ljetnoj sceni, nastao je kao obračun sa krizom srednjih godina i sa kulturom starenja. A “Međuigre”?
-Ovaj drugi kabare je nastao prije 11 godina u Ljubljani, upravo iz te neke posledice “Cabaresa”, koji je bio toliko agledan, kao jedna mogućnost da u tom globalnom načinu života potražimo neke male i jednostavne stvari, koje i čine našu kulturu starosti, a da mi to ne primjećujemo zato što smo više inficirani vijestima, globalnim stvarima, a onda kao posledicu imamo i svoj lični globalizam u odnosu na taj nacionalni, populistički, ili kapitalistički, u kom živimo.

Dejv Alen je nešto slično ovome davno radio u nekoj drugoj formi, kao što je i Leni Brus…Ja sam uzeo tri priče, koje su više vezane za teatar i dramaturgiju, a manje za kabare. One u sebi imaju tri faze, koje pokušavam da razvijem. Jedan je pravac:Sad nije vrijeme, sad nije rijeme-sad je kasno. Drugi taj fenomen priča je :Ja sam normalan čovjek i treća: Osjećam se pozitivno, zato što sve ono što mi je dobro polako nestaje. Ja mislim da čovečanstvo tako živi danas pozitivno i da svoje objašnjenje za život u kojem živi krije iza riječi “super”. Mi za ta sva neka svoja stanja imamo riječ super. Kombinacijom tih pričica, pokušavam da ja vodim priču, a ne gledaoci. Ne pokušavam da oni vuku predstavu, nego da ja kao vladar iluzije pokušavam da ih navedem da oni razmišljaju kao ja. Ova forma kabarea i međuigri je vrlo neobična, zato što je statična. Velikih scenskih rekvizita nema, samo stolica i voda, kao nešto što čini čovjeka, jer 75 odsto njegove tjelesne težine spada na vodu.I asocijacije riječi.
Radostan sam kada uspijem preko tih asocijacija da uspostavim priču i onda vladam time koliko ja mogu i koliko me ispunjava, da bih došao u jedan grad kao što je Tivat, da bih imao to neko zadovoljstvo, neki mir, ne samo zbog toga što sam došao za honorar, nego da taj neki put do starosti ima nekog smisla.-

Od Sad nije vrijeme do Sad je kasno, rečenica koje su glumac i publika na kraju predstave rekli naiznjenično možda ipak ima još malo vremena za nas. Možda je to ta katarza do koje nas Zijah vodi.
Ovaj jednostavan, a velik čovjek, kako za njega kaže kolega Pero Kvrgić, iz Tivta je jutros otputovao u Zagreb. U svojim šarenim cipelama. I to je nešto drugačije.