Ljuban Popadić: Volim elegiju ali izbjegavam patos

U emisiji Radio Suncobran razgovarali smo sa istaknutim akademskim slikarom , Ljubanom Popadićem, o plimi stvaralačkih impulsa tokom aktuelnih vanrednih okolnosti, o uticaju globalnih promjena na njegovu ustreptalu likovnu poetiku i idejno i motivaciono uporište.

Koliko i kako su Vaša prepoznatljiva melanhonlija, patina, Vaš poetski realizam- vibrirali na ovaj višemjesečni uznemirujući kontekst ? Kako je Vašem umjetničkom biću sve ovo palo ?

Nije me ova situacija zatekla nespremna jer slikarski dan je upravo takav, jedno samovanje i rad u ateljeu gdje si sam sa svojim platnima, četkicama i bojama sa svojim mislima koje potom pretačeš u djelo. Navikao sam na samoću i izolaciju i to cjelodnevnu, s tim što mi je kao i svima nedostajala komunikacija sa ljudima, prijateljima. Ali uglavnom sam sve to lako podnio, čak sam i više radio. Jer dan je dug, kada ne biste radilii bilo bi vam dosadno, tako da mislim da sam bio dosta produktivan. Uradio sam puno slika pripremajući se za izložbu u Beogradu koja je zakazana za decembar.

Da li ova planetarna borba sa sićušnim a moćnim protivnikom možda redefinisala način sagledavanja mediteranskog i bokeljskog ambijenta po kojem je Vaš likovni rukopis inače prepoznat ?

Malo se produbio i proširio ali ipak ostajem dosljedan svom izrazu i načinu slikanja. To je realistički pristup , u smislu objektivnog prikazivanja predmeta, likova i pejzaža, ali koji nije suvoparan već poetski doživljen. Upravo kroz tu poetiku obrađujem sve teme i motive koje izaberem, a to su takođe i slike i uspomene po kojima i gosti , turisti iz prolaznici iz raznih krajeva svijeta pamte ove krajeve kada ih posjete. Ovo sunce, ove boje, ovu atmosferu.

Sjećam se situacije kada je jedna bogata Ruskinja gledala u moju sliku na kojoj je česma iz koje toči voda u jednu kantu. Česma je u hladovini a sunce probija i vide se sjenke od lišća na zidu na kome je česma. Gospođa je natjerala supruga da joj kupi to Sunce, kako je sama nazvala moju sliku, da bi Sunce i ponjela za Rusiju jer ga tamo malo ima.

Gledajući Vaše nove radove , čini nam se da ima manje one patine sa starih brodica, bokeljskih škura, vrata, robe na štriku, rđe na starim predmetima. Duhovne teme su češće , čini nam se.

Bilo ih je i ranije, ali u posljenjih godinu dana možda češće. Vezane su za sveštenike , mohnahe i duhovnost, ne za neku konkretnu vjeru, jer mene ne interesuje pripadnost nekom određenom vjerskom učenju . To su duhovnici koji su uvjek u mislima, molitvi i miru i oni su zaista posebni. Susretao sam ih kada sam bio na Svetoj Gori i u dosta drugih manastira i taj moj utisak sam pokušao da izrazim na platnu.

Međutim, na Vašim platnima se divite i ljepoti ženskog tijela .

Da, ono je oduvjek bilo inspirativno za umjetnike, pogotovo za vajare i slikare. Nakon akademskih dana kada smo svakodnevno imali analitičke studije ljudske figure i kada su to uglavnom bili aktovi, jedno vrijeme ih nisam radio. Sada sam ponovo počeo da ih slikam i crtam možda i zato što su nam modeli danas više dostupni.

Da li u primorskom, bokeljskom kontekstu nago žensko tijelo dobija dimenziju više, neku posebnu jačinu ?

Da, međutim ja sam samo u postojeći prekrasan prirodni ambijent ubacio novi elemenat ,nago žensko tijelo, i čini mi se da to dosta dobro uradim a vidim i da ih likovna publika voli i da ih i kupuje.

Da li ima manje one Vaše prepoznatljive elegije , tužne i sjetne priče o prolaznosti i prošlosti koje su bile dominantije uz onu naslikanu rđu na starim predmetima, brodovima kao i na drugim retro prikazima ?

Slikajući tzv. mrtvu prirodu, dakle nežive predmete koje postavljam na neku podlogu, pa i voće koje je takođe neživo od kada je ubrano, ja zapravo izražavam svoj stav o prolaznosti. Kao što bi pisac napisao svoj esej na ovu temu , ja eto slikajući mrtvu prirodu poručujem moje misli o tome.

Koliko tom doživljaju trajanja doprinosi Vaša paleta, ta divna plava boja, oker, zlatna, smeđa ? Kakvu energiju i moć one nose ?

One ne nose samo vizuelni, estetski značaj , nego i onaj psihološki . One su ogledalo autorovog trenutnog ili univerzalnog mentalnog i emotivnog stanja gdje on na nesvjesnom nivou bira određene boje i nijanse. Pa tako vam je, na primjer, i u odjevanju koje takođe oslikava psihičko stanje onoga ko nosi tu garderobu i taj izbor boja na sebi.

Ta Vaša topla paleta i Vaši prekrasni registri svijetla i tame nas podjećaju na rukopis čuvenih flamanskih umjetnika . Da li ste svjesni te bliskosti u izrazu ?

Ne znam baš, ali zaista sam uvjek volio da dugo posmatram njihove radove , analiziram ih i uživam u njima. Da pokušavam da proniknem u to kako su slikali ,  koje su boje koristili, koje medijume, koja boja sa kojom ide da bi se postigao određeni efekat. Mnoge boje su, na primjer, dobijale svoje nazive po imenima slikara koji su ih često koristili. Da pomenemo Rubensa, Van Dajk, Vermera, sve te divne umjetnike.

Boje Vašeg poetskog realizma daju neki poseban mir, svevremenost i tolinu koji su oaza za dušu. Kao i onaj Vaš sklad između stvarnosti i metafizike .

Pa eto. Kakav sam ja , takve su mi slike. Kakve su mi misli, takve su mi boje. U stvari kako se slikar razvija i sazrijeva , tako mu i misli i rad budu dublji i zreliji i taj metafizički dio se sve više prepoznaje, htio on to ili ne, jer to je takav proces.
Ja nisam ekspresionista koji će bujicu emocija izbaciti iz sebe moćnim jakim bojama i kontrastima. Meni se više sviđaju miniji tonovi, ljepši sklad i paleta koja se bira nesvjesno. Međutim ja nisam umjetnik koji je stalno u patosu , ali volim da utkam notu elegije, te tihe tuge za prolaznošću vremena i druga fina osjećanja. Oni koji to prepoznaju na mojim platnima, to isto i osjećaju i zato ima se i dopada moj rad.

Kako ste zadovoljni TV emisijom “Magla” repriziranom ove godine koju je RTS zabilježio o Vašem stvaralaštvu ? Jedan neobičan video esej sa poezijom koju je govorio Nebojša Dugalić .

Veoma sam zadovoljan tom emisijom koja se može se pogledati i na You Tube-u . Ekipa iz Beograda je bila ovdje jednog kišnog novembra gdje smo između kapi radili kadrove, ali je baš to dalo dobru atmosferu. U emisiji su statirali i glumili moja djeca i bratanica. Lijepa emisija o slikarstvu sa dobrom poezijom je uradio Vesko Buturić, izuzetan režiser iz ovih naših krajeva a takođe sve pohvale i za kamermana, Veska Vasovića.

Želimo Vam puno uspjeha na planiranoj izložbi u Beogradu gdje ćete biti dobar reprezent crnogorskog i tivatskog likovnog stvaralaštva.

Prošlo je desetak godina kako nisam izlagao u glavnom gradu Srbije i radujem se tome . Eto, tamo u jednom velikom gradu vas zovu da izlažete i priznaju vaš kvalitet i rad, a ovdje u mom gradu kao da sam izgnan iz ateljea u Ljetnikovcu Buća jer je gradska vlast, meni i Macanovići koji smo godinama tu stvarali , zaboravila da obezbjedi  neki obećani prostor. Tako izgleda da smo nas dvojica ovdje nedovoljno prepoznati po kvalitetu koji mnogi drugi širom zemlje i regiona, uvažavaju.  Tih  mojih nekoliko decenija unapređivanja likovne kulture grada , držnja likovne škole, dovođenja uvaženih umjetnika u Tivat, izlaganja u gradskoj galeriji kao da su bili nedovoljni razlog da se dozvoli ostanak i rad u ateljeu u kompleksu Buća Luković. Ovdje izgleda nikome ne trebam, pa ni oni meni ne trebaju . Kad vas neko neće , onda se ne treba ni naturati.