Lazar Đurđević : Ovo je emotivni rolerkoster gdje su djeca, roditelji roditeljima

Ovo je jedna zapostavljena a vrlo važna tema, obrađena na uzbudljiv i zanimljiv način. Riječ je o razvodima , porodici, o tome kako sve to utiče na djecu, a mi smo se potrudili da je obradimo na način koji je neuobičajan i nimalo nije dosadan. Htjeli smo da je napravimo kao jedan emotivni rolerkoster, da nas vodi od tužnih do šaljivih scena, a u tome nam je puno pomogao naš režiser i profesor, Branko Ilić, rekao je za naš Radio mladi glumac, Lazar Đurđević, nakon sinoćnjeg izvođenja predstave“Pola pola“ u Tivtu.

Glumačka ekipa je razigrano, uvjerljivo i direktno, istovremeno grubo i nježno, ispričala priču o problemu razvoda roditelja iz ugla djece i načina na koji ga oni doživljavaju, o posljedicama koje ostavlja na njih. Priča, međutim, podstiče i na hrabrost, odgovornost za svoje postupke, za prihvatanje sebe, za razlikovanje od drugih, najprije od svojih roditelja.

,,Pola pola“ je ispitna predstava studenata završne godine glume, u klasi vanrednog profesora Branka Ilića, rađena u koprodukciji Gradskog pozorišta Podgorica i Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja. U predstavi, koju je Ilić režirao po tekstu Milene Bogavac, igraju: Mirjana Spaić, Lazar Đurđević, Danica Rajković, Marko Rajković, Lara Dragović, Pavle Bogojević i Stefan Vuković. Muziku benda “Elemental” odabrao je Ilić, a za scenografiju je bila zadužena Smiljka Šeparović Radonjić.

Tekst je zasnovan na istraživanju fenomena razvoda braka ovog podneblja i temelji se na sociološkim i psihološkim studijama, statističkim podacima, kao i na nekoliko istinitih priča.

Imali smo svi mi slične teme kroz naš razvoj i odrastanje, mogli smo sve ovo da razumijemo i onda smo krenuli da radimo ozbiljno, ali ipak igrajući se i zabavljajući se, a to je pravi recept za uspjeh neke predstave. Kad smo u pripremi istraživali temu razvoda, nismo očekivali da je to tako čest problem u našem društvu i da je statistika toliko poražavajuća. Kod nas je ovo i vrsta tabu teme.

Nijedno dijete se ne nosi dobro sa ovim problemom, nekad izlaz nalazi u mašti i fikciji a rijeđe ide na prava vrata. Njihova mašta ih možda povede nekada gdje ne treba, u neke pogrešne smjerove, što bi klinci rekli tripove, ali neko pak uspje da se izbori sa tim, da bude odlučan i razuman. Takvi su i karakteri koje smo gradili. To nisu obična djeca nego odrasli, ako ne i više od odraslih. Predstava je i režirana tako da zapravo djeca budu odrasli ljudi i oni su taj glas razuma. Djeca su ovdje zapravo- roditelji roditelja, kaže Lazar .

„Publika je ovdje bila večeras oduševljena a mi Tivat obožavamo jer ovdje smo počinjali i evo nas sada kad završavamo osnovne studije. Predstavu smo do sada igrali četri puta u Podgorici, večeras smo u vašem gradu, sutra u Baru, i nadam se da će ovaj komad imati dug život.“