Lakičevići: Opstajemo i trajemo jer smo složna porodica

Na Bjelilima, malom ribarskom i turističkom mjestu sa kamenim kućama i konobama, koje su nekada služile za čuvanje vina, ribarskih mreža, opreme za barke, poljoprivredne alatke…, danas su atraktivni turistički objekti koji privlače goste sa različitih strana. Među njima je i konoba/ restoran, koja radi u sklopu „Porto Bjelila“ u vlasništvu porodice Lakičević koji dočekuju goste sa različitih strana i koji se, kako rekoše supružnici, Ana Marija i Davor Lakičević, iz godine u godinu vraćaju na Bjelila.

To obavezuje i zato je težnja porodice Lakičević da se gost osjeća kao doma pa  insistiraju na kvalitetu.

„Porto Bjelila je naziv porodičnog posla koji traje, a temelji se na brojnosti familije, što se pokazalo kao dobar parametar da bi opstali u ovako teškom poslu. Porodica broji 25 članova i svi odlično funkcionišemo kao jedna zajednica. Nadležnosti su podjeljene. Međutim što se tiče prihoda to je sve na jednom mjestu i raspoređuje se za život i na investicona ulaganja“, objašnjavaju Ana Marija i Davor i naglašavaju da je u pitanju više vezanih djelatnosti u lancu.

U pitanju su poslovi uglavnom vezani za more – prevoz turista, čarter izleti, ribolov na moru najvećim dijelom što je i iniciralo otvaranje restorana.

„Gosti uvijek mogu da dobiju svježu ribu koja je izvađena iz našeg mora, nije iz uvoza niti je uzgajana u kavezima. Ponosan sam što se nikad na našem stolu ne nalazi tovljena riba, već je sve direktno iz mora, što gosti posebno cijene i znaju, ali zavisi i od dubine džepa. Ipak za mene je i najnekvalitetnija riba izvađena iz našeg mora bolja nego bilo koja uvezena ili uzgajana na uzgajalištima“, ističe Davor.

Lakičevići garantuju da je sve domaće i prirodno pa su, sa željom da gost, uz plodove mora, dobije i organsko povrće, od ove godine krenuli u proizvodnju poljoprivrednih proizvoda. I zbog toga su gosti restorana još zadovoljniji jer mogu uz svježu ribu da dobiju domaće povrće iz njihove bašte.

U posao i u porodicu se veoma dobro uklopila i Davorova supruga Ana Marija. “Kao da mi je brojnost porodice nedostajala cijeli život, veoma dobro sam se uklopila sa svima, posebno sa Davorom sestrom i majkom koja mi je kao druga majka“.

Mnogo se radi i tokom sezone, ali i tokom godine. „Mi smo kao kafa, ali ne 3 u 1, nego 4 u 1, apartmanski smještaj, brod i izleti, restoran i ribanje. Gostima, ako to žele, organizujemo izlet brodom, kao i da sa nama idu na ribanje da bi se uvjerili kako izgleda izlovljavanje ribe. To je poseban doživlaj pa im je zbog toga i ukus ribe u restoranu još bolji“, objašnjava Ana Marija koja je zadužena za restoran, vodi finansije, brine za nabavku, ali u pomoć kad je to neophodno priskoču svi, kao što se sve radi zajedno.

„Osnova našeg posla i svega što sada imamo je jedan veliki trud i zalaganje svekrve i svekra,  Mihaila i Radojke Lakičević. Da nije bilo njih koji su postavili temelj i osnovu za sve ne bi mogli ovako da uspijemo“, kazala je Ana Marija.

Za nju je dolazak na Bjelila i ulazak u posao bilo veliki izazov. Završila je fakultet za turizam i hotelijerstvo i dugo godina radila u agenciji Sip travel i od, kako ističe, Julije Vujović dosta naučila.

„To mi je mnogo pomoglo i nakon rada u agenciji, odmah sam otvorila restoran i u taj posao sam ušla sa puno entuzijazma iako nisam ništa znala ni o restoranu ni o kulinarstvu. Ipak za ove tri godine, koliko restoran radi, dosta toga sam naučila i smatram da smo veoma uspješni. Iako zbog trenutne situacije sezona nije ni približna prošlim mi smo ipak zadovoljni. Promet je manji u odnosu na prošlu godinu za 80 odsto, ali zadovoljni smo jer se radi i nešto se dešava. Možemo da isplatimo plate radnicima i nismo u minusu, nikome nismo dali otkaz jer su to stalni radnici koji su godinama kod nas. Oni sa nama idu na ribanje i funkcionišemo kao jedna porodica“, naglasila je Ana.

Ana voli da riba sa suprugom, priča nam da idu zajedno na vrše i na mreže, a nekad i na parangale ali samo kad je zalivu, a na otvoreno more ne jer se ostaje duže. Ribolov kroz zaliv je interesantan i njoj i sinu Mihailu, koji ima 4 godine i već vozi motornu barku, pomalo i riba, a sa tatom ide na vrše i mreže. Jednom su, ispričao nam je, ulovili čudo ribe.

I Davor je, kaže, od malih nogu krenuo u ovaj posao, kao i njegova braća i sestra. „Ribalo se na mnogo teži i primitivniji način nego što se danas radi, danas su brodovi mnogo savrmeniji i luksuzniji. Naši roditelji su to radili sa manjim barkama i imali su mnogo teže uslove. Ljeti i ne toliko ali zimi tokom nevremena i hladnoće oni su provodili u manjim čamcima, i ja sam jedan dio vreman provodio sa njima. Međutim, danas su znatno bolji uslovi, na lakši način se dolazi do ribe, iako se ranije dolazilo brže bez obzira što su uslovi bili teži, ribe je ranije bilo mnogo više nego danas“.

Ove godine zbog epidemije korona virusa primjetno je da je more čistije, smanjen je pomosrki saobraćaj, nema kruzera pa ima i malo više ribe.

„Mi ipak lovimo uvijek isto jer imamo potrebu za većim količinama zbor restorana“, a Davoru su, kaže, najdraži oni ulovi sa sinom Mihailom. I srećan je kada kod njega vidi interesovanje za porodični posao. „Ovo što danas imamo, uz stalno napredovanje stvarale su generacije. Sve što imamo došlo je iz mora i od mora“, ponosno ističu Lakićević koji u svojoj ponudi imaju izlete brodom za turiste, posebno mjesto za treninge sportista i još mnogo, mnogo toga, što treba vidjeti i probati.

Tako su ove godine, u cilju što kvalitetnije ponude, napravili i bućarski teren. Nsmjera je bila da kod gostiju probude interesovanje za taj karakteristični sport za Boku, ali i da im boravak učine što zanimljivijim. „Kad odlaze kažu kako jedva čekaju da se vrate i da ne žele da nas mijenjaju“, rekao je Davor navodeći da imaju tridesetak apartmana sa stalnim gostima. Ove godine ih je znatno manje, otkazano je oko 100 rezervacija, ali raduje to da su svi oni najavili dolazak sledeće sezone.

Njihov posao podrazumijeva i velika ulaganja u nabavku ribolovnog alata, uređenje apartmana za izdavanje, nove brodove jer svake godine obnavljaju i flotu. To su jako velika, ali neophodna ulaganja kako bi opstali u poslu, i, kako ističu, to ih drži u poslu. Zato i traju toliko godina. „Trajemo samo zahvaljujući našem radu i opstajemo sami vezani jedni za druge bez bilo kakve ili čije pomoći“.

FOTO:  iz porodičnog arhiva

This slideshow requires JavaScript.