Krpljenje paučine

Iz štampe je izašla nova knjiga našeg ljetnjeg sugrađanina Dušana Miklje „Životi za iznajmljivanje“.

 

Novi sjajni roman Dušana Miklje sa interesantnim naslovom „Životi za iznajmljivanje“ više je od autobiografskog kazivanja. Ovo je sinonim za stradanje svih nevinih koji su, pod lažnim optužbama, hapšeni i mučeni, još od španske inkvizicije, grčkih ostrva, vojne hunte , Golog otoka, do dnašnjih logora. Mikljin otac, za vrijeme Infombiroa, je uhapšen pod optužbom da je izmišljao i rasprostirao lažne vijesti koje “remete mir i spokojstvo građana”. Čitaj, nije cinkario studenta koji je prebjegao preko granice. „Potkazivači su u celom svetu zaštićena vrsta“ ironično podsjeća autor, ne skrivajući ponos što njegov otac nije bio takav. Doušništvo je tada (a kad nije?) svrstavano u građanske vrline. I obrnuto, uzdržavanje od potkazivanja bio je najveći grijeh. Ali, ako nećete da budete cinkaroš, bićete mučenik. I u pravu je “apostol beznađa” Varlam Šalamov „Nekažnjeni obračun sa milionima ljudi uspeo je upravo zato što su ti ljudi bili nevini. Bili su mučenici a ne heroji“. On to zna najbolje, jer je godinama čamio u Staljinovim zatvorima. Princip je isti, osuđen je jer je širio „antisovjetsku propagandu“. I on je, kao Mikljin otac,  „uznemiravao građane“ . Nakon toliko godina provedenih u logoru zapisao je “ Od smrti ima i gorih stvari“. Početak je isti. Dođu ljudi u kožnim kaputima i odvedu te.Toliko puta ponovljena slika. Na Golom otoku odvijalo se tzv. „prevaspitavanje“. Kakav grozan eufemizam za mučenje, iživljavanje, prebijanje. Isljednici kao da su čuli Zahraia koji je bio zatvoren u Teheranu „Samo živ čovek može da se preobrati. Jedino se leševi beznadežno drže svojih uverenja“

Autor čak tvrdi da je Goli Otok bio gori od Staljinovih i Hitlerovih logora. Jer su zatvorenici svakog trena morali da dokazuju da su „prevaspitani“. Šta su mučenici tamo preživjeli samo oni to znaju. O tome ni naknadno nisu htjeli pričati. Ne zato što ih je bilo strah, već zbog sramote. Sjećam se, moj otac se dosta družio sa jednim rođakom koji je bio na Golom otoku. O svemu su pričali sem o tome. Na tatino insistiranje rođak mu je muklo odgovorio: „Bolje je da ne znaš“. Nije htio da mu kvari iluziju „pravednog “ socijalističkog jugoslovenskog društva. Čuvao ga je. Kao što je Dušanov otac čuvao svoju porodicu, i svoje rođake i prijatelje. A imao je šta da kaže. O svom hrabrom držanju. O tome da nije htio da cinkari. O tome da je i u logoru bio dostojanstven. O tome da je nakon iscrpljujućeg, mučnog dana u kamenolomu, onako prašnjav, krenuo ka moru da se malo opere. Na povik stražara „Stoj, pucaću“, mirno je odgovorio „Pucaj“ i odmjerenim koracima nastavio ka moru.  Nisu pucali. Ne zato što im je bilo žao ljudskog života, već zato što je su shvatili da mu je zaista svejedno hoće li biti živ ili mrtav.

Vjekovi prolaze, ali neke stvari se ne mijenaju. I nakon što su rimski vojnici zabili čavle u Isusove ruke i noge, ništa se promjenilo. Čovječanstvo je i dalje ravnodušno prema stradanju nevinih. Autor se, s gorčinom pita: “Kome su još nevine žrtve krive?” Ne samo žrtve, nego i njihove porodice. Nadzor nad Golootočanima nastavlja se i dalje, prenosi se na njihove potomke. I vječno će trajati.

Dok sa tugom čtam ove stranice, pitam se kako je malom Dušanu bilo bez oca. Mogao je samo da zamišlja njegov lik. A nije smio da bude tužan. I to je bilo opasno. Morao se pretvarati da mu je najveća briga bila probušena fudbalska lopta. A kad se osami, maštao je o ocu. I bolni zaključak; “Ko nije morao to da čini nikada neće razumeti kako je velika – bolje reći nepremostiva – razlika između stvarnosti i mašte”. Dok mu je otac bio u njemačkom zarobljeništvu komšije su im pomagale. Sad kad je na Golom Otoku ne smiju. Krišom su to činili dr Spasić I vozači Mile i Ljuba, koje je Miklja stariji, kao direktor, poštovao i cijenio. O malom Dušanu, sinu logoraša, više nisu pisale Pionirske novine kao najboljem đaku. Ali, fudbalsku slavu među klincima nisu mu mogli oduzeti. Djeca poštuju one koji dobro pikaju loptu. Licjemerje i kukavičluk stižu sa godinama.

Autor, s pravom zaključuje kako se svi pretvaraju. „Vješto se prilagođavaju sredini I običajima”, kako glasi definicija mimikrije. Stavljaju se maske da bi se prikrilo pravo lice. U nedemokratiji to moraju raditi I građani. Da ne privuku pažnju. I otuda sličnost , ako ne I istovjetnost, partije I crkve. Koristili su iste metode. Partija je učila od crkve (gle paradoksa) da je “za održavanje I negovanje vere važnija kolektivna usmerenost nego pojedinačno uverenje”. Uz ovu lucidnu opasku, Miklja otvara i još jedno pitanje koje vijekovima lebdi nad nama: Zašto su Avram i Jov, istinski vjernici, prihvatali bez otpora nemilosrdne naloge? Zašto se nisu pobunili? Čini se da i Biblija ne daje prvai odgovor. Zašto bi Svevišnji iskušavao svoje miljenike Avrama I Jova. Zar Avram treba da žrtvuje svog sina, a Jov svoju porodicu da bi Bog, bio zadovoljan? I zašto Bog ćuti na njihove patnje. Da li je biblijska priča o Jovu upečatljiv primjer sudske greške, kako duhovito zaključuje autor? I da li vjernici stradalnici, dvostruko pate? Iznevjerili su  ih i ljudi i Bog. Odjednom, se priča o stradanju jednog Golotočana pretvara u univerzalna, kosmička pitanja, koja muče sve nas . Ponajviše teologe koji nemaju adekvatnog odgovora. A i kako bi imali: Stradanje, muka i patnja, ne mogu se objasniti. Pred mučenicima i vjera ćuti.

Neki ljudi spas traže u alkoholu. Da bar za trenutak zaborave. I Dušanov otac je počeo da se opija. Gorostasna ličnost osipala se kao zapušteni, stari spomenik. Sve patnje je izdržao, ali kad su mu sina uhapsili, počeo je da popušta. Međutim, kad mu se rodio unuk, zavjetovao se da neće više okusiti ni kap alkohola. I nije, do kraja života.

U uređenom pravnom poretku svako odgovara za svoje postupke. I kad izdrži kaznu, bez obzira da li je zaista kriv ili nevin, odslužio je svoje.  Informbirovcima su kazne plaćali I članovi porodice. Jer ih se nisu odrekli. I šta vrijedi što su mnogo godina kasnije rehabilitovani. Pravosnažni papir Višeg suda ne može da nadoknadi “pustoš ispražnjenih ljuštura”. I koja je novčana nadoknada za nevinog koji je godinama služio zatvorsku kaznu? Kako vratiti vrijeme i njima i njihovim porodicama. Rehabilitacija!? Ružna je i riječ, a kamoli ono prije nje. “Kako uspostaviti prava mrtvom čoveku?”, “šta ćemo sa preostalim vremenom osakaćenih života”? kao vapaj odzvanjaju Mikljina retorička pitanja. Kao maljem nas udaraju. Da razmislimo prije nešto slično uradimo drugom čovjeku. Zbog ideologije, vjere, bilo čega. Ovom knjigom Dušan je po drugi put rehabilitovao oca. I na neki način, osvetio se neljudima, koji su se o njega ogriješili. Jer moć nestaje, a knjiga ostaje.

Od pamtivijeka čovjek je zaštićeniji u grupi. Krdo brani svakog člana. Ali, traži poslušnost. Jednoumlje. Nema različitosti u djelovanju. Vojska je to koja traži uniformnost i u postupcima i u razmišljanjima. Dušan nije htio da bude dio stada. Htio je da se osveti za oca. Kome drugo no „najvećem sinu naroda i narodnosti“. I našao je način. Prilikom dočeka Tita na prepunim beogradskim ulicama, u masi je bio i sin Informibirovca. I pogled pun mržnje uputio je prema predsjedniku koji je prolazio kolima, pozdravljen od egzaltiranih građana. Dušan tvrdi da su im se u trenutku pogledi sreli, i da je Tito vidio mržnju u očima mališana. Velika pobjeda u naplati zaostalih dugova. Za zvijersko prebijanje oca, za rad u kamenolomu, za sve muke koje je trpio.

Roman „Životi za iznajmljivanje“ je i priča o pretvaranju, i različitim ulogama koje igramo, jer „cio svijet je pozornica, i svi ljudi i žene samo glumci“ kako nam poručuje Šekspir. Pretvaraju se i građani, i logoraši, i zatvorski čuvari. Svi nose maske i mijenjaju ih po potrebi. Ali, pretvara se i predsjednik. I igra različite uloge. Od generalnog sekretara Komunističke partije, vođe proletera, do bonvivana sa manirima iz Bečkog dvora. Igrao ih je manje više uspješno. Ali, ovo nije priča o njemu, već o nama. I našoj ulozi crva.  Uvijamo se i puzimo, da bismo se dodvorili. Predradniku, šefu, predsjedniku, vođi… Bilo kome iznad nas. Sindrom krda vazda prisutan. Gen za preživljavanjem.

Svi mi iznajmljujemo živote, za državu, partiju, naciju, vjeru, ideologiju (dodaj po slobodnom izboru). Samo mali broj naslućuje da nema svoj život. Da njihovo postojanje ima jedino upotrebnu vrijednost. Autor je napisao priču o svom ocu. Subjektivan je. A zašto ne bi bio? Njegov otac je bio gromada od čovjeka. Principijelan, hrabar, dostojanstven, skroman, pravedan, nepotkupljiv. Takvi štrče. U svim sistemima. Jer pokazuju da se može i tako živjeti. Oni su uznemirujuće ogledalo. Uglavnom, takvi ljudi su stradalnici. Ali, da nije njih ne bi ni bilo napretka. Čovječanstvo bi se udavilo u blatu poltronstva i licjemerja. Živjeli bismo kao crvi.

Ovaj roman mogao je i da se zove „Krpljenje paučine“. Autor je bukvalno to radio, istražujući malobrojnu dokumentaciju o svom ocu. Ipak, je uspio. Ispisao je divne rijetke i ocu, i o majci, i o porodici, i o plemenitosti, i o razumjevanju, i o pomaganju.. Ali, žiivot nije samo to. Život je i potkazivanje, mučenje, iživljavanje, poltronstvo, izdaja. Ljudi su čudna sorta. Neobjašnjiva. I nije nam za to kriv  Đavo. Sami biramo svoj put. Miklja stariji ga je odabrao. Težak, ali na ponos porodice.Ali ja ovi knjigu nisam čitao kao priču o Dušanovom ocu. Ovo je priča o nama. Kakvi smo a kakvi bsmoi mogli biti, mi ljudi .“slični Bogu po shvatanjima, anđelima po postupcima“.

Svi mi krpimo paučinu. Neki to rade dostojanstveno!

 

Dragan Popadić

ReplyForward