I CUKAR JE PULITIKA
Piše: Mašo Miško Čekić
U ulici mog djetinjstva djeca su imala najljepše, jedinstvene i nikada zaključavane vrtove za igru. Kotorski bedemi, Marovina i padine Pestingrada od Škurde do Svetog Stasija, Špiljasrke kanice, Banj i svaka baština i avlija od Gornje Tabačine do Zlatnih njiva. Sve je bilo naše, pa i onda kada su dvije sestre, najstarije Tabačanke, vikale sa tarace:
‘’ Ala, ala, mularija, od vas se počinut ne može ‘’- uz salvu drugih poruka na italijanskom .
Mi bi se samo zaklonili iza zida i nakon par minuta nastavljali sa grajom, što god da smo radili. Nikada iz inata. Graja je bila dio nas i ništa više. U našim vrtovima za igru nama nije bilo nepoznanica. Ni zabrana. Znali smo svaki kamen, draču, među, ogradu, prečicu, bunar i posebno – svaku voćku. Nije ih bilo previše. Nijesmo baš kidisali na stabla blizu kuća, ali ona podalje, bila su naša. Plodovi šipaka, ljutih i slatkih svejedno, pa košćele, armelinke, đanje i smokve često su završavali u našim špagima. U tim našim vrtovima bilo je malo kuća, ograda, puteva, pasa i drugih prepreka, pa smo uživali kako smo htjeli.
05 октобра, 2016