Kapetan Marijan Brajac: Boka je najljepša kad se gleda s mora

Piše Marijana Mišić Škanata

Uz pjesmu “Život je more“ započinjemo razgovor sa kapetanom duge plovidbe Marijanom Brajcem – Marom, koji je ovih dana objavio svoju drugu knjigu, “Moje trajno pijanstvo”. Brajac je rodom iz Dubrovnika, a već pedeset godina živi u Herceg Novom, odnosno u Bijeloj.

Možemo li reći da se sasvim očekivano vaše obije knjige bave morem i životom na njemu? Prva je nastala na osnovu brodskog dnevnika.

“Prije svega da rečem, to nisu memoari, nije autobiografija. Sve moje priče, do jedne, međutim, počivaju na istinitim događajima i vezane su za more. Pričali su mi da sam ja kao dijete već imao predispoziciju da dođem ovdje, a bio sam jako lijen da progovorim. Kad sam počeo progovarat u Dubrovniku, gdje sam živeo bio je jako lijep pogled na cijeli grad i akvatorijum stare luke. Kad bih gledao kruzere, koji su i tada dolazili, navodno sam govorio “Deko bude petan boda”, pa sam tako i nazvao prvu knjigu. Trebalo je da stavim u zagrade “Dečko bude kapetan broda”, da ne bi dolazilo do zabune što je taj „deko“.

I jedna i druga knjiga u osnovi su iste. Odlučio sam se radi korolita priče, da bih to sve zajedno približio ljudima, da pišem preskriptivno, bez obzira gde se radnja nalazi, pišem kako se uživo govori dijalektom. Obije knjige su zbirke priča.”

Fascinacija morem i brodovima kod kapetana Brajca žive i šest godina nakon odlaska u penziju. Po kvalifikaciji je lučki pilot, pa i dalje radi kao član firme “Boka pilot”.

Koliko vam je teško bez duge plovidbe?

“Teško mi je bez okeana, počeo sam ploviti 1962, sa petnaest godina, tako da sam ovako, ili onako, putem navigacije, ili putem pilotaže, čak i putem pisanja vezan za more punih 58 godina.

Što se tiče same plovidbe, tu su uvijek aktuelne neke međunarodne igre, vezane za finansijske interese, pa je bio postavljen i taj tzv age limit. Sada su se stvari izmijenile, što će biti dalje, vidjećemo. Ako bude kao nekad kad sam ja počinjao, da je moj najstariji zapovjednik imao 84 godine, možda ću se i vratiti, ne znam…Ja sam, ono, kao Japanac, penzija se može primat, ali uvijek treba nešto radit što se čovjeku sviđa, na fonu one Aristotelopve izreke da kad čovjek radi nešto što mu se dopada, kad je rad zadovoljstvo, da onda i savršenstvo cvjeta.”

Kada se otkrili u sebi poriv za pisanjem? Je li to od djetinjstva, kao ljubav prema moru?

“Još u osnovnoj školi, pošto mi se nikad nije dalo trčat za loptom. Nogomet mi nije bio zanimljiv, to me nije privlačilo. Tražio sam nešto za provuć se, a to su bile te literarne sekcije, gdje sam vazda bio dobar, u Nautici isto tako, koju sam završio u Dubrovniku, Višu sam završio u Kotoru. Kasnije, kada je dolazilo do pisanja onih službenih izvještaja, zavisno od toga kome se pisalo, recimo agenciji za ukrcaj pomoraca, s obzirom da su to bili ljudi koje sam poznavao i s kojima sam bio blizak, nastojao sam da izbjegnem suhoparni kancelarijski ton, pa su mi počeli govoriti – Pa, Maro, stani, oćeš li ti ove izvještaje pretočit u neku priču?

Onda sam dugo bilježio, zapisivao i sad je baš prava prilika da istaknem, ljudi su mi počeli sugerirati da to objavim.

Želio sam da to prvo pogleda neko od struke i imao sam sreću da naiđem na jednu izuzetnu osobu, profesoricu Bebu Žižić iz Splita, koja mi je dosta pomogla i savjetima i bila mi je lektor.”

Niste imali posebne promocije, ali putem društvenih mreža, vaša prva knjiga izazvala je veliko interesovanje čitalaca:

“Na društvenim mrežama sam prisutan i objavljujem priče, vidim da ljudi to zaista prate. Bez ikakve lažne hvale, mogu da rečem da osim Japana, Koreje i Kine, knjiga je našla svoje mjesto, bez pretjerivanja, po cijelome svijetu…Druga je tek ovog mjeseca, prije neki dan, izašla iz štampe. Sam naslov “Moje trajno pijanstvo” odnosi se baš na tu prirodu posla. Bez obzira na godine, mene ta ljubav prema moru, prema navigaciji i brodu još uvijek drži.

Što je potrebno da bi neko ne samo postao, nego opstao kao pomorac?

To je nešto što ne može da radi svak, bilo da su u pitanju psihofizički uvjeti, bilo da je u pitanju mudrost prilagodbe, jer, za razliku od kopna, brod je mikrouniverzum i mora da funkcioniše savršeno. Različitosti se moraju prihvatit i ne samo prihvatit, nego to vremenom čak postane i zadovoljstvo. Otkrivamo jedni druge, tako se nadopunjujemo. I pošto to stvarno traje, recimo da je to stvarno jedna vrsta opijenosti, tako sam odlučio i da takav naslov dam knjizi. Pomorci su stvarno ljudi na svoj način, jer raditi tu vrstu posla sa uživanjem jeste kao neka vrsta devijacije. Stvari su se danas dosta Iizmijenile, ona stara romantika  se izgubila, ono zadovoljstvo nakon par dana plovidbe, odredit na onoj širini polovice kugle gdje ste pomoću par zvijezda, to je ono što zaslužuje pažnju ”

Obišli ste sve kontinente, ima li nešto što niste?

“Jesam, sve kontinente, nažalost nisam prošao Magelanov tjesnac, a nisam bio na Islandu i na Grenlandu. Sibirske luke nisam prolazio, ali mogu da kažem da sam praktično cijeli svijet obišao”.

Poznato je da vas je najviše fascinirala Azija, a to je ogromno prostransto. Što vas je najviše tamo osvojilo?

“Azija najviše. U samome početku, mislim ja nisam imao nikakav kulturološki šok, poput nekih drugih, meni je sve bilo zanimljivo. Da počnem da jedem štapićima, pa onda da znam koja se ruka upotrebljava za jelo, a koja ne, ja sam sve to prihvatao kao svojevrsno bogatstvo i nešto što se pamti. Znate li šta me je tamo osvojilo – sloga među ljudima. Izričito drže i poštuju ono svoje, ali uvažavaju i druge. Suživot, kohabitacija, mudrost življenja, da svako ima svoje mjesto pod kapom nebeskom, da niko nikome ne smeta. To ni u Aziji samoj ne znači da se puca od ljubavi, ali to je mudrost jednoga stabilnoga, mirnoga života i to je ono što me je najviše osvojilo.”

U Boki ste već preko pedeset godina. Što vas je dovelo ovdje iz Dubrovnika?

“Došao sam u Herceg Novi kao mlad čovjek. Bile su pragmatične stvari u pitanju, naći mogućnost za kupit komad zemlje, izgraditi kuću- Život u soliteru me nikad nije privlačio, tako, što jedno, što drugo, došao sam i ostao da živim u Bijeloj. Imam ženu, dvije ćerke i tri unuka…

Što najviše volite u Boki?

“Napisao sam u jednoj svojoj priči da je Boka  mini univerzum, koji funkcionira odvojeno od ovoga drugoga i zabetoniran je u vremenu. Boku treba znat gledati. Najljepša je kad se vidi s mora. I to trajanje, stari onaj život, mislim da je bio daleko bolji i da su ljudi bili daleko tolerantniji i živjelo se mirnije, bez napetosti. To je ta Boka, koju ja volim. Moja familija je inače jako raširena i nikada nismo gledali na to ko je odakle, nego samo ko je kakav čovjek. Nije to zahvaljujući meni, nego mome djedu, koji je bio takav. Još u doba stare Austrije, kada je završio u Kotor da služi vojsku, pa se tu oženio i vratio u svoju Kraljevicu …”

Zime su, kaže, najgore, ali za njih kapetan Maro uvijek ima neki novi projekat, odnosno materijal za novu knjigu. Poželjeli smo mu da mu knjige uskoro budu javno predstavljene publici, a da one nenapisane napiše. Dobro more, kapetane!