Kako se bos popeti na Kilimandžaro?

Članovi Avanturističkog kluba K4 i Kyokushinkai kluba Tivat, Dejan Milošević i Sveto Deković, i njihov prijatelj Dejan Vukšić iz Kotora, prije nepunih mjesec dana, uspješno su okončali ekspediciju  „Mission Barefoot Kilimanjaro 2020“. Oni su osvojili vrh Uhuru na nadmorskoj visini od 5.895 metara, a na  najviši vrh Kilimandžara, najviše planine na afričkom kontinentu, Dejan se popeo bos!

Dejan je zvanično prvi Evropljanin koji se bos popeo od podnožja do vrha Uhuru, a u tu avanturu krenuo je nakon niza podviga. Trčao je ultramaraton, preveslao je Jadran, osvojio je nekoliko planinskih vrhova, a uspio je i da obori svjetski rekord u broju čučnjeva.

Uspon na Kilimandžaro je bio još jedan psihofizički test?

Odavno sam imao veliku želju da se uputim u Afriku i osvojim Kilimandžaro, jednu od najljepših planina svijeta, a kako postoji predrasuda da se na tu planinu može lako popeti odlučio sam da to malo začinim i da se penjem bos! Svi su mi govorili da je to nemoguće. I ljekari i ljudi koji deset godina penju tu planinu.

Kako su tekle pripreme za novu avanturu?

Potrajale su preko osam mjeseci. Fzičke pripreme sam radio sa trenerom Svetom Dekovićem, a jedan dio i sa Vukom Kaluđerovićem. Išli smo na Orjen, mnogo vremena proveli smo i na Vrmcu, a psihičke pripreme sam radio sam. To je posebna dimenzija priprema gdje se mora, prije svega, mnogo vjerovati u sebe. I to je početak. Ako vi ne vjerujete u sebe da možete da uradite jedan takav poduhvat možete odmah odustati.

Na koji ste način prikupljali tu mentalnu snagu?

Da biste se peli bosi i gazili snijeg potrebno je da ste psihički izuzetno jaki. Znao sam da su se članovi jedne južnoafričke ekspedicije 2012. penjali bosi, pa sam na You Tube gledao kako su tekle njihove pripreme, ali tu je izostao glavni dio, onaj koji se odnosi na neophodnu psihičku pripremu. Slučajno sma naišao na jednu dalekoistočnu tehniku meditacije na koju sam se oslonio dok sam bio na brodu. Znači, tri mjeseca sam konstantno to vježbao, kasnije to i nastavio. Dnevno sam, uz određene tehnike disanja, meditirao 15 do 20 minuta i to mi je tokom samog uspona mnogo pomoglo. Mislim da je to, čak, bilo i presudno. Ali, tu tehniku prvih par dana nisam puno koristio, jer nije bilo mnogo hladno i nije bilo mnogo teško, za razliku od poslednjeg dana. Umorni ste od prethodnih 5 dana hodanja, zrak je razređeniji, a po velikoj hladnoći treba da penjete vertikalu od 1000 metara. To je strašno. Prvih sat vremena osjećao sam neku nelagodu, hladnoću i nekako mi je sve to djelovalo nestvarno. Jesam ja tu. Na Kilimandžaru sam, penjem se i znam da sam se pripremao za taj posljednji dan, ali tih prvih sat vremena bilo mi je strašno. I onad sam fokus usmjerio na taj vrh. Prisjetio sam se svega što sam radio tih silnih mjeseci priprema i u glavi se desio samo jedan klik. Odjednom mi je postalo veoma lagodno hodati na skoro 6 hiljada metara visine na temperaturi od minus 10 stepeni.

Jesete li bili svjesni šta činite?

Bio sam svjestan jedino kada bi mi se jedan od vodiča, koji je bio ispred mene, obraćao i pitao kako se osjećam. U jednom trenutku pogledam gdje sam. Stojim na hladnoj stijeni na oko 5.700 metara nadmorske visine, oko mene snijeg, a ja bos i veoma umoran i pomislim da ljudsko tijelo ovo ne bi trebalo da može izdržati jer se kosi sa svom logikom i medicinskom i fizičkom, što mi je kasnije potvrdilo i nekoliko ljekara. Međutim, ja opet kažem, vjerovatno je to sve u glavi. Kad sam opet ušao u taj svoj ’mod’ ja ni u jendom trenutku nisam osjetio hladnoću niti bilo kakve posljedice ni tokom penjanja ni tokom spuštanja, a nemam ih, hvala Bogu, ni sada. Ta dva vodiča koje smo imali su deset godina proveli na planini i imaju iskustvo sa jednim Britancem koji je pokušao ovakav uspon, došao na snijeg i led, dobio promrzline i nekoliko dana kasnije amputirane su mu obje noge.

Kako ste se osjećali na samom vrhu Kilimandžara?

Stipe Božić, jedan od najboljih jugoslovenskih planinara ikada, je rekao da se planinari obično zovu osvajači ničega, jer na vrhu nema bukvalno ništa. Ali te pripreme i sam uspon je zadovoljstvo jer ste nešto ostvarili i pokazali da silni mejseci priprema nisu bili uzaludni.

Ipak, uobičajeno nije bilo? Učinio vam je počast Sveto Deković, osvajač Svjetskog kupa u kjokušin karateu i najbolji sportista u istoriji Tivat.

Dolaskom na vrh bilo je oko 15 minuta fotografisanja sa logom sponzora, a onda mi je moj učitelj i trener, za moj doprinos kjokušin sportu, kako je rekao, uručio zvanje majstora kjokušina.

Ja sam kjokušin zavolio zbog Sveta, ali zbog odlaska na brod nisam mogao redovno da treniram, nisam se takmičio, ali na brodu svakodnevno vježbam. Uspon na Kilimadžaro je potvrda kjokušinkaj duha, koji nas uči da nema odustajanja. Takva opcija, jednostavno, ne postoji. To poštovanje koje mi je Sveto ukazao i taj crni pojas je moje veliko ostvarenje. To što sam bos osvojio vrh planine je stvarno nešto nevjerovatno, ali je pošlo u drugi plan kada mi je Sveto uručio to priznanje. Toliko mi to znači.

Za pretpostaviti je da je povratak u kamp bio lakši?

Dolaskom na vrh bio sam  pod adrenalinom, bio sam u tom svom ’modu’, ali kada sam obuo gojzerice, ušao u tu neku tzv. zonu konfora i kada smo krenuli da se spuštamo za mene su počeli problemi. Osjetio sma strašan pad energije, počeo sam da osjećam neku hladnoću. Tada sam se, ustvari, opustio, jer sam ostvario cilj. Krenuli smo dolje i umor se vidio na svima nama, pa i na vodiču jer smo se kretali u ekstremnim uslovima. Tokom tog spusta bio sam toliko premoren i iscrpljen da mi se dešavalo da se naslonim na penjačke štapove i odmah počnem da sanjam. To su tzv. mikrosnovi ili su to bile halucinacije, ali me je Sveto bodrio da izdržim. Tijelo je cijelo vrijeme u stanju izgaranja i koliko god da ste mentalno spremni ono u jednom momentu počinje da otkazuje  poslušnost. Mora se osjećati i slabost i umor. U kampu sam zaspao tek kada je stigao i Dejan Vukšić, koji se vraćao sa drugim vodičem.

San okrepljenja, pa nastavak spuštanja.

Jutro je bilo divno, bili smo nevjerovatno odmorni i orni da krenemo na taj spust. Poslednjeg dana trebalo je preći 20 kilometara, ali mi to nije teško palo. Bio sam u tom nekom svom ’modu’, ubrzao sam i taj sam dio bukvalno pretrčao. Nevjerovatno je koliko čovjek na planini počne da cijeni mali stvari koje inače i ne primjećuje. Žudio sam da popijem koka-kolu i da me je neko pitao hoćeš li kolu ili ferari koji ćeš voziti u Tivtu ja bih odabrao kolu.  Čovjek shvati da je, ustvari, sreća u malim stvarima. O tome sam razmišljao i u Tanzaniji, kad sam sa Dejom posjetio Masai pleme. Oni su iskreno srećni. Nemaju ogromne kuće i skupe automobile, dane provode družeći se i odvodeći stoku na pašu i srećni su. Dejo im je podijelio nekoliko blokčića i hemiskih olovaka i cijelo je selo sa radošću nešto pisalo. Ne znaju ni šta je strah. Ne razumiju taj pojam, jer oni su, jednostavno, Masai.

Usponom na Kilimandžaro ostvarili ste svoj san, šta vam je sad činiti?

Hoću da vjeru u sebe prenesem na mlade. Moraju da vjeruju u svoje snove. Ovo je bio moj dječački san i nije važno sa koliko godina sam to učinio. Svaki čovjek na svijetu nečemu teži i mnogo je važno koliko ćete sebe uložiti da biste to ostvarili. Kada se tome posvetite stvari će da se slažu jedna na drugu. Sanjao sam da osvojim Kilimandžaro, pa je odjednom došao Sveto iz kjokušinkaj sporta i rekao da će penjati sa mnom. Knjižica o dalekoistočnoj meditaciji se nekako ’namjestila’, pa dobri vodiči i Dejan Vukšić sa kojim sam za tih dana ekspedicije postao baš prijatelj.  Vjerovao sam ja njima i oni meni, i ta nevjerovatna sinergija je dovela do ostvarenja cilja.

Želim da to prenesem na mlade, a ako dotaknem samo jedno biće da razmišlkja o ovome ja sam ispunio svoju misiju.

This slideshow requires JavaScript.