Jasenka Lalović: Tradicija je potpora, baza, i toga se nikada ne treba odreći.“

Sa zadovoljstvom, znatiželjom i velikim interesovanjem, ljubitelji pisane riječi sinoć su prisustvovali promociji romana Jasenke Lalović „Kastigulja“. Uz uvažavanje propisanih epidemioloških mjera zaštite Velika sala tivatskog Centra za kulturu bila je mjesto ovog književnog susreta i predstavljanja trećeg djela Jasenkine trilogije „Brda od pelina“, koju sem „Kastigulje“, čine dosad objavljeni romani „S one bande moje gore“ i „Sove bande moje gore“.„Kastigulja“ zatvara krug njenog opusa i može se razmatrati kao cjelina razmišljanja ove književnice koja se detaljno bavi sudbinama i ulogom žene u crnogorskom društvu sa svim običajnim, jezičkim i kulturološkim raznolikostima krajeva koje opisuje. Roman prati sudbinu četiri generacije žena u jednoj porodici, od kraja devetnaestog vijeka do kapitulacije Italije u Drugom svjetskom ratu.

Pošto su mi korijeni odavde, iz Buljarica, imala sam potrebu da ispričam priču o nama, jer sam se često susretala sa pogrešnim razumjevanjem života i ljudi ovih prostora“, objasnila je za autorka za naš Radio.“ A crnogorska žena je posebna i beskrajna inspiracija. Ovaj region Balkana puno uslovljava, ne daje ljudima širinu, tjera ih da se pogledom usmjere uvis.

Ovdje im nije dat lagodan život, već su morali biti vezani za zemlju, ali baš taj krš ih je navodio da budu više promišljeniji i dovitljiviji. Da budu u nekoj vječitoj borbi sa kamenom i u stalnoj dilemi ko će koga da savlada, a sve to grubi ljude i zato oni postaju drugačiji. Veoma sam zadovoljna reakcijama ljudi koji su prepoznavali moje štivo. Iz Hrvatske na primjer, posebno Dalmacije, kao i iz Albanije, i to me zaista raduje.“

Naziv romana je intrigantan i neobičan, a autorka o svom izboru kaže:

„Za mene već odavno važi da biram komplikovane naslove za moje knjige, a kastigulja je bila dovoljno autentična i drugačija i trebao mi je neki neprevodiv i on savršeno prati radnju. Glavna junakinja je ponjela nekom svojom nepravdom upravo taj epitet kastigulja, nosi ga i ima tu dosta simbolike. To što lako etiketiramo ljude, dajemo određene nazive i epitete, a pitanje je da li predhodno dovoljno promislimo i da li treba tako. Anđelika je ponjela taj naziv bez kastiga.

U rječniku stoji da je kastigulja žena koja je osramoćena i mislim da to nije baš tako. Tu ipak ima malo i vrcavosti i šale i ta riječ je teško prevodiva“.

Meni je arhaičnost privlačna kao i sama tradicija koja se često tumači kao kočnica za budućnost, često se o nju spotičemo kada želimo da napravimo korak naprijed a mislim da je to greška. Tradicija je potpora, baza i toga se nikada ne treba odreći.“