Jadran Lazić : Oči u oči sa svjetskim džet setom

Gost Radio suncobrana bio je svjetski poznati profesionalni fotograf i reporter, Jadran Lazić, koji  živi u Los Anđelesu a u Tivat je došao zbog svoje izložbe fotografija i promocije monografije priređene u Luštici Bay povodom 50 godina bavljenja fotografijom.

Ovaj Vaš foto vremeplov zaista ima svoju zavidnu težinu, kako fizički jer u pitanju je 5-6 kilograma dva toma sa 900 stranica, tako i izdavački -kao doprinos vizuelnoj kulturi i svedočanstvo istorije druge polovine 20 vijeka. Ko je zaslužio da se nađe među ovim koricama i ko je sve bio predmet Vaše pažnje tokom 50 godina rada ?

Pred mojim objektivom pozirale su najpoznatije zvijezde, pripadnici svjetskog džet seta, pjevači, glumci. Od Marlona Branda, Dejvida Bouvija, Roberta de Nira, Džonija Depa, Žana Pola Belmonda, Pola Njumena, preko Elizabet Tejlor, Fare Fosit, Džodi Foster, Žilijet Binoš, Mile Jovović, Šarlote Rempling do mnogih drugih. Ali tu su i ekskluzivne fotografije iz političke istorije tog doba koje su objavljivane u najpoznatijim magazinima i novinama širom planete, poput Kartera, Brežnjeva, Kisindžera, Homeinija, Miterana, princeze Dajane…

Nakon mojih objavljenih knjiga „Ja , paparazzo“ i „Reporter“ osjetio sam da se može ići dalje. Tačno je da je ovo vrlo ekskluzivna i obimna monografija, nije bilo finansijskog limita za njeno izdavanje jer sam imao dobru podršku pa sam želio da sve bude na svjetskom nivou. Od najkvalitenijeg papira do najluksuznijih korica, jer sam riješio da podignem nivo opreme na najveći mogući nivo, i nije mi žao.

Bili ste fotoreporter, profesionalni fotograf, ali i paparaco, po nekima prvi na Balkanu. Nosi li ovaj posljednji termin dozu pežorativnog jer se posao obavljao na nedozvoljen i puno puta napadan način, uz ulazak u privatne živote ličnosti koje su fotografisane ?

Ja sam bio više reporter, nisam bio pravi paparaco jer sam te slavne ličnosti ipak prvo pitao za fotografisanje a tek ako ne pristanu, onda pravio snimke bez nihovog odobrenja. U to vrjeme si mogao pozvati recepciju hotela gdje oni odsjedaju,dobiti njihov broj i kontaktirati ih. Sada je to nezamislivo.

I nije paparaco bio tada baš tako pogrdan termin, čak su i mnoge zvijezde voljele da idemo za njima i pratimo ih jer su tako dobijale onu potrebnu važnost, tajnovitost i glamur. Oni kao bježe od fotografa ali ti ipak ostavljaju prostora da ih uslikaš. Neki pripadnici džet seta su čak imali svoje omljene fotografe koje su zvali kada su željeli, naručivali snimanje, birali fotografije za objavu i tako te paparace na neki način ipak kontrolisali. Kasnije je paparaco dobio negativan kontekst jer je bilo nekih njihovih nepristojnih i agresivnih nastupa i sukoba sa zvijezdama koje su fotografisali bez dozvole.

Da li razlog popularnosti paparaca i njihovih snimaka leži u činjenici da običan narod posebno želi da vidi velike zvijezde razotkrivene u svojoj običnosti svakodnevice, čime se i demistifikuje njihov sjaj i glamur ?

Može biti jer tih 70-tih godina to i jesu bili prvi snimci svjetskog džet seta u sasvim običnim životnim situacijama, bez šminke, raskošnih toaleta, poze i lažnih osmjeha. Tako su narod mogao lakše identifikovati sa njima.
Mene je u Parizu zapravo držao inat. Inat da izdržim i opstanem uprkos svemu. Jer kada sam kao vrlo mlad prijateljima u Splitu rekao da odlazim za Pariz, niko me nije ozbiljno shvatio, niti mi vjerovao. Zato i kada mi je bilo najteže u tom velikom svijetu, nisam ni pomišljao da se vratim u Split kako svi moji tamo ne bi svedočili o mom neuspjehu. Inače još u Splitu sam kao klinac snimao velike estradne zvijezde naše Jugoslavije i tada nisam razmšljao ni o čemu nego da napravim dobar snimak. Sve sam u životu radio iz ljubavi i sa entuzijazmom, ali i iz borbe za opstanak i goli život.

Da li je bilo lakše gledati na ovaj naš svijet okom objektiva i to tokom čak pola vijeka ?

Meni izgleda da jeste . Fotografija je bila moja ljubav od ranih dana i to je ono što sam najbolje umio da radim, a i živio sam od toga. Bio sam veliki avanturista i entuzijasta. Počeo sam u Vijesniku i već u 22. godini mi je ovdje bilo usko i želio sam izazov, želio nešto više. U opciji su bili Nju Jork, London i Pariz. NY sam izbacio odmah iz kombinacije jer sam mislio ako propadnem neću imati para za kartu da bi se vratio. London je bio pun magle i kiše i na kraju sam se odlučio za Pariz. Bez znanja jezika, sa malo novca u džepu, pošao sam u tu avanturu računajući da ako ne krene kako treba, naučiću barem jezik, a uvjek se mogu vratiti i nastaviti započeti ekonomski fakultet.

Radili ste za poznate svjetske novinske i foto agencije. Da li svojim najvećim podvigom smatrate fotografisanje Leonida Brežnjeva na posmrtnom odru ili možda snimke zabilježene sa palestinskim vođom, Abu Abasanom, koga je Amerika proglasila najtraženijim teroristom ?

Tačno je da sam za te dvije fotografije dobio ogromne novce a ipak je , možda nećete vjerovati, moj najveći podvig bio dobijanje propusnice za utakmice Hajduka. Kao klinac sam bio vatreni obožavalac ovog tima, član Torcide, a nisam imao para za kupovinu ulaznica za sve te utakmice. Sjetio sam se i osnovao gimnazijski list „Staze“ sa ciljem da preko njega, uz izgovor da radim članke za list, stignem do Hajduka. Predstavio sam se u njihovoj upravi i uspio da dobijem propusnicu koju sam sa ponosom pokazivao na ulasku u stadion.
Tada sam i počeo snimati utakmice i pokazivao fotogafije starijim kolegama. Oni su me ubrzo preporučili i sa samo 17 godina sam počeo raditi za Vijesnik.

Kako je bilo na ratištu sukoba između Iraka i Irana, gdje ste po 5 puta boravili na jednoj i na drugoj strani ?

Rat je rat, ali ipak sve je bilo kontrolirano i nisu dozvoljavali da sa njima ideš u ofanzive. Nego ako bi pobjedili, onda bi očistili svoje gubitke a prikazali samo nastradale protivnike i onda te pozvali da sve to uslikaš. U to vrijeme je bila velika čast biti ratni reporter ali ipak nije to bilo baš onako kako mi zamišljamo jednog reportera sa ratišta upravo zbog tog marketinškog efekta koje su zaraćene strane željele da postignu pa su nas zvale iz hotelskih soba da slikamo što oni žele.
Nije me bilo strah samog rata, nego vozača koji su kao divljaci vozili po terenima i bojao sam se da na frontu ne stradam u saobraćajnoj nesreći. Bilo bi zaista apsurdno i sramno da umjesto da junački stradaš od neke bombe ili metka, život završiš na ovako banalni način.

Džodi Foster je imala posebno mjesto u Vašem životu , čak ste je doveli u rodni Split . Kakav je to bio fluid između vas ?

Nakon velike popularnosti njenog filma „Taksist“ , ona je postala svjetska tinejdž zvijezda. Dok je boravila u Franscuskoj , jurio sam je po Parizu da bi napravio fotografije i vremenom smo se sprijateljili. Možda sam joj se i malo svidija, brzo sam postao njen lični fotograf . Ljudi su svašta pričali ali to je bilo jedno divno prijateljstvo.
Kada sam otišao u Niš da služim vojni rok, ona nije mogla razumjeti zašto se ne možemo viđati 18 mjeseci. Došla je u Split na moj rođendan, bili smo na Hvaru, boravili u čuvenoj vili Kadera, ona se potom vratila u Pariz a ja u vojsku. Pisala me je stalno a moje starješine i šef vojne bezbjednosti su me sumnjičavo gledali kada su tolika pisma iz inostranstva stizala na moje ime i u tu vojnu kasarnu.

Nakon Splita , Hvara, Dubrovnika, Sarajeva , odlučujete da nova promocija i izložba bude upravo u Marina naselju Luštica Bay. Kako je izbor pao baš na ovaj divan i sasvim novi grad na Jadranu?

Proputovao sam svijet ali ovo nisam nigdje vidio. Marina naselje je fantastično, prava bajka, ovo je nešto nestvarno. Došao sam u Lušticu na predlog mog prijatelja Vlade Divca koji ima ovdje stan. Moji iz izdavačke kuće su pisali Luštici, dali predlog suradnje kroz izložbu i promociju knjige i sigurno su prezadovoljni ovim događajem na ovom mjestu. Jedno od najljepših mjesta na svijetu i fotografije najvećih svjetskih zvijezdi našle su se u jednom idealnom spoju.

Na neki način Vi ste sudbinski vezani za Tivat jer je ovaj grad mjesto boravka inspiracije za Vaše ime ?

Rodio sam se na Dan mornarice a moj otac je bio tada na ŠB Jadran i koje ime bih mogao dobiti nego baš Jadran. Dobro je da sam se tada rodio jer da je to bilo kasnije kada jer otac bio na brodu Galeb, imao bi onda to neobično ime. A matična luka ovog broda je sada baš Tivat, pa eto te kopče.

Da li vas nostalgija vuče da opet posjetite ovaj brod, možda baš ovdje u Tivtu ?

U razgovoru sa prijateljem Goranom Milićem, bivšim vaterpolistom koji u L.A.drži dobar restoran i koji me je naučio mnogim zanimljivim receptima došao sam na ideju da na brodu Jadran demonstriram svoje kulinarske vještine.Možda se to dogodi već naredne godine.