Iz Tivta, preko Italije i Malte, do Podgorice – učeći se novinarstvu

Ugađajući svojim interesovanjima i ljubavi prema žurnalistici, prateći sebe i svoje potrebe i usavršavajući se – mlada, energična, hrabra Tivćanka, Bojana Moškov, je najprije krenula ka Italiji , nastavila ka Malti i vratila se opet na mjesto polaska.  Kako se iz Tivta stiže do Univerziteta „Aldo Moro“, jednog od najprestižnijih institucija visokog obrazovanja u južnoj Italiji?

Sve je išlo slučajno , neko zna nekog ko zna nekog da se u Italiji “baš lijepo uči”, pa mi je tetka spomenula prijateljicu čija čerka studira u Bariju i eto meni nove opcije pored moje postojeće dvije , Srbija i Crna Gora. Pošto mi znanje jezika nije bilo baš jača strana nisam očekivala da ću biti primljena ali sve se ipak dobro završilo. Prošle godine sam upisala četvrtu godinu na podgoričkom Fakultetu političkih nauka, smjer novinarstvo. Pošto mnogo radim, ne želim sebi da stvarm pritisak, ali sam to uradila samo da me želja mine i dakažem da sam i kod kuće stekla neku diplomu, da ne bude samo ta uvezena diploma.

Iz Italije put te vodi do Malte i tamošnjeg Fakulteta za medije. Kako je bilo tamo ?

To je bio program razmjene studenata od 6 mjeseci gdje sam imala par predmeta i odlične profesore.  Došla sam u periodu kada je bila aktuelna priča o jednoj ubijenoj italijanskoj novinarki, Dafne Karona Galicija, pa sam to baš i istraživala. Malta je baš lijepo utuicala na mene, i ljudi i atmosfera, i sunce koje sam uhvatila u tom periodu boravka.

Poznato je da novinarstvo kao profesija brzo opčinjava one koje se njime bave , da se vrlo i brzo zavoli i teško se njega osloboditi jer ,kako se kaže , jednom novinar uvjek novinar. Koji su bili tvoji motivi za ulazak u ovaj svijet ?  Borba za istinu, želja da informišeš javnost ili želja za promjenama ?

Nikad nisam mogla da se skoncentrišem samo na jednu stvar , nego sam htjela da nam više da znam šta je iza toga. Ako je nešto zeleno , ja želim da vidim da li ima i žutog, a ako je žuto- želim da vidim da li ima i plavog . Uglavnom, volim da znam što više informacija a inače u mojoj Boki su ljudi veoma kuriozni i vole da znaju sve o svakom .
Mene je posebno privukla politika, i to vrlo rano još u srednjoj školi. I to što sam otišla odavde mi je pomoglo da se jednog dana vratim i kažem- e sad je dobro, bolje nego prije. Znači napavila sam nekoliko koraka i možda za godinu dvije se opetodem negdje, jer život je čudan. I da uvjek vidim neke promjene .

Kakva iskustva nosiš sa stažiranja na TeleBari-ju ? Na kojim poslovima si radila, koje događaje si pratila ?

To nam je zapravo bio jedan od ispita kada smo morali da izaberemo gdje ćemo stažirati . Ja sam na moju listicu stavila dvije televizije, a među njima je upravo bila i TeleBari. To je jedna lokalna televizija gdje je njih šestoro stalno zaposlenih sa kojima sam zaista dobro sarađivala i družila se, i dan danas se čujem sa njima. Nije to bilo ono površno formalno stažiranje gdje se samo potpišeš da si tu i da sve samo površno posmatraš, nego se redakcija potrudila da me konkretno nauči nečemu . Ovo iskustvo mi je veoma pomoglo da steknem vrijedno iskustvo i da oslobodim sebe.

Dobro sam se uklopila sa kolegama , sa njima sam išla na dešavanja, uživo se uključivala u program, pisala večernje vijesti .Radila sam nekad ujutru, nekad uveče, sa kolegama pratila aktuelna dešavanja po gradu, od gradske skupštine do školskih štrajkova i slično . Naučila sam čak i da držim kameru i da snimam. Nisu mi naravno davali neke velike zdatke, možda samo kratke najave uživo, nakon kojih su se u program uključivale ostale iskusnije kolege.

Šta te je privuklo Portalu za mlade na kom si nakon studija brzo počela da radiš, a šta Radio Krš-u ?

Nakon što sam upisala Fakultet u Podgorici , trebalo je izdržavati se samostalno , pa sam na konkursu izabrala da radim na Portalu za mlade “Makanje” i da paralelno volontiram na Radio “Krš”- u. Tu je bilo već nekih ljudi koje od ranije poznajem i veoma je dobro što taj Radio dozvoljava mladima da tamo dođu i da pokušaju da se, bez obzira na vrstu obrazovanja, oprobaju u raznim oblastima ovog posla. Od tonskog realizatora, preko spikera , do novinara. Tamo radim kao spiker u jutarnjem programu ali i u informativi, u Vijestima i Dnevniku.Tako da sam se prebacivala od opuštenog glasa za uz buđenje , do smrtno ozbiljnog u Dnevniku.

Zašto si se kao vrlo mlada zainteresovala baš za istraživačko novinarstvo i to u vrlo ozbiljnoj oblasti korupcije i kriminala ? Zapravo si se priključila radu mreže “Lupa” koja to ima za cilj.

U Zagrebu krajem prošle godine sam radila intervju sa jednim hrvatskim novinarem koji mi je, kad smo se ispričali, predložio da se povežem sa podgoričkim kolegom Vladimirom Otaševićem i tako sam počela. Volim ja i opuštene teme ali me oduvjek više privlačilo da otkrijem ono što neko želi da sakrije, što je inače i suština istraživačkog novinarstva.Toj svojoj potrebi mogu da udovoljim upravo u “Lupi”. Takve ciljeve imaju i druge mreže u regionu, poput Krik-a u Srbiji, Mans-a u Crnoj Gori i sl.

Kako je došlo do toga da učestvuješ u snimanju spota za kampanju misije OEBS-a u Crnoj Gori za Dan borbe protiv nekažnjivosti zločina nad novinarima ?

Pošto volim da idem na različite seminare i treninge , tamo sam upoznala predstavnika OEBS-a za medije koji je tražio zainteresovane mlade ljude, neka nova lica, za učešće u toj kampanji. To je bio način da iskažem svoju zabrinutost za novinare u Crnoj Gori i utičem na podizanje svijesti o važnosti sigurnosti novinara. Tekst koji govorim u tom spotu sam sama napisala, to su moji lični stavovi o ovoj temi dati kao odgovor na tražena pitanja, i njima se to dopalo. Spot se vrtio par dana na TVCG, Vijesti , You Tube-u i drugim medijima. Taj vide zapis je meni dobar dokaz da sam napravila neki korak ka svom cilju, ka svojoj želji da otvoreno kažem kako nešto nije u redu , a situacija sa novinarima kod nas baš nije zadovoljavajući.

Za taj rad treba imati dosta hrabrosti i beskompromisnosti . Da li su to neke od osobina koje, po tebi, treba da posjeduje mlad, perspektivan,mlad novinar današnjice koji se bori za svoj stav i svoj ugao gledanja na različite teme ?

Gledajući iz ugla mog bavljenja osjetljivim temamam kroz Lupu, mogu da kažem da mora da postoji neki moment kada sebi kažemo “nije me strah jer radimo pravu stvar, jer pravda je uvjek na strani istine „. On mora da vjeruje u to što radi sa željom da svoj život posveti građanima i neprekidnoj potrazi za istinom i pravdom. Takođe , dobar novinar mora i u privatnom životu da se zalaže za istinu, pa čak i kad ona dobro zaboli, kako često umije da bude. Dobar novinar ne radi sve što radi, zbog sebe, već zbog svoje zajednice i društva generalno .

I da, naravno, poštuje ona 3 A: aktuelnost, autocenzura i angažovanost.

U mom dijelu posla u Lupi  aktuelnost nije baš najvažnija, jer je ipak bitno otkrivati ono što se skriva kad tad. Ali zato ostala dva A jesu važna. Rad na portalu nam je bio suočavanje sa tim. Dok još nije bilo epidemije, bilo je bitno da smo brzi i tačni jer nam se par puta desilo da  izvještavajući sa nekog događaja, neko od nas daje i obojen stav, komentar kome nije tu bilo mjesto. Više je to bilo za neku kolumnu nego za obično informisanje i izvještavanje. Čini mi se da na Univerzitetu nema dovoljno posvećenosti studenatima, kao da se smatra da će oni na kraju ipak završiti u žutoj štmpi.  Znam neke mlade ljude koji rade u Podgorici kojima je posao da daju bombastične naslove, čak izmišljaju priče .

Puno je tabloidizacije u novinarstvu, malo se vodi računa o standardima i kodeksu  ove profesije. Da ne pričamo o prisustvu političke obojenosti i interesnih sfera. Osjećaš li to ,susrećeš li se sa tim ?

Nije mi logično da svaki student ne zna šta je novinarski kodeks i šta značio pravo na privatnost. Svjedoci smo da svaki dan dobijamo imena ljudi na izvolte a to nije u redu . Čak i kada radite nešto,  uvjek vas prvo pitaju -ko vas plaća? Došli smo do toga da niko ne može da povjeruje da postoje i neke dobre, zdrave i objektivne priče.

Ko te posebno impresionira na medijskom nebu ? Koji su ti uzori u žurnalistici ?

Izdvojila bih Marka Travalja koji se 2003. izdvojio kao prvi novinar koji je na državnoj televiziji prozvao Silvija Berluskonija. I Roberto Savijano, koji je napisao seriju „Gomora“, zaslužuje divljenje jer nakon što se usudio da piše o nečemu o čemu svi ćute, on već 13 godina živi pod pratnjom policije i nikad ne spava na istom mjestu.

A Enco Biađi ?

Da, i on mi je vrlo zanimljiv jer je imao hrabrosti da napiše knjigu „Ono što se nije trebalo reći“, takođe o situaciji sa Berluskonijem. A prije susreta sa svijetom novinarstva, uzor u životu mi je bio moj đede koji me je stalno motivisao i podsticao govoreći mi – Ti to možeš, ako stvarno hoćeš !

Šta misliš, da li ta vaša mlada sedma sila – ima krila ?

Ima, i kad nekad pomislim da je sve krenilo niz rijeku, pojavi se neko ko me razuvjeri u to. Susrećem sa dosta mladih novinara koji imaju elan i grizu zarad istine. Grizu i ne puštaju. Evo, na primjer, istakla bih našu mladu sugrađanku, Milicu Lipovac.