Iščezli veznik počem

Kada se u Crnoj Gori u dnevnoj štampi i na elektroničkim medijima govori o lingvističkoj problematici, onda se taj govor najčešće svodi na rasprave koje se tiču dviju razinâ – kaže se u autorskom članku dr Miomira Abovića.

Jedna od njih je pitanje nominacije jezika: da li je jezik u Crnoj Gori srpski ili crnogorski i da li ga imenovati srpskim ili crnogorskim. Ta priča po pravilu izlazi iz okvirâ lingvistike kao autohtone  naučne discipline i prelazi u sferu političkog (bolje bi bilo reći politikantskog). Druga razina preko koje jezikoslovna tematika ulazi u crnogorski medijski prostor su crnogorsko-crnogorski lingvistički disputi koji se tiču razlikâ u nekim standardološkim rješenjima: standardološkim rješenjima koja bitno utiču na formu crnogorskog književnog jezika. U tim crnogorsko-crnogorskim lingvističkim disputima ne bi bilo ništa loše- naprotiv, konstruktivna rasprava i razmjena mišljenja jedini su put ka (pro)nalaženju kvalitetnih rješenjâ u svim oblastima, pa i u standardizaciji jezika- da u njima gotovo uvijek u prvi plan ne izbiju lični međusobni animoziteti pojedinih diskutanatâ. To onda, nažalost, involuira u, što bi kazali moji Bokelji, ćakulonske prepirke kojima nije mjesto u dnevnoj štampi i po portalima. Istina, te ćakulonske prepirke vjerovatno odlično zabavljaju navijače i fanove  jednog ili drugog lingvista/lingvistice, ali od njih definitivno nema nikakve spoznajne polze. Možda su- kad je u pitanju prisustvo lingvističke problematike u široj crnogorskoj javnosti- tzv. „čistoj“ lingvistici najbliži disputi o fonematskom statusu glasovnih jedinicâ ś i ź. Sve pomenuto, međutim, više-manje spada u onu kategoriju (misaonih) djelatnosti koje je Rolan Bart jednom davno sjajno nominovao sintagmom „dosada predvidljivih diskursâ“. Već odavno uveliko zamoran i spoznajno jalov, takav diskurs o jeziku kojim se govori (ili se govorilo) na teritoriji Crne Gore nema nikakvog smisla.

Pisanje i govorenje u dnevnoj štampi i/ili na portalima (elektroničkim medijima uopšte) o jeziku u Crnoj Gori koje, pak, jedino ima smisla ono je pisanje i govorenje koje- navođenjem i eksplikacijom konkretnih jezičnih činjenicâ o specifičnostima, sinhronijskim ili dijahronijskim, jezika na teritoriji Crne Gore- može proširiti, kod onih koje ta problematika uopšte zanima, spoznajni opseg vezan za tu oblast kulture Crne Gore. Dakako- budući da su recipijenti sadržajâ koji se objavljuju u dnevnoj štampi i na portalima prije svega lingvistički laici- treba voditi računa o izboru jezikoslovnih temâ o kojima će se tu pisati. Problem predstavlja sljedeće proturječje: tema, sa jedne strane, mora biti u lingvističkom smislu relevantna, a, sa druge, predstavljena i eksplicirana bez pretjerane upotrebe metajezika lingvistike. Jer: metajezik lingvistike imanentan je naučnim radovima što se objavljuju u usko stručnim lingvističkim časopisima, a članci (pre)zasićeni metajezikom lingvistike nisu razumljivi lingvističkim laicima. Ta dva epistemološka zahtjeva- sa jedne strane potreba da članak bude spoznajno relevantan, a, sa druge, da bude razumljiv tzv. običnom čitaocu koji nije studirao lingvistiku- nije lako izmiriti. Ipak, moguće je. Pokažimo to na primjeru deskripcije i analize jedne jezičke jedinice.

Siguran sam, npr., da ni mnogi kojima je lingvistika struka ne znaju da je krajem XIX i početkom XX stoljeća u jeziku, makar na jednom dijelu teritorije Crne Gore, bio operativan i frekventan zavisnosloženi uzročni veznik počem. Evo nekoliko potvrda za upotrebu tog veznika u tom periodu: (…) zato ako bude, koristnije je isplatiti ovo u šestice, nego u cvancike, počem se na cvancike štetuje (Ministarstvo finansija, 30., dokument iz 1879.); A Prele kaže da kad je god bijo na Vir svagda je plaćao mjesto đe i (ih, dodatak je moj, M.A.) je prodavao, samo nije prvi petak kad je poša, počem nije znao kako postoji stvar (isto, 46., dokument iz 1881.); U daciju treba pisat i svaku mladu maslinu koja je počela rađat, kao što je i lanik bilo naređeno da se čini, počem bi bilo zbrke i mnogo teško razdvajat ih po količini roda (isto, 64., dokument iz 1884.); Ovo se čini samo za ovaj put ali u buduće nemojte se oslanjati na kakve novčane pomoći počem kao što rekosmo vi ne treba ništa da oko pomenute djece trošite (…) (isto, 166., dokument iz 1897.); Počem u posljednje vrijeme neki činovnici pri upućivanju prihoda Državnijeh, šilju mnogo sitnijeh novaca; – ponavljamo G. g. Kapetanima i ostalim financijalnim činovnicima: da Ministarstvo Financije neće nikako primati ni u isplatu dacije, ni u isplatu ostalijeh prihoda, bakarne novce, no jedino kao kusur od helera deset (isto, 238., dokument iz 1902.); Počem se naručbine mogu činjeti i bez naročitog putovanja (…) mi očekujemo da po svaki način odma izvršiš naručbinu po ugovoru (isto, 257., dokument iz 1903.) itd. Niz je zanimljivosti vezan za ovu vezničku jedinicu. Zanimljiva je, najprije, činjenica da je ova jezična jedinica u toku jednog stoljeća potpuno nestala iz govorne upotrebe na teritoriji Crne Gore; još jedan od bezbrojnih primjerâ kako se jezik mijenja kroz vrijeme. Zanimljivo je, dalje, da postojanje ove jezične jedinice u vrijednosti uzročnog veznika bilježi i Rječnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Rječnik koji najbolje zrcali leksičku građu i leksičko blago B/CG/H/S jezika u dijahroniji (Rječnik JAZU, svezak 43, 164. str.). Međutim, u natuknici u kojoj navode primjere za uzročni veznik  počem obrađivači ove leksikografske jedinice kažu da su istu preuzeli iz Srpskog rječnika Vuka Karadžića sa naznakom, u Vukovom Rječniku, da se govori po zapadnim krajevima (naglašavanje je moje, M.A.), što jasno referira (i) na teritoriju Crne Gore. U Rječniku JAZU, dalje, navode se samo četiri primjera upotrebe ovog veznika, što indirektno implicira da ni u pomenutim zapadnim krajevima njegova upotreba izvan granicâ Crne Gore izgleda nije bila naročito frekventna. Zanimljivo je i pitanje načina na koji je ovaj veznik nastao, kao i pitanje razloga njegovog iščeznuća. Veznik počem nastao je u rezultatu leksikalizacije prijedložno-padežne konstrukcije po čemь iz praslavenskog jezika (чемь: oblik lokativa praslavenske upitno-relativne zamjenice чьто). Uzročno značenje kod prijedložno-padežne konstrukcije po čemь razvilo se iz primarnijeg vremenskog (pod)značenja posteriornosti ove prijedložno-padežne konstrukcije: ista, naime, označava da se događaj odvija poslije vremenskog odsječka koji denotira jedinica u lokativu. A iz temporalnog suodnosa dva događaja pri čemu je jedan od njih temelj, orijentir u odnosu na koji se drugi događaj odvija poslije- po principu post hoc ergo propter hoc- kod ove prijedložno-padežne konstrukcije lako se moglo razviti značenje uzroka. Iskaz vremenske semantike npr., „Počeo je mnogo da pije po čem(u)/počem (poslije čega, dodatak je moj, M.A.) je izgubio posao“ lako se može razumjeti u smislu „Izgubio je posao zato što je počeo mnogo da pije“. Događaj, dakle, koji je u iskazu temporalne semantike prethodeći, u kauzalnom preosmišljenju iskaza dobija semantičku vrijednost uzroka, a prijedložno-padežna konstrukcija po čem(u)– koja se leksikalizira u počem– vrijednost formalnog obilježivača kauzalne veze između dviju klauzâ. (Ovdje se srećemo i sa fenomenom semantičke ekstenzije o kojem ćemo pisati u nekom drugom članku). Nestanak, pak, u XX stoljeću veznika počem iz jezika kojim se govori na prostoru Crne Gore možemo (pro)tumačiti razvojem- tijekom XX stoljeća- mnoštva složenih uzročnih veznikâ: zato što, zbog toga što, usljed toga što, iz prostog/jednostavnog razloga što itd.

Već vidim mnoge koji mi zamjeraju što u ovom članku nisam precizno nominovao jezik kojim se govori u Crnoj Gori, što na nekom mjestu u članku nisam ubacio dva-tri reda o prednostima jednog ili drugog načina standardizacije crnogorskog književnog jezika ili što nisam kazao ništa o fonematskom statusu ś i ź. E pa eto, nisam; jedino što im mogu odgovoriti je da su te teme kod mene ne u drugom, nego u trećem planu. Ne zato što (i) o tome ne bih mogao kompetentno pisati, nego zato što smatram da ta pitanja ni izbliza nemaju onaj značaj koji im se pridaje u javnosti. U jednom istinski demokratskom društvu ta pitanja- koja u Crnoj Gori sada imaju status Gordijevog čvora lingvistike- riješila bi se veoma brzo. U društvu u kojem ta pitanja, međutim, odlično služe za politikantske manipulacije to, naravno, nije moguće. Ali je zato moguće pisati kompetentne lingvističke članke, koji će nekima biti na spoznajnu korist. Još uvijek i usprkos svemu – zakljuluje u autorksom članku dr Miomir Abović.