IDAN ZARESKI : Svi smo povezani zajedničkim uporištem, sličnom DNK, crvenom krvlju

Gost našeg Radio suncobrana bio je Izraelski skulptor, Idan Zareski, umjetnik svjetskog formata čiji monumentalni i zagonetni radovi obilaze svijet šireći univerzalnu poruku jedinstva i tolerancije.

Nakon mnogobrojnih izložbi na nakoliko kontinenata, Vaših devet skulptura doselilo se u naselje Porto Montenegro i izgleda da im je ovdje baš udobno. Slažete li se sa našim utiskom ?

Da, čini se da im je ovjde zaista udobno, kao i meni. Toliko mi je lijepo ovdje da vjerujem da će mi biti teško da odem. Neće mi biti lako ni da vidim svoje skulpture kako odlaze negdje drugdje, ali one jednostavno moraju da odu. Jako mi je drago što djeluje kao da su se savršeno uklopile ovdje, stopile su se sa svjetlošću sunca, ljetom, porodičnom atmosferom koja ovdje vlada. Mame osmijehe kod prolaznika, djeca žele da ih dodirnu. To je potpuno drugačije u odnosu na izložbe u muzejima, gdje su svi udaljeni od eksponata i gdje samo mogu da ih gledaju. Ja želim da ljudi dodiruju moje skulpture, želim da osjete energiju koju ja osjećam i prenosim tokom tokom vajanja svojim rukama.

To što su Vaše skulpture velikih dimenzija nimalo ne odbija publiku, već naprosto izaziva emociju koja je u sinergiji i harmoniji sa tom grandioznošću. Zašto je to tako?

Slažem se sa Vašom konstatacijom. Kada sam po prvi put prezentovao skulpture jednoj galeriji na Kostariki, bile su u pitanju male skulpture. Nakon trideset minuta posmatranja, galerista mi je uzbuđeno rekao da sam ja veliki, da imam kreativnu zvijer u sebi koju moraš pustiti napolje, izraziti. Tada mi je objasnio da bi skulpture trebalo da budu velike. Poput svakog umjetnika na početku i ja sam bio stidljiv, proporcije mojih radova bile su male i trebalo je da se izborim sa sobom kako bi skulpture dobile sadašnje dimenzije. Jednom kada sam napravio veliku skulpturu shvatio sam upravo ovo što ste Vi rekli, emocije su snažnije, intezivnije, njihov uticaj na ljude je veći i sve to funkcioniše jer su one i dalje nešto sa čime se ljudi mogu poistovjetiti, a ne uplašiti. Galerista je bio u pravu. A i Vi.

Skulpture možda tako djeluju i jer su poput silueta koje su u potpunosti iskrene i prijateljski nastrojene u svojim pokretima i raspoloženjima koje odaju u svom izrazu.

Iskrenost i prijateljska nastrojenost jesu u osnovi mog pristupa umjetnosti i publici. Na samom početku stvaranja određene skulpture, razmišljam prvo o emociji, svjetlu, radosti koju ona treba da prenese na publiku. Svjetlo je u svemu tome veoma važno jer zavisi u kojem dobu dana kreiram skulpturu, okružen kojim doživljajima, prostorom i mirisima, kao i imaginarnim prostorom u koji želim smjestiti svoj rad. Ona onda počinje sama da se formira u mojoj glavi.

Na primjer, na Kostariki sam slučajno vidio čovjeka koji se kasno vraćao sa svog posla koji uključuje sječu banana, a koji je zviždao, bio srećan, pjevao je u zalasku sunca. Pomislio sam kako je to predivno i da je ta emocija tačno ono što želim da prikažem, sve je to ostalo u mojoj glavi do stvaranja sledeće skulpture – tako je i nastao Zviždač. Mijenjao sam položaj njegovih ruku i nogu, njegovog tijela, dok se emocija nije ikristalisala kroz tu skulpturu. Lice radim poslednje i mogu ga iznova raditi po deset, dvadeset puta. Često te grimase jesu dobro odrađene, gotovo savršene, ali nemaju neku neobjašnjivu posebnost i intezitet emocija koje prepoznam samo u jednoj nakon toliko ponavljanja. Emocija je najbitnija u mom stvaralaštvu.

Vrlo kasno ste postali samouk umjetnik. Da li je razlog ulaska u tu avanturu zapravo vrsta hrabrosti u istraživanju svojih sposobnosti ili jednostavno unutrašnja potreba da se izrazite kroz treću dimenziju?

Uvijek sam imao potrebu da se izrazim. Isprva sam to činio kroz česta putovanja, potrebu da istražujem, upoznajem nove ljude. U nekom trenutku, kada više nisam mogao često da putujem, želio sam da nastavim da se izražavam, da pokažem emocije, bile one lijepe ili ružne. Ipak, ukoliko sam inspirisan ružnim stvarima, to čuvam za sebe i ne prikazujem javnosti. Ono što želim da podijelim sa drugim ljudima jesu lijepe stvari. Počeo sam jako kasno da se bavim umjetnošću, tek sa 40 godina, trenutno imam 52. Nisam očekivao da ću biti poznati umjetnik ili zaraditi novac, jednostavno sam samo imao potrebu da stvaram umjetnost, to mi je bio jedini cilj. Dao sam otkaz na poslu, ostavio sam sve to i svi su me smatrali ludim. Ipak, to je bilo jedino što sam u životu želio da radim i upravo sam to i uradio.

Da li je tačno da radite bez skica, u dahu, sa mnogo većom brzinom od očekivane i da izradjujete jednu ovako msivnu skulpturu za par sati ?

Istina je. Ja nikada nisam pohađao neku umjetničku školu, tako da nisam znao kako da vajam. Tek sam kasnije saznao da je poželjno napraviti skicu pa po njoj izraditi skulpturu, isplanirati proces rada. Pokušao sam tako da radim, ali već sam imao svoj brži metod koji sam razvio i na koji sam se navikao. Kada god bih pokušao da napravim skicu i pridržavam se nje u radu, to nije funkcionisalo i nije dolazilo do iskrene emocije. Odlučio sam da to više ne radim. Kada je brzina u pitanju, oblik i izgled skulpture se jako brzo pojave u mojoj glavi i u realnosti, ali ono za šta mi treba mnogo vremena jesu detalji – položaj ruku i prstiju, oči, grimasa. Detalji mijenjaju sve, pomoću njih udahnjujem život skulpturi, onako kako je Đepeto stvorio život u Pinokiju.

Da li materijal koji ste izabrali za rad  dobro transponuje Vašu misao ?

U početku nisam znao ništa o materijalima. Želio sam da radim samo sa glinom, ali nisam mogao sačuvati skulpture od gline iz tehničkih razloga. Bilo bi jako teško ispeći te skulpture jer bi se veličina pećnice morala poklapati sa njihovom veličinom. Nakon eksperimentisanja sa gipsom koji nije dovoljno trajan materijal, odlučio sam da koristim bronzu kao izrazito plemenit materijal i smolu kao prilično savremen način da u svoje skulpture uvedem boju i sjaj. Međutim, ja bih ipak najradije koristio samo prirodne materijale, posebno glinukoja je , po mom mišljenju, najplemenitiji materijal.

Kakav je simbolički potencijal boja Vaših radova, koje su zaista izrazite?

Trudim se da biram svijetle i vesele boje, boje koje odražavaju radost i sreću. One najčešće predstavljaju prirodan i logičan izbor u odnosu na emociju koju želim predstaviti, uvijek su usklađene sa pokretom, gestikulacijom i izrazom lica na skulptirama. U odnosu na raznovrsnu paletu biram pet ili šest boja, po kojima želim da budem prepoznatljiv.
Kažite nam nešto više o Bigfoot porodici, ko su njeni članovi?

Isprva je to bila prilično mala porodica, ali sada se broj njenih članova povećao. Sve je počelo sa ocem Bigfoot porodice, zatim bebom Bigfoot, majkom, zatim djevojčicom visoko tri ili četiri metra koja se igra i u toj igri podiže svoja stopala ka nebu. Zatim sam morao da napravim strica, baku, djeda. Počelo je sa malom porodicom, da bi ona sada već prerasla u veoma veliku zajednicu.

Došli smo do poruke i poente koju imaju predimenzionirana stopala na Vašim skulpturama. Da li je to što ste Vi kosmpolita u duši i u životu, odredilo Vašu potrebu za neprestanim istraživanjem svog utemeljenja i svoje baze, za izjednačavanjem ljudskog roda u njegovoj povezanosti sa Zemljom kao osnovom ?

Ljudi nisu isti, ali svi imamo zajedničko polazište, zajedničko utemeljenje. Ja sam pobornik teorije koja savjetuje da, ukoliko imamo neki problem, pokušamo da se izdignemo iznad njega i sagledamo ga iz kosmičke perspektive, perspektive koja pokazuje koliko mnogo ljudi živi na zemlji. Na taj način shvatamo da smo mi minorni, kao i naš problem, i da ga ne treba hiperbolisati.
Slično je i sa društvom u kojem postoji mnogo podjela, rasizma, siromaštva. Ukoliko na isti način posmatramo planetu, shvatićemo da je ona izrazito mala u odnosu na svemir. Mi, naš komšija, i svi ostali ljudi na planeti zapravo žive na prilično malom mjestu. Važno je minimizirati probleme u našoj glavi i društvu, jer svi stojimo na istoj zemlji i na njoj je potrebno čvrsto stajati. Ta zemlja je, na kraju svega, jedino što svi imamo. Čuvajmo je, uživajmo u njoj umjesto što je uništavamo.

Da li je to neka borba jednakosti i prizivanja kolektivnog nesvjesnog da smo zapravo svi duboko povezani sa majkom Zemljom, uprkos razlikama?

Jeste. To što smo povezani zajedničkim uporištem, zajedničkom bazom, sličnom DNK, crvenom krvlju i brojnim sličnostima, znači da smo, na neki način, jedna porodica. To je karakteristika mojih skulptura – sve su različite, neke izgledaju prilično azijski, neke poput ljudi iz Afrike, dok neke podjećaju na narode Latinske Amerike ili Evrope. Ipak, sve imaju predimenzionirana stopala. Možda niste u potpunosti isti kao Vaš brat, ali ste jedna porodica.

Gdje će Vaše skulpture tako velikim koracima dalje otići?

Mogu da hodaju koliko hoće, ali zasigurno će ostati na Zemlji. Tek sam započeo sa prikazivanjem skulptura u Evropi, te će slledeći veliki korak biti usmjeren ka Parizu. Prošle godine, odnosno nakon Bijenala u Veneciji 2019. godine nisam mnogo izlagao, 2020. godina bila je godina katastrofe ali i stvaranja. Imao sam mnogo vremena za razmišljanje i bavljenje umjetnošću,stvaranje. Nisam očekivao da ću postati umjetnik, nisam očekivao, niti planirao uspjeh. Isto tako ne razmišljam o budućnosti svojih skulptura, ne znam gdje će sjutra završiti. To je njihov život, nije moj.

Hvala Vam na razgovoru i hvala što ste nam sa svojim optimizmom u radovima došli u Tivat.

Zaista je bilo zadovoljstvo doći ovdje. Nisam ni pretpostavljao da ću jednog dana posjetiti ovu zemlju, a zapravo sam izrazito u njoj uživao. Doživio sam je kao zemlju obasjanu suncem, zemlju u kojoj sve djeluje jednostavno i lako. Ona je u Evropi, istovremeno neopterećena granicama koje Evropa nameće. Mnogo sam uživao ovjde !

foto: Radio Tivat, Porto Montenego, Boka news, 3weltreisen.de