Estetska superiornost i životnost „Lica Duškovog vremena“

Portreti dragih i pozatih Tivćana su sa zidova dva nivoa galerija Buća sinoć radoznalo posmatrali veliki broj svojih okupljenih sugrađana , razmjenjujući sa njima tople i iskrene emocije zajedištva i sjetnih sjećanja. Autentični tivatski “oriđinali” su u rakursima objektiva vrsnog fotografa  psihološki isprofilisani, dijelujući tako prisno i prepoznatljivo.Brojne posjetioce prijatne novembarske noći je na izložbi fotografija Duška Miljanića „Lica mog vremena“ najprije je pozdravila direktorica JU Muzej i galerija , Jelena Bošković, istakavši da je umjetnost fotografisanja sadržana u čovjekovoj sklonosti da stvara tragove:

Sve u težnji da emocije, iskustva i život sačuva od zaborava, a da opet sve to dobije neki novi smisao. Fotografija je počela da zauzima svoje mjesto u svijetu umjetnosti postepeno. Najprije rad na njenom stvaranju i nije bio radi nje same, već radi unapređivanja druge umjetnosti, slikarstva. Onda kada je prepoznat njen potencijal da „zamrzne“ dio stvarnosti, tada je počelo novo razdoblje posvećeno novom obliku svjedočenja o vremenu.

 Tokom 19. vijeka, portretna fotografija bila je moćan izraz buržujske kulture, koja je podržavala kapitalističke vrijednosti. Akcenat je bio na “adekvatnom” položaju tijela, preciznije: položaju glave, ramena i ruku, jer je na taj način bio prikazivan značaj njihovog visokog položaja u društvu. Danas je mogućnost fotografisanja dostupna svakoj osobi koja posjeduje mobilni telefon. Takve fotografije rijetko ostanu “privatne” i bivaju objavljene na profilu društvene mreže.

Kao i u 19. vijeku, tako i sada, ljudi imaju slične potrebe za dokazivanjem, za prikazivanem sebe u drugačijem svijetlu, samo je razliku u načinu i obimu u kojem se to odražava. Tada je akcenat bio na pojednicu, njegovoj odjeći i ambijentu u kojem je, a danas je akcenat na kreativnosti kojom se služio fotograf stvarajući fotografije, izrazu lica i emociji koja se prenosi fotografijom.
Duško Miljanić, napravivši portrete svojih sugradjana, napravio je dokument o ljudima jednoga grada u jednoga vremena. Te ova izložba ima karakteristike dokumentarne i portretne fotografije“.

 

Za istoričarku umjetnosti Mirjanu Dabović Pejović , serija nazvana „Portreti mojeg vremena“ sublimira ono što znači duh mjesta ovog grada:

„ Kao pokretači kulturnog i društvenog života grada šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, ovi neumorni Tivćani i Tivćanke bili su nosioci promjena, svojim predanim radom i mnogim skoro pionirskim poduhvatima tada maloj provincijalnoj sredini donijeli duh modernog svjeta. Zahvaljujući neumornom djelovanju postali su sinonim primorskog šarma, ljepote uživanja u malim zadovoljstvima i ritualima koji čine život.

U maniru poznatih praksi iz istorije fotografije Duško je primjenio jednostavan pristup u fotografisanju: drvena stolica, neutralna siva pozadina koju pridržavaju dva stativa namotana taman toliko da ispred nje sjedne model, a da se, pritom, može jasno prepoznati okruženje. Iako je svaki od snimaka unaprijed pažljivo isplaniran stiče se upravo suprotno, utisak spontanog čina – kao da je fotograf došao, razmotao pozadinu, sjeo ih na stolicu onakve kakvim ih je zatekao i okinuo.

Upravo ta nenamještenost, jednostavnost u emociji i pozi čine ih stvarnim, živim, dijelom jednog socio-istorijskog istraživanja i konkretnog društvenog trenutka. Upravo takav standarizovan pristup, uz minimum pomoćnih sredstava, sa prirodnim osvjetljenjem u improvizovanom studiju doprinosi njihovoj ubjedljivosti i višeznačnoj ljepoti. Uglavnom predstavljeni u sjedećem položaju – u maniru klasičnog građanskog portreta, iako pozom sugerišu opuštenost njihov pogled iskazuje blagu nelagodu, kakvu često kod starijih ljudi izaziva čin fotografisanja, ali i neku sjetu. Sve na njima odražava događaje koji su oblikovali njihove živote kao i izmjenjene okolnosti aktuelnog trenutka na koje se teško privikavaju. U Nadarovskom maniru ostvarena je estetska superiornost jer je akcenat stavljen na fizionomiju, dok položaj tijela samo podupire osobenost. Načinjeni tako da zrače životnošću oni su odraz intime i bliskosti uspostavljene između autora i modela, karakteristične za vezu zasnovanu na povjerenju“.

Profesora književnosti, Nevena Staničić, smatra da ova zložba predstavlja povratak Duška Miljanića u tivatski kulturni milje, na tivatsku fotografsku scenu koju čini veliki broj vrsnih majstora iz kojih je i on proizašao, i čiji je  jedan od najboljih predstavnika :

Duško se vraća na ovu scenu na velika vrata zato što to čini sa jednim od najklasičnijih formi fotogafskog izražavanja a to je portret. Ono što je karakteristično u njegovom porteretu je upravo poruka koju za sobom ostavlja . U razmaku od 100 godina od kada se Tivćani fotografišu u određenim pozama i studijima Dušan je uspio da jedan vijek raspona svede na onu poruku koju je htio da ostavi namjerno proširivajući kadar van zacrtanog platna dajući i poruku o ljudima koje fotografiše. Inače, ova izložba je samo dio većeg projekat na kojem Duško radi duži vremenski period i koji se završava izdavanjem monografije istog naziva kao i izložba i predstavlja mnogo složeniju priču od nje“.

Autor izložbe, Duško Miljanić, se zahvalio svima onima koji nisu više sa nama a puno su pomogli na projektu – svom ocu, kao i protagonistima izložbe Zdenku, Jošku, Kiku, ali i onima koje je dugo ubijeđivao da budu dio ove priče. Takođe je najavio promovisanje svoje knjige za 17 dana u maloj Sali tivatskog centra za kulturu u okviru Novembarskih dana.