Dušan Mandić nakon osvajanja olimpijskog zlata uživa doma

“Nevjerovatno je jedno olimpijsko zlato osvojiti, a kada se desi drugo i to zaredom, i to u jednoj atmosferi, kada se oprašta ovih šest legendi vaterpola, mogu tako da kažem, to je jedno nezaboravno sjećanje, uspomena. To je tako kod nas u sportu, da već maltene ono što je bilo juče zaboravljamo i okrećemo se novim ciljevima i obavezama. Kad sam došao u Tivat prije pet, šest dana, doček koji su mi priredili prijatelji, rodbina, mještani je stvarno bio nevjerovatan. Ja nisam imao pojma šta se dešava i kako će to da izgleda u jednom onako opuštenom ambijentu pored mora, uz muziku, veselje, stvarno su me na divan način dočekali. Hvala svima! Osjetio sam veliku podršku od strane ljudi i odavde, i iz Boke cijele. Hvala im puno što su pratili, što su bili uz nas! To je bio još jedan motiv da se vratim sa što boljim odličjem,” rekao je Dušan Mandić, zlatni vaterpolista Srbije i dvostruki olimpijski šampion 2016. i 2020., gostujući u našem Radio suncobranu.

Sa samo 27 godina, ovaj vrijedni i talentovani mladić posjeduje još pregršt zlatnih i drugih medalja, a gdje god da igra i putuje, Tivat je ipak njegov dom. Što najviše voli da radi kad je ovdje opisuje ovako:

“Prvo moram da odmorim onako pošteno jedno pet, šest dana, koliko je to moguće. Da stanem malo da se slegnu utisci, iako je to nemoguće. Zovu svi, što je i normalno, i reba svi da se ispoštuju! Sad praktikujem da se kupam sa kćerkom svako jutro. Mi smo na Seljanovu ujutro oko devet, deset sati dok još nije jako sunce, malo navikavam ćerkicu sad na more, to mi je najbitnije da se ona opusti, da prihvati tu slanu vodu. To mi je sad uživancija baš!

Kao mlad sportista, o čemu je Dušan sanjao?

”Uvek imate neki cilj i nešto čemu težite. Kod mene je to uvek bilo postepeno. Prvo što mi je bilo, htio sam da igram u vrhunskoj ekipi i onda se otvorila ta situacija sa vaterpolo klubom Partizan, gdje sam se afirmisao i stasao kao igrač. Kasnije, naravno, želja je prvo da se ode na Olimpijske igre, na najveću smotru sportista i biti dio jedne takve priče, jer je to vrhunac za svakog sportistu. “

Osim što je sa reprezentacijom Srbije osvojio zlato, o tome koji su mu najdraži momenti sa Olimpijade i da li je to gol protiv Španije, Dušan kaže:

“Sigurno da mi je taj gol protiv Španije najdraži. Trenutak, koji mi je onako baš svjež i dalje je upravo na toj utakmici polufinala protiv Španije kada je sudija dodijelio gol Španiji, priznao ga, iako smo svi vidjeli da to nije bio slučaj i onda smo se svi iz jednog velikog inata probudili i krenuli da igramo i okrenuli, prvo izjednačili, pa preokrenuli onda utakmicu pred sam kraj i eto, taj gol za 9:9 mi je onako najdraži sa Olimpijskih igara.”

Zbog odlaska slavnih sedam kolega nakon Olimpijade, biće potrebni novi imperativi:

“Treba sada stvoriti tu energiju i atmosferu. Trebaće nam vremena da se i mi uigramo, da se osjetimo. Ja vjerujem da imamo odličnu ekipu, a da li ćemo baš uspijeti da nastavimo tim zlatnim stopama, ali, za početak, svaka medalja sa nekog velikog takmičenja je izuzetan uspijeh, tako da ćemo težiti prvo tome! Godinama nas je, osim uspjeha, krasila vrhunska atmosfera, veliko prijateljstvo između nas, koje se, za ovih deset godina, koliko sam ja tu, a što su oni stvorili prije nego što sam im se ja pridružio, činilo da smo svi kao jedno, što se i vidi. Svako zna hijerarhiju u timu i gdje je kome mjesto. Svak obavlja svoju dužnost sa velikim zadovoljstvom i svi su zadovoljni… ”

Dušan je uvijek znao šta hoće i koliko mora da radi i trenira, da bi to ostvario:”Išao sam u Sportsku gimnaziju, kad sam došao u Beograd, i na treninge i na to mi se sveo život tokom tri godine u Beogradu. Trening-škola-trening. Stvarno sam bio disciplinovan da bih postigao uspjehe, koje sam zacrtao. Svakako je bilo teško, reći ću vam jedan detalj. Kad sam išao u Sportsku gimnaziju, ujutro sam išao na trening, pa brzo na ručak, posle ručka brzo u školu, posle škole brzo na trening, nakon treninga nešto za večeru i spavanje. Tako je to tri godine neprestano išlo u krug i ušao sam u parni valjak Partizana. Nisam se dao da me samelje, već da me očvrsne. Igor Milanović me je stvarno bacio u živu vatru te prve godine, gdje me je potrefilo tako da sam ušao u prvi tim već prve godine i da se osvojila Liga šampiona u Rimu, na što je Partizan čekao preko 30 godina! Tokom te prve godine sam ušao u taj mentalitet pobjedničke ekipe Partizana i onda sam nastavio dalje još četiri godine u Partizanu, a poslednje godine sam bio kapiten. Nakon toga, slijedi novi san, to je ulazak u Pro Recco, jedan od najboljih, a možda i najbolji klub u Evropi, gdje sam bio šest godina i ostvario najljepši uspjeh. U junu smo baš u Beogradu osvojili Ligu šampiona.”

Dušan Mandić sada se okreće novom klubu i obavezama, vaterpolo klubu Novi Beograd. Jedna nova priča i nova energija, kako kaže, pa sa puno nestrpljenja očekuje novu sezonu.

Njegovo omiljeno pitanje svakako ostaje: „Hoće neko na vaterpolo?“ što obrazlaže ovako:

„Vaterpolo je jedan divan sport, koji po meni zaslužuje mnogo više i pažnje i prostora u medijima i ta moja rečenica nakon osvajanja olimpijskog zlata je samo sa tom svrhom da promoviše ovaj divan sport i da pozovem što više djece da dođu da se upišu na vaterpolo. Prvo u školu plivanja. Zdravo za tijelo i za sve ostalo.“

Dušan je svojevremeno išao i u JK Delfin na jedrenje, ali nije stigao dalje od Optimista. To su mu neki od najdražih momenata u životu, kaže i preporučuje novim generacijama da se oprobaju bar u nekom od ovih sportova, koji ih pozivaju da se okušaju u njima.