Dubravka Drakić: Bitno je da crnogorska kinematografija bude žilava i izdrži

„Nadam se da će se što prije smanjiti broj zaraženih u Tivtu i da ćemo opet moći da se makar malo vratimo normalnijem funkcionisanju i životu. Prije svega, mislim da nije jednostavno djeci i u svemu ovome baš je važno da imamo strpljenja, dobre volje i namjere da se sve ovo što prije prevaziđe“, izjavila je u našem jutarnjem programu „Dobro jutro, Boko“ dramska umjetnica Dubravka Drakić, ujedno producentkinja i profesorka na akademiji FDU na Cetinju i naša sugrađanka.

Popularna glumica poslednjih godinu dana uglavnom je u Tivtu. Prošlog mjeseca, učestvovala je u snimanju filma „Šta sad“ kratkog metra u Kotoru, u vrijeme u kome se malo projekata vezanih za kulturu uopšte radi.

U filmu glavne uloge igraju dva dječaka, Marko Frančišković iz Tivta i glumičin sin, Filip Drakić. O ovom nesvakidašnjem iskustvu, Dubravka kaže:

 „To je za sve nas bilo potpuno novo iskustvo„Prije svega, zbog konkursa koji je raspisao Filmski centar Crne Gore za produkciju u uslovima COVID pandemije. To je  bilo zanimljivo, jer se inače ništa ne dešava. Međutim, kad su u pitanju kratki filmovi, i ekipa je manja i mnogo je lakše ispoštovati sve mjere. Snimali smo od 8-12. februara. Imali smo uglavnom eksterijere, a vremenska prognoza je bila prilično nepovoljna, tako da smo bili i promrzli i pokisli. Dva poslednja dana se ipak i sunce promolilo, tako da smo uspjeli sve da uradimo.

 Konkursom je bilo predviđeno da se dostave projekti, koji mogu biti završeni do 1. aprila, što je jako kratak rok, jer smo za sve, od početka konkursa do završetka, imali otprilike četiri mjeseca. Šest filmova je dobilo podršku Filmskog centra, koja se kretala od trinaest do petnaest hiljada. Puno mladih ljudi je dobilo priliku da stvori kratki igrani film, puno mladih reditelja. Konkretno, naš film je u korežiji Zvonimira Grujića, koji je student na masteru Film i media na Cetinju Sare Đurović, koja je i koscenaristkinjaJa sam imala pijetet da budem najstarija na setu. To je bilo jako zanimljivo i šalila sam se da sam ja kao neka kontrolorka…Nisam kontrolorka, nego sam se trudila da prenesem svoje iskustvo i da preskočimo bilo koja uska grla tokom snimanja, a posebno da uspijemo kad uđemo u produkciju, koja je nekako najstresnija u cijelom procesu i da to pregrmimo na pravi način.

Uključili smo i neke jako mlade ljude, pored naših studenata, koji su volontirali, tu su i mladi producenti iz Kotora Jelena Odalović i Aleksandar Kaluđerović, koji su na vrlo profesionalan način pristupili i pripremi i produkciji. Sad smo u procesu postprodukcije. To je jedna crnogorska ekipa, koja se u ovim uslovima pandemije zaista potrudila da stvori nešto što će da ostane.

 Moram da kažem da su naši glavni glumci, djeca, opravdali očekivanja i povjerenje, koje im je dato na način, na koji su spremali sve to, zajedno sa nama. Imali smo tokom januara Zoom sastanke, dok je bio raspust u školi, a Filip i Marko su tome pristupili vrlo profesionalno, iako ni jedan ni drugi nemaju glumačkog iskustva i nisu išli u školice glume. Njihov drugarski odnos i njihovo poznavanje, njihova igra, zajednički treninzi, Delfin – jedrenje, rukomet, sve su to bili dobri elementi da njih dvojica uvježbaju taj odnos dva dječaka. Oni igraju braću od tetke, Balšu i Petra, a u pitanju je naša savremena priča o tome kako sačuvati djecu od pogrešnih izbora njihovih roditelja. To je drugačija vizura od one, na koju smo do sada naučili.”

 -Kada ćemo biti u prilici da pogledamo taj film? 

“Sad sve to zavisi od toga kako će film da izgleda konačno.Treba završiti postprodukciju i slike i zvuka i kolor korekciju i naći muziku. Sve je to u uslovima pandemije dosta i nezgodno i skupo, a rok je uglavnom do 1. aprila, kao što sam rekla. Filmski centar (FC) polaže ekskluzivno pravo da, ukoliko tri kratka igrana filma svojim kvalitetom i temom mogu ga budu objedinjeni u omnibus, onda bi FC takav film dalje plasirao po bioskopima u Crnoj Gori. To bi bio jedan presedan da se u uslovima pandemije stvori igrani film i da to ima promociju kao takvu. sa druge strane, sigurno će ti kratki igrani filmovi imati svoje promocije i premijere, ali ja sada to ne mogu reći.

Znam da je FC baš sada u procesu montiranja opreme u kinu “Boka”, mislim da je skoro završeno montiranje najsavremenije opreme, pa će onda moći i tamo da se na jedan sjajan način prate sadržaji. Lijepo bi bilo da premijera bude u Kotoru, pripada mu, jer je zaista grad islikan na predivan način i bilo bi dobro da se baš tamo priča ta tema, koja je duboko utkana u njihovu svakodnevicu. Vjerujem da je najmanje što dugujemo bokeškoj publici to da taj Blu-Ray, ili DVD, odnosno DCP protrči kroz Boku, pa da ga pogledaju ljudi… E sad, da li se film prvo šalje na festivale, pa se dalje predstavlja, ne bih se u to miješala. Važno je da smo u doba korone, makar na trenutak mogli da neko vrijeme odvojimo na vježbe sa mladim glumcima, na naše vježbe, pripreme, povezivanje sa ljudima, koji su htjeli da pomognu. Svima je to bio izazov, ali se nadam da će to na najbolji način biti prevaziđeno. U svakom slučaju, bio je to dokaz da nam je svima lakše kada radimo. Uprkos pandemiji, uprkos svemu.”

 

 -Kada je riječ o dugom metru, film “Grudi” rediteljke Marije Perović, u kome igrate, ali ste i producent, crnogorski je kandidat za 93. Oskara za najbolji međunarodni film u 2020. Prikazan je na dvadesetak festivala, ali u ovim uslovima promocija nije onakva kakva bi trebalo da bude, međutim film već dobija nagrade. Nedavno je montažerka dobila drugu nagradu kritike u Nju Meksiku. Što biste rekli i o ovoj nagradi i što ste vi očekivali od filma? 

“Nataša Pantić je od starta prepoznala materijal i uložila svoje biće da tu priču ispriča na kvalitetan način i jako sam ponosna što su to ljudi prepoznali. Film “Grudi” je doživio uspjeh, koji ja nisam mogla ni da zamislim. Meni je to prvi put u životu da sam se usudila da produciram i ono što je film i seriju od četiri episode. Film grudi je predstavljao crnogorsku kinematografiju ove, odnosno prošle godine, ali zbog pandemije, mi smo bili osuđeni na novinske članke u Hollywood Reporteru, gdje bi ljudi vidjeli da postoji Crna Gora i da postoji neki film i eventualno pogledali. Imamo i neke review-e, koji su se desili u međuvremenu. Neka prava promocija, odlazak u Ameriku, razgovor sa ljudima, međutim, su izostali, jer je tako kako jeste, u ovim uslovima je to bilo nemoguće i neizvodljivo. Sve što se moglo onlajn, to smo uradili. Bitno je da mi stvaramo, da radimo, da crnogorska kinematografija bude žilava i izdrži, da uprkos svemu nastavimo da se bavimo produkcijom trajnih vrijednosti. Najlakše je odustati i reći da je to moguće samo u nekim većim sredinama.

Film “Grudi” je podržan od strane hrvatskog Audiovizuelnog centra, to je koprodukcija tri države. Imamo producenta iz Beograda, iz Zagreba, iz Nikšića i Podgorice, tako da dobrim povezivanjem jedne plemenite priče, koja može da spoji ljude iz različitih sredina, vjerujem da stvaramo budućnost prostora kome pripadamo – i po kulturološkom ramu, i po tradiciji zajedničkog života. Vjerujem da je zadatak svih nas da dokažemo da je taj suživot nužan, važan i da kroz kulturu moramo da pokažemo da su to najdragocjenije vrijednosti, koje mi baštinimo na ovim prostorima.”

 Glumica je na kraju izrazila zabrinutost za sve one ljude, koji nisu u mogućnosti da rade i koji zbog toga osjećaju finansijske i druge probleme i tjeskobe, poput glumaca. Osjećaj, koji imaju glumci proteklih godinu i više dana, s obzirom da se u kulturi gotovo ništa ne dešava, vezani su za bespomoćnost i beskorisnost, što nije dobro, posebno kada je dugoročno.

Važno je da se o tome priča i da se sva moguća podrška pruži ljudima u ovoj situaciji, koja jeste svjetska, ali je nama možda i teže, jer smo mali, pa nas to pogađa čak drastičnije, nego što je to u uređenijim društvima“, zaključila je Dubravka Drakić.

 

Foto: Krsto Vulović i Ana Mitrović