Dječija sloboda, razuzdanost i ljubav Boškovićevog „Šarenog svijeta“

Izložba Iz ciklusa “Šareni svijet”, autora Stefana Boškovića otvorena je sinoć u Muzeju i galeriji Tivat i ljubiteljima likovne umjetnosti dala priliku da uživaju u njegovih dvadesetak razigranih radova u akriliku, kao i u 4 skulpture rađene u glini.  U autentičnoj atmosferi koja vlada u ciklusu šarenog svijeta autora Stefana Boškovića, prikazan je imaginarni svijet u kojem glavnu riječ vode dječija sloboda, razuzdanost i ljubav„, rekla je otvarajući izložbu Marija Saičić, istoričarka umjetnosti.

Glavni motiv na njegovim radovima su izmaštane figure u apstraktnom vremenu i prostoru koje grade jedan poetski oblik. U svojoj interpretaciji zamisli on sa jedne strane monumentalno gradi oblike dok sa druge svojim radovima daje šarenolik i jak kolorit stvarajući prepoznatljiv izraz.

Figure na njegovim radovima djeluju kao da su oslobođene iz kamene mase, a svedena forma daje dojam da umjetnik to radi odajući omaž stvaraocima još od praistorijskih vremena.

Saičić je primjetila da se autorovi lični doživljaji prepliću u vidu dva medija, slike i skulpture, koja njegov ciklus čine raznolikim ali i stvaraju posebnu, na neki način nadrealističnu atmosferu koja posmatraču daje prijatan doživljaj njegove umjetnosti:

Na njegovim radovima, prikazane su male životne storije, koje se dešavaju svakodnevno, naizgled očima djeteta, infantilnom radoznalošću, dok u sebi kriju neko dublje psihološko značenje koje datira još od našeg djetinjstva. Upravo u tim svakodnevnim, nestvarno smirenim scenama, možemo vidjeti neobičnu raznovrsnost stvaranja: od monumentalnih oblika, jakog kolorita, pa sve do detalja lilihipa koji nam odaje strastvenu dječiju znatiželju koja se krije u svakom odraslom čovjeku.

U tim kadrovima života gdje se osjeća dah vječite mladosti, upravo tu prestaje zaborav i stvara se jedna sanjalačka djetinja atmosfera.
Rapidnost života, često nas tjera da zaboravimo na samu suštinu, na homo ludensa koji čuči u nama i opominje nas da je čovjek jedino i istinski čovjek samo onda kada se igra. Stoga, neposredna i svježa impresija koju dobijamo gledajući radove Stefana Boškovića je optimizam, onaj optimizam homo ludensa koji ga preplavljuje upravu kroz igru. I upravo kroz umjetničku interpretaciju, autor je uspio da nam dočara onu grandioznu veselost i radosnu igru kroz oči djeteta, na jedan poetski način.“